Gerilci, njih 19, dobro naoružani i opremljeni, ušli su iz Austrije u Sloveniju 20. lipnja 1972. godine. Kod Dravograda za zaustavili kamion i prisilili ga da ih preveze do sela Gračanice kod Bugojna. Vozača su pustili i on je tek 24. lipnja stao na autocesti Zagreb-Beograd i ispričao događaje. Gerilci su u međuvremenu razoružali i grupu lovaca. Lovci su u Bugojnu potvrdili priču vozača i dignuta je uzbuna, opisuje portal Povijest.net. Odmah je započela mobilizacija Narodne obrane, ratne vojne policije i Teritorijalne obrane. 26. lipnja došlo je do prvog sukoba u kojem je poginulo četvero gerilaca, a dvoje vojnih policajaca je ubijeno i dvoje ranjeno.
Gerilci su tu izgubili i većinu municije i opreme. Sljedeći veći sukob desio se u noći 27/28. lipnja kod sela Rumboka kada je poginulo 8 pripadnika partizanskog odreda i sedam ih je ranjeno, a ubijen je jedan gerilac. Tu su se gerilci podijelili na tri skupine i otada su se samo pokušavali spasiti skrivanjem i bježanjem. Većina njih je u sljedeća dva mjeseca u raznim sukobima poginula, a četvorica su zarobljena. Njih je Vojni sud u Sarajevu osudio na smrt. Kazna je izvršena nad trojicom, dok je najmlađi među njima tada 19-ogodišnji Ludvig Pavlović, pomilovan na 20 godina robije. U istrazi vezanoj za ovu akciju uhićeno je nekoliko desetaka Hrvata pod optužbom da su pripremali teren za akciju. Nekolicina uhićenih podlegla je torturama pod istragom. Nekolicinu hrvatskih emigranata je Udba likvidirala zbog povezanosti s Bugojanskom skupinom.
Srpski izvori ističu da se “u akciji protiv terorista pokazala puna vrednost koncepcije opštenarodne obrane – da je čitav narod vojska” (Marković etc., 1982:157). Sa strane organa vlasti poginulo je 13 vojnika i ranjeno više od 20. U akciji je sudjelovalo više tisuća pripadnika raznih vojnih, policijskih i rezervnih jedinica uz potporu helikoptera. Predsjednik Tito odlikovao je 389 osoba koje su se istaknule u akciji.
Nakon što su pripadnici Bugojanske skupine ubijeni i pohvatani, tadašnja državna novinska agencija Tanjug je prenijela:
Utvrđeno je da su terorističku grupu sačinjavali: Adolf Andrić, zvan 'Ado', 'Đuro' i 'Lemnić', Ambrozije Andrić - 'Gnjavo', 'Džo' i 'Domagoj', Nikola Antunac, Petar Bakula, zvan 'Zrinski', Filip Bešlić - 'Zmaj', Vidoš Buntić - 'Rođko', Vili Eršek - 'Bili', Ilija Glavaš - 'Alija', Đuro Horvat - 'Đorđe' i 'Jasenko', Viktor Kancijanić, zvan 'Joža', Vejsil Keškić - 'Veso', 'Čafir' i 'Krajišnik', Vinko Knez - 'Bufalo' i 'Kastor', Ilija Lovrić - 'Pipun', 'Ramac' i 'Vrane', Ludvig Pavlović - 'Lutko', Stipe Ljubas - 'Stiv', Vlado Miletić - 'Vidrak', Ivan Prilić, zvani 'Bekijac' i 'Andrijica', Pavao Vegar - 'Skorcen' i Mirko Vlašić - 'Vlas'.
O Bugojanskoj skupini raspravljao je 1997. godine i Hrvatski sabor na prijedlog zastupnika Ivana Gabelice da se 19-orici boraca iz te akcije dodijele činovi i odličja te da se posmrtno izjednače s dragovoljcima Domovinskog rata. Taj je prijedlog odbijen, ali se ti borci smatraju poratnim žrtvama II. svjetskog rata.
U posljednje se vrijeme među povjesničarskim krugovima postavlja pitanje o tome nije li UDBA pripremala akciju sa svrhom da se hrvatsku emigraciju prikaže kao ekstremističku i opasnu.
Nacional je prije nekoliko godina objavio pismo Ružice Andrić, suruge Ambroza Andrića, gdje je ona tražila i istragu u vrhu HRB-a. Ipak, prije uvođenja Udbe u mutnu sekvencu emigrantskih aktivnosti, u pitanju je bio i ostao novac. Nakon propasti Feniksa, piše Nacional, novac se prikupljao po hrvatskim klubovima, tobože za njihove udovice i djecu. Dalje mu se gubi trag. “Nakon Bugojna vodstvo HRB-a je skupljalo novac, kako u Australiji, tako u drugim zemljama u kojima su postojale hrvatske zajednice. Na kraju će i hrvatski tisak objaviti da su se pojedinci materijalno osigurali na račun Bugojna”, pisala je Ružica Andrić 1996., iznoseći drugu stranu medalje naoko jedinstvene emigrantske empatije prema bugojanskim žrtvama: “Mene i djecu Hrvati su počeli napadati kao Srpkinju, pa bilo je slučajeva gdje su nas i fizički tukli. Moja su djeca bila smještena u dom za siročad. Djeca ‘bugojanaca’ bila su proganjana.” Izložena sve većem pritisku da posvjedoči ovo ili ono pred emigrantskom populacijom, Ružica Andrić se na neko vrijeme seli u SAD, pa se vraća u Australiju, gdje se bitka za “bugojansko” pokroviteljstvo nesmiljeno nastavlja. Ali novac je stalno prisutan u dalekoj pozadini
2009. godine Večernjak je došao u posjed dokumenata koji nisu bili ranije objavljeni. Riječ o dokumentima zloglasne Udbe i zapisnicima koje je osobno potpisao tadašnji ministar unutarnjih poslova SR-a BiH Franjo Herljević.
Kako se uz pronađenu dokumentaciju pojavio i veliki broj svjedoka čije informacije uvelike mogu pomoći u otkrivanju grobnice u koju su bačena tijela Đure Horvata, Vejsila Keškića i Mirka Vlasnovića, prema riječima don Ante Jelića, predsjednika Hrvatskog katoličkog dobrotvornog društva, veliki broj kockica u mozaiku Bugojanske skupine prilično je složen, što znači da bi se uskoro mogla saznati i sudbina ostale petorice pripadnika HRB-a, Vinka Kneza, Ivana Prlića, Nikole Antonca, Vilima Eršeka i Ilije Lovrića, o čemu je dosad bilo malo informacija.
Kada su u pitanju poginuli i zarobljeni iz skupine Feniks, desetorica su izgubila živote na različitim mjestima u BiH tijekom sukoba, a devetorica su bila zarobljena. Đuri Horvatu, Vejsilu Keškiću, Mirku Vlasnoviću i Ludvigu Pavloviću suđeno je u Sarajevu.
Prva trojica osuđena su na smrt, a Ludvig Pavlović, najmlađi član Bugojanske skupine, osuđen je na zatvorsku kaznu. No, ono što desetljećima nije bilo poznato i što dokumenti otkrivaju jest datum i vrijeme egzekucije. Dana 17. ožujka 1973. godine, pet minuta iza ponoći, prvi je strijeljan Đuro Horvat, zatim Vejsil Keškić te u 3.05 sati Mirko Vlasnović. Strijeljanje je izvršeno u blizini nekadašnjeg policijskog skladišta u Rakovici, pokraj Sarajeva. Streljački vod činilo je osam pripadnika vojne policije i njihov zapovjednik. Polovina je u svojim cijevima imala manevarsko streljivo, a ostala četvorica bojevo.
U policijsko-partijskom dokumentu, koji je i Večernjaku predstavljen na uvid, predstavljena je detaljna analiza koju su sastavili tadašnji članovi Saveza komunista, a koja se odnosi na sam završetak akcije. Naime, nakon završetka akcije “Raduša”, kako ju je bivši režim nazivao, sastali su se članovi SK i svi akteri koji su sudjelovali u akciji, a riječ je o predstavnicima vojske, policije i tadašnje teritorijalne obrane. U akciji potjere protiv 19 pripadnika HRB-a bilo je angažirano više od 30.000 pripadnika vojske, policije i teritorijalne obrane.
- Među postrojbama na terenu vladao je veliki strah, tako da su u nekoliko navrata pucali jedni na druge ... stoji u dokumentu koji otkriva i kako su jugoslovenski stratezi imali loše organiziranu vojsku.
U ranijim istupima u javnosti isticalo se da je akcija “Raduša” bila uspješna te da je poginulo samo nekoliko pripadnika bivšeg JNA, od kojih su najpoznatija imena kapetana Miloša Popovića, zamjenika specijalne vojne policije, i vojnog policajca Branka Blečića. Međutim, u analizi se navodi da je tijekom akcije poginulo 13 osoba i na desetke ranjeno, a dvije osobe su poginule u međusobnom okršaju s pripadnicima teritorijalne obrane. Zbog toga su jugovlasti bile dodatno okrutne prema zarobljenicima.
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu Express.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu Express.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.
30000 na njih 19, i to je bila neka armija.
Sjećam se dobro tih događaja.Panika je zavladala među milicijom i Narodnom obranom.Bugojanci ipak nisu imali nikakvih izgleda i UDBA je to znala pa ih je zato i poslala u Yugu.Bio sam i sa Markom Mudronjom koji je bio njihov trener ... prikaži još! u Austriji.On je sa otoka Murtera.Ni on nezna točno zašto se je to tako odigralo.Zakopali su svoje dokumente prije granice u Austriji koji nikada nisu nađeni.U svakom slučaju sve je bila namještaljka.Žao mi je moga rođe Ludviga koji je bio maloljetan.
Šteta što su tako nasjeli ,da UDBA je to organizirala kako bi se vidjelo koliko je Hrvata spremno nakon 71. i MAS pokreta uključiti se u rušenje juge ,kako bi i njih mogli eliminirati ,ili pozatvarati kao i najveći dio ... prikaži još! onih iz pokreta 71. koje su pozatvarali