Hrvatska je na vratima novog referenduma jer je očito sakupljeno više od 700.000 potpisa građana za njegovo pokretanje. Vlada Andreja Plenkovića dobila je pljusku jer su građani masovno potpisivali protiv rada do 67. godine i kažnjavanja prijevremenog umirovljenja iako je rad do 67. uvela vlada Zorana Milanovića. Ova vlada je spustila početak umirovljenja na 2033. godinu, umjesto da dulji rad počne 2038. godine.

Referendum je vrlo izgledan, ali zadnja tri tjedna obilježile su kontradiktorne informacije i izračuni koje su, s jedne strane, davali iz Ministarstva rada ministra Marka Pavića, a s druge strane sindikati. Prema Paviću, prijete nam katastrofa i propast financija, dug djeci, a sindikati su namjerno zaobišli neke neugodne istine poput one da se 45 posto mirovina prošle godine odobrilo u dobi nižoj od zakonske.

Činjenica je da je prosječna mirovina od 2115 kuna preniska, a da je tek manji broj ljudi sakupio 40 i više godina mirovinskog staža i oni imaju mirovine od 3700 kuna. Zato donosimo objektivne odgovore na neka od najvažnijih pitanja za koja nam je u jednom dijelu pomogao Danijel Nestić s Ekonomskog instituta, koji je karijeru posvetio radu na mirovinskom sustavu.

"Kako god prošla ova referendumska inicijativa, o kasnijem odlasku u mirovinu opet ćemo morati razgovarati, bilo za pet ili deset godina. To je neizbježno i u Hrvatskoj i u drugim zemljama", kaže Nestić, ali nudi i niz konstruktivnih rješenja koja bi popravila sustav.

Moramo li raditi do 67. godine ako želimo veće mirovine i što znači ako budemo i dalje radili do 65. godine?

Ne moramo, ali moraju postojati drugi modeli za povećanje radnog staža prije umirovljenja jer samo on direktno vodi do viših mirovina, ističe Nestić. Prosječni staž sad je 30 godina, drugi je najniži u Europi. Svaka godina radnog staža dulje u ovom trenutku nosi 85 kuna višu mjesečnu mirovinu. Potrebno je više legalnih zaposlenja s plaćanjem punih doprinosa. Naravno, potrebno je i više radnika i više plaće, koje vode do jačih uplata u mirovinski sustav. Ako ostanemo raditi do 65. godine, to će svakako donijeti, s jedne strane, boljitak i radnicima i budućim umirovljenicima. S obzirom na povećanje životnog vijeka, neće morati raditi dulje, a dulje će primati mirovinu. Sadašnji umirovljenici ne ovise direktno o tome hoće li se ubuduće raditi od 65 ili do 67 godina. Njima bi se mirovine trebale povećavati dva puta godišnje i otvara se prostor za povoljniji izračun kako bi one jače rasle. No Nestić upozorava da bi to jače povećanje mirovina moglo biti odgođeno jer će Vlada morati balansirati proračun nakon ove inicijative.

Koja je razlika između penalizacije 0,2 i 0,3 posto mjesečno i zašto je to na referendumu?

Toliko se umanjuju trajno mirovine za svaki mjesec ranijeg umirovljenja. Referendumom bi se vratilo to na 0,2 posto umjesto usvojenih 0,3 posto koje nosi 18 posto manju mirovinu za pet godina ranijeg umirovljenja. Sindikalni argument je da to ne bi koštalo više od 200 milijuna kuna godišnje, te da čak 70 posto radnika ne ide u prijevremenu mirovinu svojom voljom nego ih na to tjeraju poslodavci jer žele mlađe radnike. A za to ne plaćaju nikakve kazne nego kaznu plaća radnik. Nestić kaže kako bi država trebala kontrolama spriječiti da poslodavci tjeraju radnike u prijevremenu mirovinu, ali da kraći radni vijek i niža penalizacija jednostavno ne idu zajedno, kao što to traže sindikati. Manja penalizacija je, prema njegovu mišljenju, loš prijedlog jer kaže da penalizacija od 0,3 posto jamči da će dvije osobe jednakog staža i jednakih plaća primiti istu mirovinu bez obzira na razlike u godinama umirovljenja. Dok će uz penalizaciju 0,2 posto više primiti onaj tko se ranije umirovio. Nestić je rezolutan: manja penalizacija je štetna i nepotrebna.

Hoće li referendumski prijedlozi, ako se usvoje, koštati 45 milijardi kuna?

Vlada tvrdi da ćemo zato zaduživati unuke jer će nedostajati taj iznos do 2040. godine, a sindikati da je cifra prenapuhana i da je rađena kao da nitko neće umrijeti, a da će stizati novi umirovljenici. Prava istina je da je razliku praktički nemoguće izračunati. Jer trebalo bi znati koliko ćemo imati radnika, koliki će biti proračun tijekom 20 godina, koliko će se umiroviti, koliko ljudi će umrijeti, koliki će biti BDP... Takva daleka predviđanja su pogodna za sve vrste manipulacija. Nestić kaže da bi procjena i mogla biti točna, ali ne uzima u obzir da će rasti gospodarstvo i da će priljev u proračun biti veći. Pa čak i da je točna, zaključuje, to neće ugroziti buduće proračune.

Koliko trošimo na mirovine i kako je onda moguće da deseci tisuća ljudi primaju i manje od 1000 kuna?

Država troši na mirovine 36 milijardi kuna, a 19 milijardi se uplati godišnje u prvi stup. Rupa je skoro 17 milijardi. Ali mirovine se i dalje isplaćuju jer ih plaćamo iz drugih poreza. Uplate u II. stup ne ulaze u tu statistiku. No zanimljiva je još jedna stvar, u prosjek kojim se barata ne ulazi niti novac koji je netko zaradio u inozemstvu. Primjerice, netko može primati 1000 kuna mirovine zarađene u Hrvatskoj i 5000 zarađenih u Njemačkoj. U našoj statistici on će biti sirotinja s mirovinom od 1000 kuna. No i uz tu anomaliju mirovine su preniske u odnosu na EU.

Hoće li trošak mirovina za državu u budućnosti, dakle, padati ili rasti ako ostane rad do 65. godine?

Kad krenu isplate današnjih radnika iz II. stupa, država će imati sve manji trošak za mirovine. Projekcije (koliko god labilne bile) kažu da bi za 20 godina trošak mirovina trebao biti oko 8 posto BDP-a Hrvatske, a sad je 10,6 posto, što je niže od prosjeka EU. Sindikati u tome vide priliku za usklađivanje i povećanje mirovina, ali opet, ta računica je na dugom štapu. Ako treba davati novac iz proračuna za rast mirovina koje nisu “zarađene”, manje je prostora za smanjenje drugih poreznih davanja i rasterećenje radnika i investitora.

Uvode li sve zemlje EU rad do 67. godine kao nužnost?

Ne. Dapače, neke, poput Češke, tek će 2030. uvesti rad do 65. godine, a Bugari će do 65. raditi tek 2037. godine. Slovaci ne planiraju produljivati svoj radni vijek sa 62 godine, Slovenci i Austrijanci će tek izjednačiti rad žena i muškaraca do 65. godine u roku od 10 do 15 godina.

Koje zemlje uvode rad do 67. godine i zašto?

Redom se radi o starim i razvijenim članicama Europske unije, a, primjerice, u Francuskoj je taj prijedlog naišao na masovne prosvjede(u Francuskoj se u mirovinu ide sa 62 godine). Njemačka, Španjolska, Belgija, Italija, Nizozemska, Britanija dižu dob za umirovljenje. Populacija im stari kao i u Hrvatskoj, a bez imigranata bi im se mirovinski sustav raspao. Ali zbog razvijenosti povećava se i životni vijek.

Je li se i nama povećao životni vijek i broj zdravih godina nakon 65. godine da to možemo uvesti?

I tu ima različitih tumačenja i manjkavih informacija, ali definitivno nismo na razini duljine života i zdravog života u mirovini kao razvijene zemlje. Zemlje koje imaju očekivanu životnu dob kao i Hrvatska zasad su ostale na dobi od 65 godina, te to treba uzeti u obzir. Sindikati su upozorili da je očekivano trajanje života kraće za tri godine, a da smo s pet godina zdravog života nakon 65. godine upola slabiji od prosjeka EU. No Nestić ističe da i u toj statistici ima anomalija, te to što smo najlošiji u EU po očekivanim godinama života nije dobar pokazatelj. EU je gledao postotak ljudi s invalidnošću i računao na osnovi toga, a zbog rata je u Hrvatskoj taj postotak visok. U Hrvatskoj se ipak svake godine prosječna životna dob starijih od 65 godina povećala za 1,5 mjeseci, kaže Nestić i to će se povećanje nastaviti kao i u drugim zemljama. Ali još imamo ispodprosječno trajanje života u EU i za muškarce je ono sedmo najkraće od svih članica, a za žene četvrto najkraće.

Nastavak na sljedećoj stranici...

Jesu li Hrvati lijenčine kad su uspjeli sakupiti prosječno tek 30 godina radnog staža, dok Nijemac ima 37, a Šveđanin 41 godinu staža kad ide u mirovinu?

Ne, u biti tjedno odradimo više sati nego oni u razvijenim zemljama. Nizak prosjek radnog staža posljedica je prošlosti. S jedne strane tu je rat, kad su nakon propasti tvrtki ljudi tjerani što ranije u mirovinu. U mirovinu su išli i branitelji koji su se vratili s ratišta. S druge strane, odlučeno je priznati pravo na punu mirovinu i poljoprivrednicima koji nisu uplaćivali u sustav doprinosa. Tad se rješavao socijalni problem koji sada dolazi na naplatu. Hrvati koji su ove godine otišli u mirovinu imaju prosječno 32 godine staža, a i to je ispod prosjeka. Prekidi radnog odnosa, rad na crno, neprijavljivanje od strane poslodavca u prošlosti. Sve to su posredne anomalije sustava koji je Vlada pokušala ispraviti i duljim radom.

Hoće li onda taj prosjek naglo porasti jer oni umirovljeni 90-ih sad su pred kraj životnog vijeka?

Sindikatima je to jedan od argumenata da nema potrebe za duljim radom i da će trošak mirovina samo padati, a prosjek rada samo rasti. Nestić potvrđuje da prosjek staža raste, ali kaže da to neće znatno utjecati na rast prosječnog radnog staža. Vojska i policija ionako nije u tom prosjeku, a demografska kretanja su tako loša da problem neće nestati. Kaže da je i prošle godine čak 45 posto mirovina odobreno u dobi nižoj od sad važeće zakonske. Žene će raditi do 65. godine od 2028. godine, pa će to utjecati na poboljšanje prosjeka i uplate u mirovinski sustav.

Ako je staž osnova svega, zašto onda 175.000 ljudi prima mirovine kojima kriterij nije radni staž i zašto Vlada to nije riješila?

To su tzv. povlaštene mirovine, a taj epitet su dobile jer su razne vlade u prošlosti donosile odluke da određene skupine zbog svojih zasluga mogu dobiti veće mirovine nego što bi ikad imale svojim radom. I to je politička odluka. Najbrojnija skupina su branitelji, njih je više od 100.000, od kojih oko 71.000 ima prosječne mirovine 5500 kuna, ostatak ima 3000 kuna niže. Ali tu je i skoro 1000 zastupnika, sudaca koji imaju 9500 kuna mirovina. Tu su i pripadnici HVO-a, policajci, domobrani, partizani... Na te mirovine odlazi šest milijardi kuna iz mirovinskog sustava i generiraju onaj minus od 17 milijardi. Vlada se boji dirnuti u braniteljske ili saborske mirovine, tj. razdvojiti dio uplaćen radom, a ostatak isplaćivati kao pomoć. I tu leži dio bunta građana koje tjeraju na rad do 67. godine, dok su se saborski zastupnici, primjerice, umirovili na jedan dan da imaju povlaštenu mirovinu.

Kuka li Vlada uzalud, a sama je priznala da će mirovinskom reformom podebljati uplate u proračun za 11 milijardi kuna do 2040. godine?

Dio mirovinske reforme koji ne ide na referendum i koji je važeći uključuje i mogućnost odluke da budući umirovljenici biraju hoće li primati mirovinu iz oba stupa ili se vratiti samo u prvi. Zato što će većina u idućih nekoliko godina prenijeti svoj novac iz drugog stupa u prvi, nastaje taj plus za državne financije. I to bez obzira na rad do 67. godine jer je to trebalo stupiti na snagu tek 2033. godine. No Nestić upozorava da će Vlada dobiti taj novac, ali preuzeti obvezu isplate mirovina, pa će opet nastati problem poslije 2040. godine, pogotovo ako budemo kraće radili. Ali tim će se očito baviti netko drugi...

Mogu li ja raditi nakon 65. ako želim i zašto bi me tjerali u mirovinu?

Vlada je reformom omogućila da umirovljenici mogu raditi na pola radnog vremena, a umirovljeni policajci i branitelji i puno radno vrijeme bez gubitka prava na mirovinu. To je pomak, ali ima birokratsku začkoljicu i mora se paziti kako se prijavljuje jer bi umirovljenici u slučaju pogreške mogli platiti dodatni porez. Trebalo bi još jednostavnije omogućiti rad onima koji to mogu i žele.

Ima li prostora za dogovor i kompromis sindikata i Vlade i bez referenduma?

Nestić drži da bi to bilo najbolje rješenje. On kaže da je manja penalizacija prijevremenog umirovljenja loše rješenje i da bi sindikati od nje trebali odustati. Zauzvrat bi Vlada ostavila odlazak u mirovinu sa 65 godina, ali u Zakonu o radu propisati i da se prestanak ugovora o radu odredi na 67 godina. Išlo bi se sa 65 godina u mirovinu bez penala, a nagrađivao bi se dulji ostanak do 67. godine 0,2 posto većom mirovinom. Svima koji žele raditi u mirovini to bi trebalo omogućiti i na puno radno vrijeme.

Može li Vlada ipak srušiti referendumsku inicijativu “67 je previše” unatoč potpisima?

Ako je istina da je prikupljeno više od 700.000 potpisa, proglasiti nevažećim njih 350.000 bilo bi političko samoubojstvo. HNS već najavljuje da bi trebalo izmijeniti zakon i izbjeći referendum, a HDZ kaže da će provjeravati potpise i pitanje putem Sabora slati na ocjenu ustavnosti.

Može li Ustavni sud srušiti referendumsko pitanje i samim tim referendum?

Može. Prema dosadašnjim odlukama u vezi monetizacije i “outsourcinga” mogli bi reći da pitanje zadire u održivost proračuna, a da se o tome ne može odlučivati na referendumu. Primjerice, ne može se referendumski ukinuti porez. Ali većina ustavnih stručnjaka drži da je pitanje ustavno jer je jasno da ne ugrožava proračunski sustav. U takvoj situaciji, poništenje pitanja izazvale bi i nove optužbe da Ustavni sud radi po nalogu vladajućih.

Je li Vlada ovom mirovinskom reformom radila samo na štetu i radnika i umirovljenika?

Nije, a to je jasno i iz toga što sindikati nisu rušili druge veoma važne dijelove reforme. Ispravljena je nepravda prema onima koji bi imali manje mirovine da ih primaju iz prvog i drugog stupa, pa će oni imati posebni državni dodatak. Povećane su i minimalne mirovine, omogućen je rad u mirovini, ispravljena je nepravda prema ženama koje su na rodiljskom gubile staž, smanjili su naknade za drugi stup, omogućili isplatu dijela ušteđene gotovine iz drugog stupa kad se ide u mirovinu... No svi zahvati u mirovinski sustav mogu biti poboljšanja i sitne promjene. Ključno za održivost mirovinskog sustava je povećanje broja stanovnika, povećanje broja radnika, jača konkurentnost gospodarstva, koja će gurati i plaće prema gore, te samim tim i uplate u mirovinski sustav. Iseljavanje i manja stopa nataliteta uzrokuju da i danas, nakon krize, na jednog umirovljenika dolaze tek 1,23 radnika.