17 odgovora koji raskrinkavaju Vladin plan o radu do 67.

Hrvatska je na vratima novog referenduma jer je očito sakupljeno više od 700.000 potpisa građana za njegovo pokretanje. Vlada Andreja Plenkovića dobila je pljusku jer su građani masovno potpisivali protiv rada do 67. godine i kažnjavanja prijevremenog umirovljenja iako je rad do 67. uvela vlada Zorana Milanovića. Ova vlada je spustila početak umirovljenja na 2033. godinu, umjesto da dulji rad počne 2038. godine.

Referendum je vrlo izgledan, ali zadnja tri tjedna obilježile su kontradiktorne informacije i izračuni koje su, s jedne strane, davali iz Ministarstva rada ministra Marka Pavića, a s druge strane sindikati. Prema Paviću, prijete nam katastrofa i propast financija, dug djeci, a sindikati su namjerno zaobišli neke neugodne istine poput one da se 45 posto mirovina prošle godine odobrilo u dobi nižoj od zakonske.

Činjenica je da je prosječna mirovina od 2115 kuna preniska, a da je tek manji broj ljudi sakupio 40 i više godina mirovinskog staža i oni imaju mirovine od 3700 kuna. Zato donosimo objektivne odgovore na neka od najvažnijih pitanja za koja nam je u jednom dijelu pomogao Danijel Nestić s Ekonomskog instituta, koji je karijeru posvetio radu na mirovinskom sustavu.

"Kako god prošla ova referendumska inicijativa, o kasnijem odlasku u mirovinu opet ćemo morati razgovarati, bilo za pet ili deset godina. To je neizbježno i u Hrvatskoj i u drugim zemljama", kaže Nestić, ali nudi i niz konstruktivnih rješenja koja bi popravila sustav.

Moramo li raditi do 67. godine ako želimo veće mirovine i što znači ako budemo i dalje radili do 65. godine?

Ne moramo, ali moraju postojati drugi modeli za povećanje radnog staža prije umirovljenja jer samo on direktno vodi do viših mirovina, ističe Nestić. Prosječni staž sad je 30 godina, drugi je najniži u Europi. Svaka godina radnog staža dulje u ovom trenutku nosi 85 kuna višu mjesečnu mirovinu. Potrebno je više legalnih zaposlenja s plaćanjem punih doprinosa. Naravno, potrebno je i više radnika i više plaće, koje vode do jačih uplata u mirovinski sustav. Ako ostanemo raditi do 65. godine, to će svakako donijeti, s jedne strane, boljitak i radnicima i budućim umirovljenicima. S obzirom na povećanje životnog vijeka, neće morati raditi dulje, a dulje će primati mirovinu. Sadašnji umirovljenici ne ovise direktno o tome hoće li se ubuduće raditi od 65 ili do 67 godina. Njima bi se mirovine trebale povećavati dva puta godišnje i otvara se prostor za povoljniji izračun kako bi one jače rasle. No Nestić upozorava da bi to jače povećanje mirovina moglo biti odgođeno jer će Vlada morati balansirati proračun nakon ove inicijative.

Marko Lukunić/PIXSELL

Koja je razlika između penalizacije 0,2 i 0,3 posto mjesečno i zašto je to na referendumu?

Toliko se umanjuju trajno mirovine za svaki mjesec ranijeg umirovljenja. Referendumom bi se vratilo to na 0,2 posto umjesto usvojenih 0,3 posto koje nosi 18 posto manju mirovinu za pet godina ranijeg umirovljenja. Sindikalni argument je da to ne bi koštalo više od 200 milijuna kuna godišnje, te da čak 70 posto radnika ne ide u prijevremenu mirovinu svojom voljom nego ih na to tjeraju poslodavci jer žele mlađe radnike. A za to ne plaćaju nikakve kazne nego kaznu plaća radnik. Nestić kaže kako bi država trebala kontrolama spriječiti da poslodavci tjeraju radnike u prijevremenu mirovinu, ali da kraći radni vijek i niža penalizacija jednostavno ne idu zajedno, kao što to traže sindikati. Manja penalizacija je, prema njegovu mišljenju, loš prijedlog jer kaže da penalizacija od 0,3 posto jamči da će dvije osobe jednakog staža i jednakih plaća primiti istu mirovinu bez obzira na razlike u godinama umirovljenja. Dok će uz penalizaciju 0,2 posto više primiti onaj tko se ranije umirovio. Nestić je rezolutan: manja penalizacija je štetna i nepotrebna.

Hoće li referendumski prijedlozi, ako se usvoje, koštati 45 milijardi kuna?

Vlada tvrdi da ćemo zato zaduživati unuke jer će nedostajati taj iznos do 2040. godine, a sindikati da je cifra prenapuhana i da je rađena kao da nitko neće umrijeti, a da će stizati novi umirovljenici. Prava istina je da je razliku praktički nemoguće izračunati. Jer trebalo bi znati koliko ćemo imati radnika, koliki će biti proračun tijekom 20 godina, koliko će se umiroviti, koliko ljudi će umrijeti, koliki će biti BDP... Takva daleka predviđanja su pogodna za sve vrste manipulacija. Nestić kaže da bi procjena i mogla biti točna, ali ne uzima u obzir da će rasti gospodarstvo i da će priljev u proračun biti veći. Pa čak i da je točna, zaključuje, to neće ugroziti buduće proračune.

Koliko trošimo na mirovine i kako je onda moguće da deseci tisuća ljudi primaju i manje od 1000 kuna?

Država troši na mirovine 36 milijardi kuna, a 19 milijardi se uplati godišnje u prvi stup. Rupa je skoro 17 milijardi. Ali mirovine se i dalje isplaćuju jer ih plaćamo iz drugih poreza. Uplate u II. stup ne ulaze u tu statistiku. No zanimljiva je još jedna stvar, u prosjek kojim se barata ne ulazi niti novac koji je netko zaradio u inozemstvu. Primjerice, netko može primati 1000 kuna mirovine zarađene u Hrvatskoj i 5000 zarađenih u Njemačkoj. U našoj statistici on će biti sirotinja s mirovinom od 1000 kuna. No i uz tu anomaliju mirovine su preniske u odnosu na EU.

Hoće li trošak mirovina za državu u budućnosti, dakle, padati ili rasti ako ostane rad do 65. godine?

Kad krenu isplate današnjih radnika iz II. stupa, država će imati sve manji trošak za mirovine. Projekcije (koliko god labilne bile) kažu da bi za 20 godina trošak mirovina trebao biti oko 8 posto BDP-a Hrvatske, a sad je 10,6 posto, što je niže od prosjeka EU. Sindikati u tome vide priliku za usklađivanje i povećanje mirovina, ali opet, ta računica je na dugom štapu. Ako treba davati novac iz proračuna za rast mirovina koje nisu “zarađene”, manje je prostora za smanjenje drugih poreznih davanja i rasterećenje radnika i investitora.

Hrvoje Jelavić/PIXSELL

Uvode li sve zemlje EU rad do 67. godine kao nužnost?

Ne. Dapače, neke, poput Češke, tek će 2030. uvesti rad do 65. godine, a Bugari će do 65. raditi tek 2037. godine. Slovaci ne planiraju produljivati svoj radni vijek sa 62 godine, Slovenci i Austrijanci će tek izjednačiti rad žena i muškaraca do 65. godine u roku od 10 do 15 godina.

Koje zemlje uvode rad do 67. godine i zašto?

Redom se radi o starim i razvijenim članicama Europske unije, a, primjerice, u Francuskoj je taj prijedlog naišao na masovne prosvjede(u Francuskoj se u mirovinu ide sa 62 godine). Njemačka, Španjolska, Belgija, Italija, Nizozemska, Britanija dižu dob za umirovljenje. Populacija im stari kao i u Hrvatskoj, a bez imigranata bi im se mirovinski sustav raspao. Ali zbog razvijenosti povećava se i životni vijek.

Je li se i nama povećao životni vijek i broj zdravih godina nakon 65. godine da to možemo uvesti?

I tu ima različitih tumačenja i manjkavih informacija, ali definitivno nismo na razini duljine života i zdravog života u mirovini kao razvijene zemlje. Zemlje koje imaju očekivanu životnu dob kao i Hrvatska zasad su ostale na dobi od 65 godina, te to treba uzeti u obzir. Sindikati su upozorili da je očekivano trajanje života kraće za tri godine, a da smo s pet godina zdravog života nakon 65. godine upola slabiji od prosjeka EU. No Nestić ističe da i u toj statistici ima anomalija, te to što smo najlošiji u EU po očekivanim godinama života nije dobar pokazatelj. EU je gledao postotak ljudi s invalidnošću i računao na osnovi toga, a zbog rata je u Hrvatskoj taj postotak visok. U Hrvatskoj se ipak svake godine prosječna životna dob starijih od 65 godina povećala za 1,5 mjeseci, kaže Nestić i to će se povećanje nastaviti kao i u drugim zemljama. Ali još imamo ispodprosječno trajanje života u EU i za muškarce je ono sedmo najkraće od svih članica, a za žene četvrto najkraće.

Nastavak na sljedećoj stranici...