Agent Mossada je u hrvatskom zatvoru, evo kako ih obučavaju
Rijetko kada vam padne u ruke knjiga bogata tajnim znanjima. Znamo da to zvuči jako konspirativno, ali kada vidite hrvatski prijevod knjige Victora Ostrovskog, bivšeg Mossadovog agenta, i to u izdanju Sigurnosno-informativne službe Ministarstva obrane, svjesni ste da imate pravi raritet.
Riječ je o knjizi punog naziva "Mossad - Bivši agent otkriva akcije i metode izraelske tajne službe" koju je uz Ostrovskog pisala novinarka Claire Hoy. U njoj se detaljno razotkrivaju kako i zašto Mossad operira diljem svijeta i to iznimno uspješno operira.
Tajne službe su kao dobra infrastruktura. Sve dok uspješno obavlja svoj posao, ni ne znate da postoji. A Mossad ništa ne prepušta slučaju kad je riječ o službi.
Sve počinje detaljnim ispitivanjem potencijalnih agenata.
- Gurnut sam u jedan mali ured gdje je sjedio neki stranac s nekoliko papira ispred sebe.
"Imamo tvoje ime iz računala" rekao je čovjek. "Ti zadovoljavaš naše kriterije. Znamo da si spreman služiti svojoj zemlji, ali postoji način na koji to možeš činiti još i bolje. Jesi li zainteresiran?"
"Pa, da. Zainteresiran sam. O čemu se radi?"
"Najprije o cijelom nizu testova, da vidimo odgovaraš li nam. Zvat ćemo te”.
Bilo je to negdje 1977. godine i već tada je Mossad održavao detaljne baze podataka o raznim vojnicima koji bi potencijalno mogli početi i za njih raditi. Naravno, prošlo je nekoliko tjedana prije nego su Ostrovskom uopće rekli da ga provjeravaju za Mossad.
"Ispunio sam na stotine formulara s pitanjima tipa hoćeš li se smatrati lošim, opakim, ako budeš morao nekoga ubiti za svoju zemlju? Držiš li da je sloboda važna? Postoji li išta važnije od slobode?"
Takve stvari su pitali. S obzirom da je bio posve siguran da se Mossad krije iza svega, bilo je jasno kakve odgovore žele. A Victor je želio ući. Pošto-poto. Ovakvi susreti održavali su se svaka tri dana i tako tijekom četiri mjeseca. Jednom je bio podvrgnut opsežnom medicinskom pregledu u vojnoj bazi. Kad se u izraelskoj vojsci odvijaju pregledi, tvrdi Ostrovski, čovjek najčešće stoji u redu s još 150 drugih tipova. Kao u nekoj tvornici. No, ovdje su imali 10 prostorija za testiranje. U svakoj je bio doktor i medicinska sestra, i svi su čekali - samo njega. On je bio jedini. Svaki tim trebao je oko pola sata za mene. Obavljali su preglede, svake vrste. Imali su čak i jednog - zubara. Pored toliko pažnje, sam - sam se sebi učinio važnim.
"Nakon svega toga, još uvijek nisam imao preciznijih informacija o poslu kojeg su mi svakako htjeli dati. Usprkos toga, želio sam ga, po svaku cijenu uzeti - pa što god bude", piše Ostrovski.
Trebao je Ostrovski nastaviti s obukom, ali tada su mu rekli da će morati jedan dio provesti daleko udaljen od svoje obitelji što mu nije bilo prihvatljivo. Nakon nešto nagovaranja je ipak pristao, pa su ga osam mjeseci konstantno zvali na telefon. Nisu mu htjeli reći ni za što ga pripremaju, ali je nakon pristupanja Mossadu saznao da je riječ o KIDON-u, jedinici obučenoj za ubojstva.
1981. godine napustio je Ostrovski mornaricu, nakon što se već osjećao početak libanonskog rata. S obzirom da je bio izučeni grafičar, odlučio se osamostaliti izrađujući obojena prozorska stakla. Izradio ih je nekoliko i pokušao ih prodati, no vrlo brzo je shvatio da oslikana prozorska stakla nisu osobito tražena u Izraelu, djelomično i zbog toga jer to ljude podsjeća na crkve. No, neke je ljude zanimalo kako se izrađuju, pa je trgovinu pretvorio u školu.
U listopadu 1982. godine stigao mu je telegram s telefonskim brojem koji je trebao nazvati sljedećeg četvrtka između 9 i 19 sati. Trebao je tražiti Deborah. Nazvao je. Dali su mu adresu u prizemlju Hadar Dafna Centra, jednog uredskog tornja na bulevaru Kralja Saula u Tel Avivu - kasnije je saznao da je to Glavni stožer Mossada, jedna od onih sivih, neuređenih, bezličnih, ružnih betonskih zgrada, koje su tako omiljene u Izraelu.
Ušao je u predvorje. Desno je bila banka, a lijevo na zidu je visio mali znak koji nije izazivao nikakvu sumnju: Služba sigurnosti - regrutacija. Dosadašnje iskustvo još ga je pratilo, imao je Ostrovski zaista osjećaj kao da je nešto propustio.
"Došao sam sat vremena ranije, jer sam bio tako uzbuđen. Otišao sam u kafeteriju na drugom katu te zgrade, gdje je i posjetiteljima bio dopušten pristup.Na bočnoj strani zgrade postoje neke privatne trgovine, što čitavom kompleksu daje izgled centra za kupovinu. Mossadov Glavni stožer i je koncipiran kao zgrada u okviru jedne zgrade. Naručio sam tost-sendvič - to neću nikad zaboraviti. Dok sam jeo, osvrnuo sam se oko sebe, pitajući se - je li itko oko mene išta naručio", napisao je Ostrovski u svojoj knjizi.
Nakon pomalo uobičajenog obroka, pozvali su ga duboko u podrume zgrade. Tamo ga je čekao početak novih testova.
"Tražimo ljude. Naš glavni zadatak je spašavanje i zaštita Židova diljem svijeta. To je naporan posao, a može biti i - opasan. Više ti ne mogu reći prije nego te podvrgnemo određenim testovima". Zatim mi je objasnio da će me nazvati nakon svake serije testova. Ne položim li jedan jedini test, mogu zaboraviti posao. Prođem li, dobit ću upute za sljedeći test. "Zakažeš li, ili odustaneš, ne smiješ nas više kontaktirati. Ne postoje instance za žalbe. Mi odlučujemo i s time se sve rješava. Je li jasno?"
"Da".
"Krasno. Za dva tjedna želim te ovdje vidjeti u 9 sati, da možemo otpočeti s testovima".
"Znači li to da ću od tada rijetko viđati svoju obitelj?"
"Ne".
"Dobro. Bit ću tu za 2 tjedna".
Tim razgovorom zapravo je počelo pravo testiranje za Mossad. Mjesecima su provjeravali kako dobro govori engleski, koliko je upoznat s tada aktualnim događanjima, ali su provjeravali i njegovu suprugu. Ne smiju si dopustiti i najmanji negativan utjecaj na nekog agenta.
"Čovjek koji me intervjuirao zvao se Uzi. Kasnije sam ga bolje upoznao. Bio je to Uzi Nakdimon, šef Odjela za regrutaciju. Prije posljednjeg testa htjeli su se sresti i s Bellom. Susret s njim trajao je 6 sati. Uzi ju je pitao sve moguće, ne samo o meni, nego i o njenoj političkoj prošlosti, njenim roditeljima, njenim vrlinama i manama, te vrlo podrobno o njenom stavu i držanju prema izraelskoj državi i njenom položaju u svijetu. Nazočan je bio i jedan psihijatar - u svojstvu tihog promatrača."
Tek nakon svega toga je Ostrovski počeo sa stvarnom obukom. Pomalo humoristično je opisao kako je bio uvjeren da je on najbolji na svijetu kad je prošao sve te silne testove i kada su mu obećali višu plaću i bolje uvjete rada. "Imao sam osjećaj - da sam nešto posebno, no, kasnije sam saznao da je na tisuće ljudi bilo intervjuirano. Otprilike svake 3 godine održavaju tečaj, kad skupe dovoljno ljudi. Na kraju ih ostane 15. Ponekad prođu svi, a ponekad nitko. Ne postoji prethodno utvrđeni rezultat. Kažu da za svakog od 15 na tečaj propuštenih ljudi, ispituju 5000 ljudi. Oni biraju PRAVE ljude, a ne pošto-poto i najbolje. To je bitna razlika", naglašava Ostrovski u knjizi.
U idućem nastavku feljtona pročitajte kako se dalje odvija obuka najsposobnijih agenata najtajnije obavještajne službe na svijetu.