U sklopu prošlotjednog Human Rights Film Festivala jedan od gostujućih predavača u Zagrebu bio je i izraelski redatelj Eyal Sivan. Zbog zalaganja za prava Palestinaca, ovaj 52-godišnji Židov nije baš omiljen u vlastitoj domovini, a nakon jednog sukoba francuski filozof Alain Finkielkraut prozvao ga je čak i “židovskim antisemitom”. Na festivalu je gostovao s tri filma - Specijalist” o suđenju Adolfu Eichmannu u Jeruzalemu 1962. godine i “Jaffa”, o naranči kao nekoć najpoznatijem izraelskom izvoznom brendu, ali i povijesti tog grada koji je nestao odlaskom Palestinaca. Treći film “Izkar” govori o školskom kurikulumu koji izraelsku djecu odmalena uči kako ne razmišljati svojom glavom. Sivan posljednjih 30-ak godina živi u Parizu i gostujući je predavač na magistarskom studiju za film na Nizozemskoj akademiji u Amsterdamu. Počasni je stipendist u Europskom centru za palestinske studije na Sveučilištu u Exeteru u Engleskoj.
Odlično poznajete noviju povijest Balkana i bivše Jugoslavije. Odakle vam detaljna znanja o događajima na ovim prostorima tijekom 20. stoljeća do današnjih dana?
Više je razloga. Zapravo, pripadam izraelskoj manjini koja vjeruje da je moguća zajednička država Palestinaca i Židova, pa su mi uvijek govorili: ‘Pogledaj Jugoslaviju. Vidiš da je to osuđeno na propast’. Zato sam sa zanimanjem izučavao povijest Jugoslavije, a onda sam tijekom 90-ih bio uključen u rad Liječnika bez granica, s kojima sam mnogo putovao po Bosni. Zapravo, često sam slušao da se etničko čišćenje koje su Židovi izveli nad Palestincima 1947./48., ponavlja i u BiH. I doista, kad sam 1995. došao u BiH, osjećao sam se kao u vremenskoj kapsuli. Vidio sam da se odvija potpuno isti proces. Srbi, posebno njihovi ratni zločinci, imali su istu retoriku kao i Izraelci kad su etnički čistili teritorij od Palestinaca. Nikad nisam nigdje imao tako topao doček kao na Palama i prvo što su mi rekli je: ‘Mi smo prijatelji. I vi mrzite muslimane kao i mi!’.
Prije desetak godina snimljen je dokumentarac ‘Bridge Over the Wadi’, o školi koju su zajedno pohađala židovska i palestinska djeca, no eksperiment je propao. Kako to tumačite?
Znam za taj film. Naravno da je propao jer je bio eksperiment. Nije propalo jer to nema smisla i jer ne bi funkcioniralo, nego zato što to nije bio početak nečeg što bi se dosljedno provodilo u svakoj školi u Izraelu. Budući da je bio pokus, završilo je kao i svaki pokus nakon kojeg se laboratorij napušta.
Koji su onda preduvjeti za mir u Izraelu?
Prvi je cilj prestati s vojnom okupacijom palestinskih teritorija, a zatim treba iskorijeniti kolonijalistički mentalitet. Ali za to treba jako puno vemena. Tek nakon toga možemo pričati o miru i zajedničkoj budućnosti. Nažalost, u ovom trenutku u Izraelu ne vidim pokretačku snagu koja bi bila dovoljno jaka da zaustavi vojnu okupaciju niti da pokrene stvari u tom smjeru. Do toga može doći jedino ako bude nametnuto izvana. Tek kad zapadne zemlje nametnu Izraelu međunarodna pravila igre, tad će Izrael morati birati.
Kako je došlo do nacizma? Moralnim posrtanjem mase dobrih Nijemaca. To i danas gledamo
Nitko se nikad nije dobrovoljno odrekao privilegija. Politika apartheida u Južnoj Africi slična je hafradi u Izraelu. Kao što su tamo bijelci morali podijeliti moć s crncima, tako će i Židovi, ako ih međunarodna zajednica na to natjera, morati podijeliti moć s Palestincima - s naglaskom na podjeli moći, jer to nije pitanje ‘davanja prava’, nego je to pitanje ravnopravne podjele moći.
U filmu ‘Izkar’ bavite se važnošću uloge školstva u stvaranju poslušnika.
Da, jer je važno pitanje tko vas uči povijest i čemu vas uče? Film ‘Izkar’ govori o tome kako izraelsku djecu kroz školski sustav već generacijama uče da je naš narod žrtva, pa da zato nismo mogli činiti zločine, što nije istina. Kao dokumentarist, osuđen sam na provjeravanje činjenica i veliki sam pobornik učenja na vlastitu iskustvu, iz prakse. Edukacija se ne zasniva na pamćenju datuma i onog što je napisano, nego na propitkivanju, na upoznavanju drugog i drugačijeg. Edukacija ne smije biti zatrovana politikom ni ideologijom.
U svim vašim filmovima imate istodobno sugovornike Židove i Palestince te svi govore svoju istinu koja je često sasvim oprečna.
Zato što smatram da se učenje mora zasnivati na stvarnim događajima, a ne na memoriji, jer ona uvijek sadrži i zaborav. Zato je moja ideja da se stvori zajednička palestinsko-izraelska arhiva, da se o događajima iz povijesti razgovara. To je projekt koji bih želio pokrenuti i na prostorima bivše Jugoslavije jer ovdje postoji sličan problem, svatko ima svoju povijest i misli da je samo ona istinita.
I mi volimo govoriti da je naš narod kroz povijest često puta bio žrtva. Što je to tako privlačno u poziciji žrtve?
Kao što sam rekao na predavanju, memorija ima manu da nužno sadrži i zaborav. Slična je okviru filmske slike. Vidite samo ono što je kamera željela prikazati i na to ste duboko koncentrirani, pa ne razmišljate o onom što je ostalo izvan kadra i što se željelo sakriti. Ako se generacijama stalno ponavlja da ste žrtva, to znači da jako želite sakriti činjenicu da su pripadnici hrvatskog naroda u jednom periodu svoje povijesti činili zločine. To samo znači da odbijate povijesne činjenice i ne želite priznati da je bilo holokausta te da su ustaše ubijale nedužne ljude. Imate kardinala Alojzija Stepinca za kojeg desnica traži kanonizaciju argumentirajući da je spasio mnoge Srbe i Židove. Vjerujem da jest, no pitao bih one koji ga brane samo jedno pitanje – od koga ih je spašavao? Od hrvatskih fašista, naravno.
Kad bi se vaš film ‘Specijalist’ o Adolfu Eichmannu prikazao na televiziji, vjerujem da bi židovska zajednica imala razloga protestirati. Ratnog zločinca koji je isporučio na stotine tisuća Židova u logore prikazali ste skoro kao žrtvu.
Ja bih želio da se taj film prikaže na Hrvatskoj televiziji i vjerujem da bi uzburkao duhove. Ne očekujem da ljudi prihvate moj rad, nego da o njemu raspravljaju. Eichmann mi je bio zanimljiv jer ga se može gledati i kao nacista, i kao staljinista, ali i kao recentnu pojavu - kao vrlo sposobnog korporativnog menadžera. I ima mnogo sličnosti s glavnim likom mojeg dokumentarca ‘I love you all’ o Stasijevu oficiru u bivšoj Istočnoj Njemačkoj čiji je zadatak bio da tajno snima i nadzire ljude. Ni on se nije pobunio protiv tog sustava, nego je, baš kao i Eichmann, mislio da čini dobra djela. Eichmann je tvrdio da je sve radio za dobrobit Židova i da je bio uvjeren da ih spašava, a ovaj oficir je pak bio uvjeren da pridonosi sigurnosti svoje domovine. I jedan i drugi samo su predano radili svoj posao. Ono što sam htio pokazati ovim filmom je da su to sve obični ljudi i da je jako važno da se prekine s mitologizacijom. A skloni smo mitologizirati i žrtve, i heroje, i neprijatelje, i zločince.
No stvarnost je i da je Eichmann bio antisemit.
Naravno da je bio antisemit, ali po tome nije bio nikakva iznimka. Tko to 30-ih godina prošlog stoljeća nije bio antisemit? Pa to je bio mainstream. On je pripadao masi koja je tako razmišljala, a kao što je poznato, opasnost ne dolazi od ekstrema, nego od većine. Kako je došlo do nacizma? Moralnim posrtanjem mase dobrih njemačkih građana. I baš to danas gledamo u Europi. Samo se okrenuo predznak i nekoć dobra društva danas postaju islamofobična. Kao Židov, u aktualnoj islamofobiji ne vidim ništa drugo nego moderni antisemitizam.
Što mislite, zašto je Nijemcima uspjelo raščistiti sa svojom prošlošću?
Upravo zato što ih je međunarodna zajednica satjerala u kut, izolirala i kaznila, a oni su iz te situacije izvukli ono najbolje. I oni su se mogli postaviti kao žrtve, stvarati mitove o stradanju Dresdena, Berlina... Ne, suočili su se sa svojom poviješću. Prihvatili su stvarnost, prihvatili su svoje grijehe te na istini izgradili modernu i snažnu državu. Prihvatom izbjeglica još jednom su pokazali svijetu da su uređena država, da nisu ono što su bili uoči i tijekom Drugog svjetskog rata. Gdje je danas jaka njemačka desnica? U bivšoj Istočnoj Njemačkoj gdje su svoju povijest gradili na priči da su oni žrtve i da su se borili protiv fašizma. Ista stvar je u Poljskoj. Postaje fašistička jer su uvjereni da su bili žrtve. Ali moji roditelji su živi svjedoci da su Poljaci bili jednom i zločinci, jer su se zbog njih morali vratiti u Izrael.
Jeste li zadovoljni dobrim odnosima Izraela i Hrvatske u posljednjih nekoliko godina?
I sami vidite da je naše veleposlanstvo u Hrvatskoj vrlo blisko s vašom desnom vladom iako je Izrael slao mnogo oružja Srbima tijekom 90-ih, jer su tvrdili da su bili žrtve tijekom Drugog svjetskog rata, a zatim nam je bilo zajedničko valjda to što se borimo protiv muslimana. Cionisti postaju sve jači i jači, i većina onih koji danas u Europi podržavaju Izrael dolaze s desnice. Zato cionizam smatram opasnošću za židovstvo i Židove.
Što mislite koji su uzroci brojnih terorističkih napada baš u Francuskoj?
Francuska ima prste u mnogim ratovima. Od bombardiranja Sirije, preko Iraka, Malija pa do Libije. Francuska ima islamofobni, militatantni, sekularni diskurs, pa su čak i taj sekularizam pretvorili u religiju. Pogledajte što govore vodeći francuski intelektualci, poput Alaina Finkielkrauta ili Erica Zemmoura. Drugi razlog je što Francuzi, rekao bih, imaju postkolonijalni mentalitet. Kad kažem postkolonijalni, ne mislim da je kolonijalizam gotov, nego da je poprimio
novi oblik i da Franuzi mentalno nikad nisu prestali razmišljati kao kolonijalisti. Ovi teroristički napadi su zapravo ludilo, ali ne u psihijatrijskom smislu, nego u smislu bijesa i ogorčenosti, jer vas i sama činjenica da ste danas musliman u Francuskoj može dovesti do ludila.
Nisu ljudi glasali za Trumpa jer vjeruju da će nešto promijeniti, nego zato što ih on zabavlja
Zašto? Čak i ako ste Francuz, potomak arapskog pradjeda koji je ovamo došao prije sto godina, vas i dalje gledaju kao stranca, a to doista može izazvati bijes. Zamislite koliko može biti frustrirajuće ako šaljete CV i ako imate određeno ime nećete dobiti posao iako ste jednako kvalificirani kao i netko čiji se CV od vašeg razlikuje samo po imenu i prezimenu. Ali pogledajte kako su ti napadi izvedeni. U svima ima doista nešto postmoderno. Zaigrate li neku agresivnu videoigru vidjet ćete upravo takvu vrstu napada. Pogledajte taj strašni ISIL, cijelu tu scenografiju. Pa zar sve to nije viđeno upravo u američkoj pop kulturi?
Hoćete reći da je opasno to što je visoka politika preuzela obrasce zabave za mase?
Prisjetite se napada na njujorške tornjeve prije 15 godina. Izvedeni su u pravom holivudskom stilu, jedino što su ih uglavnom izveli Saudijci. Trumpova pobjeda nije ništa drugo nego rezultat popularnosti reality showova, dapače, to je primjer kako ih je stvarnost nadmašila. Nisu ljudi glasali za njega jer vjeruju da će nešto promijeniti nabolje, nego zato što će im biti zabavno gledati njegove govore i poteze. Od visoke politike mase su stvorile svoj vlastiti reality show. U Rimskom Carstvu siromašni su zabavljali bogate. Danas je potpuno obrnuto – superbogati nogometaši i superbogati glumci zabavljaju siromašne mase. Svi ti populisti koji su se pojavili posljednjih godina na čelu država govore sve ono što se nitko prije njih nije usudio. Sve su to zapravo samo vulgarni likovi jednog velikog reality showa. Intelektualci uopće na to ne obraćaju pažnju i ne razumiju da je takav show masama postao iznimno važna zabava.
Imate li problema u svojoj domovini zbog svojih stavova?
Zapravo ih i nemam jer, budimo sarkastični, uživam benefite segregiranog društva. Izraelski sam Židov i zato nam se još zbog naših političkih stavova ne sudi tako rigorozno kao palestinskom stanovništvu. Ako me pitate bih li mogao dobit novac od izraelske vlade za svoje filmove – naravno da ne bih. Ali taj novac ni ne želim. Prave probleme imaju moji palestinski kolege filmski redatelji. Zato nisam sklon uživanju u herojskoj poziciji disidenta jer samo radim ono što mi je dužnost, a to je da budem na strani slabijih.
