U razmaku od oko tjedan dana bosanskohercegovačka javnost bavila se s dva ničim povezana slučaja koji unatoč tome imaju cijeli niz dodirnih točaka. Ugrubo bismo ih mogli svesti na onaj uvriježeni stereotip o “nesporazumu” pojedinca s kolektivitetom, i to ne bilo kakvim nego potpuno devastiranim i urušenim, kakav je onaj u BiH, koji karakterizira ono što Ugo Vlaisavljević naziva “bijelim rasizmom”. Također, ti događaji su svojevrsna kulminacija nečega što nije od jučer. 

Radi se o posljednjem upozorenju pred otkaz Ugi Vlaisavljeviću, redovitom profesoru Odsjeka za filozofiju Filozofskog fakulteta u Sarajevu, zbog navodne povrede radne obaveze, a koje je potpisao dekan Muhamed Dželilović, te o prestanku suradnje Borisa Dežulovića sa sarajevskim Oslobođenjem, u kojemu je više od sedam godina bio redoviti kolumnist. U upozorenju pred otkaz Ugi Vlaisavljeviću navodi se niz paušalnih, ničim potkrijepljenih optužbi, što je samo kulminacija dugogodišnjeg mobinga “sarajevske čaršije” prema obitelji Vlaisavljević. Naime, pored Uge, meta iznimno ružnih i prljavih medijskih napada, često i seksističkih, godinama je i njegova supruga, aktivistica Sanja Vlaisavljević, koja od 2005. godine vodi Centar za kulturu dijaloga sa sjedištem u Sarajevu. 

BiH Kolinda u Sarajevu: Tema izbori ili Dodikova garda

Ugo Vlaisavljević je ugledni i u europskim razmjerima relevantan filozof, autor dvanaest knjiga te brojnih članaka i studija, a još od 1993. je predavač na sarajevskom Filozofskom fakultetu. Također, Vlaisavljević je prevoditelj stručne filozofske literature s engleskog, njemačkog i francuskog jezika, dugogodišnji glavni urednik Dijaloga, časopisa za filozofiju i društvenu teoriju, a jedno je vrijeme, od 2006. do 2009., bio predsjednik PEN Centra BiH. 

Ukratko, radi se o svestranom i iznimno dosljednom znanstveniku, što je zapravo i uzrok svih njegovih problema. Što je istočni grijeh Uge Vlaisavljevića? Pored pogrešne nacionalne pripadnosti, naravno? Prije svega, radi se o osobi koja je prva prepoznala što se krije iza agresivnoga “građanskoga koncepta”, odnosno da se u biti radi o nacionalizmu većinskog naroda. 

Također, Vlaisavljević je otvoreno pisao o “asimiliranim Hrvatima i Srbima” u Sarajevu, koji svoju etničku pripadnost smatraju nečim gotovo sramotnim, o Sarajevu kao svojevrsnome “melting potu” u kojemu je bošnjačka, odnosno velikobošnjačka komponenta “istopila” sve ostale. Kao najbolji primjer te “asimilacije”, koja se u suštini svodi na parazitiranje na krilima bošnjačkog nacionalizma u ime nekakve multietničnosti i lažnoga građanstva, je notorni Željko Komšić.Odmah nakon što je upozorenje pred otkaz Ugi Vlaisavljeviću dospjelo u javnost, pokrenuta je peticija koju je za kratko vrijeme potpisalo više od 600 osoba, uključujući neke intelektualce koji su ranijih godina vodili javne polemike s Ugom Vlaisavljevićem. 

Grabež za vlasti 'BiH škripi po šavovima, a SAD stoji po strani'

Ugo Vlaisavljević je tipičan primjer jednoga konstrukta, lažne fasade, koji je nametnut kao jedan od najvidljivijih stereotipa o Sarajevu na globalnoj razini, onaj o multietničnosti, te spada među osobe koje su bjesomučno korištene za pokazivanje multietničkoga karaktera grada, a u stvarnosti su isti bili progonjeni i šikanirani. Također, Vlaisavljević je, što je sam potvrdio u dva nedavna intervjua, samo pukom srećom izbjegao stratište na Kazanima, gdje su tijekom sarajevske opsade odvođeni srpski civili i brutalno likvidirani. Dakle, radi se o jednoj mučnoj priči koja na posredan način govori o metamorfozi jedne zemlje, od kakve-takve multietničke utopije do sluganstva likovima poput Tayyipa Erdogana, gdje su drugačiji nepoželjni, odnosno višak, te predstavljaju neku vrstu “loše savjesti” svima onima, pogotovo u akademskoj zajednici, koji su se “pokorili” jednom pogubnom nacionalizmu. 

Vlaisavljević nije usamljen slučaj, “Sarajevo” je imalo, a ima i danas, štoviše ti trendovi iz dana u dan jačaju, manje ili više izražene “nesporazume” s intelektualcima poput Ivana Lovrenovića, Marka Vešovića, Željka Ivankovića, Stevana Tontića i cijelog niza manje poznatih pojedinaca koji su se iz manjinske pozicije odbili pokoriti borgu bošnjačkog nacionalizma i isključivosti. Slučaj Borisa Dežulovića iz potpuno je druge niše i odlična je ilustracija medijskog sunovrata koji se dogodio u BiH. Nakon “sedam godina i sedam sedmica, pa još sedam dana i sedam sati”, kako to piše Dežulović u posljednjoj kolumni za Oslobođenje, završen je još jedan Dežulovićev “ugovor s đavlom”, poput onog u Globusu, banjolučkim Nezavisnim novinama ili Slobodnoj Dalmaciji. Mislim da ovakav ishod svakog onog tko iole poznaje situaciju u BiH, ali i lik i djelo Borisa Dežulovića, nije iznenadio. 

Dežulović neodoljivo podsjeća na jednog Andrićeva junaka, živopisnog fra Serafina Begića iz priče “Proba”, koji na jednome mjestu kaže fra Grgi Martiću, koji ga savjetuje da malo obuzda svoj “krajišnički jezik”: “Obuzdaj, obuzdaj! Ti znaš da to meni ne ide od ruke. A i ne koristi mi ga obuzdavati, jer ja kad preko đema lanem, ono ispane još gore.” 

Nastavak pročitajte na idućoj stranici.

Još tamo 2011. Oslobođenje je odbilo objaviti jednu Dežulovićevu kolumnu, no tad nije došlo do kratkog spoja jer je Dežulović, tko zna zašto, dao “sarajevskom đavolu” još jednu priliku, što je potrajalo idućih šest godina. Radilo se o ironičnom tekstu o marokanskom opsjenaru Mekkiju Torabiju, koji je “gostovao” u sarajevskoj Zetri, gdje je “posvećivao” Sarajevsku vodu. Problem je bio u tome što je proizvođač “svete vodice” bila Sarajevska pivovara, čiji je vlasnik, tajkun Mujo Selimović, ujedno vlasnik Oslobođenja. Inače, Torabi je netom prije sarajevske epizode, uspješno “prodao” svoje “usluge” u Zagrebu, što je bilo u to vrijeme iznimno dobro medijski popraćeno. 

U cenzuriranoj kolumni, koja nije nigdje naknadno objavljena, Boris Dežulović je pisao o posjetu Tayyipa Erdogana Sarajevu, jer u “oproštajnoj”, u kojoj je pojasnio razloge koji su doveli do prekida suradnje, piše: “Ali kontam, ako može s Poslanikom šegu tjerati Bakir, ako se može tako zajebavati predsjednik SDA, k tome još u Zetri punoj Turaka i muslimana, i još pred milijunima gledatelja u izravnom prijenosu turske nacionalne televizije, pa još s početka svetog mjeseca ramazana – ako može dakle Alijin mali jednog stambolskog kabadahiju nazvati Allahovim poslanikom - što to ja ne bih mogao prepričati u Oslobođenju?”. 

Isprike i žaljenja Sve balkanske isprike: "Klečim i molim za oprost..."

Ako postoji novinski urednik u regiji koji vjeruje kako može “pripitomiti” autore poput Borisa Dežulovića, onda je on ili lud ili naivan. Vildana Selimbegović, dugogodišnja urednica Oslobođenja, nije ni jedno ni drugo, o čemu ponajbolje govori poprilično shizofrena urednička koncepcija lista koji uređuje, u kojoj su, primjerice, jedni uz druge svoje mjesto nalazili tekstovi Borisa Dežulovića s jedne i najcrnje rasističke teorije o Srbima ili agresivni izljevi antihrvatske histerije s druge strane, da navedem najekstremniji primjer. Zbog čega se, onda, urednica Oslobođenja upustila u ovaj rizik? Ovo je na neki način sažetak priče o bosanskohercegovačkom novinarstvu, odnosno neka vrsta njegovog zakašnjelog “in memoriama”. 

Ivan Lovrenović je 2009. objavio antologijski članak “Lako je tuđim Feralom gloginje mlatiti”, koji je govorio o tome kako je Feral Tribune cijelo vrijeme u Sarajevu bio glorificiran, ali kako u tom istom Sarajevu nije uspjelo “niknuti” ništa niti nalik na njega. 

Je li Vildana Selimbegović s Dežulovićem htjela Oslobođenju utisnuti “feralovski pečat” i ugrabiti za sebe i svoje poslodavce mrvicu moralnoga kredibiliteta Feral Tribunea? Jer ako je htjela nešto drugo (a nije), mogla je to u krajnjem slučaju napraviti i s domaćim snagama. Ono što je u Hrvatskoj manje poznato, a iz današnje perspektive zvuči pomalo nevjerojatno, u BiH je, točnije u Tuzli, od 1995. do 1997. izlazio satirički časopis Polikita, koji se distribuirao isključivo kolportažom, a koji je vrlo brzo brutalno ugušen. Polikita je kritizirala prije svega politiku Alije Izetbegovića, podjednako duhovito i ubitačno poput Feral Tribunea u Hrvatskoj. 

'Undercovered' Žene moraju same odlučivati o sebi, a hidžab je moj izbor!

Kad je, odmah poslije rata, Alija Izetbegović dobio u Saudijskoj Arabiji nagradu “Mislilac godine”, Polikita je na svojoj naslovnici objavila fotomontažu Alije Izetbegovića u pozi Rodenova “Mislioca”, s naslovom “Mislit i srat nije isto”, dok je Izetbegovićev govor na kongresu SDA objavljen kao humoristički dodatak Polikite, uz vrećicu za povraćanje na poklon. Pokretač ovog časopisa bio je novinar Samir Šestan. U jednom intervjuu, koji je dao više godina nakon prestanka izlaženja Polikite, Šestan spominje pohvale koje je dobivao za svoj list od “ljubitelja satire” iz Banje Luke, sve dok nije objavio “Srpsku Polikitu – Srpski časopis srpskog naroda srpske Republike Srpske”. 

“No, ispostavilo se”, piše Šestan, “da su ti srpski ‘ljubitelji satire’ isti kao i ovi ‘bošnjački’ što uživaju u satiri na račun Tuđmana i Miloševića, ali na svoj baš i ne, jer samo je satira na tuđi račun dobra satira, a ako je na moj, e to može biti samo šund, pornografija, plagijat i – govor mržnje.” Najnoviji “slučaj Dežulović” nesumnjivo se može promatrati i u ovom kontekstu.