Galerija hrvatskih župana puna je osebujnih likova, čak i ako se uzme u obzir tek jedan, ovaj posljednji mandat, koji im je započeo poslije lokalnih izbora u proljeće 2017. godine. Jedan javno izjavljuje da je uhljebljivao te da mu je žao da nije i više, a drugi organizira pohode autobusima na Zagreb. Nekoliko je tu bivših ministara koji skupljaju ostatke nekad veće moći i vlasti. 

Jedan broj njih izborom na ovu dužnost izbjegava odlazak u starosnu mirovinu, za koju bi inače imali uvjeta. No najzanimljiviji je slučaj Alojza Tomaševića, župana Požeško-slavonske županije, sad već prvostupanjskom presudom osuđenog za kaznena djela nasilja u obitelji i nanošenja tjelesne ozljede supruzi Mari Tomašević. 

godinama ratuju Plenković je trpio HDZ Požege - sve do šamara ženi

Prvostupanjskom presudom župan je proglašen krivim i osuđen na kaznu zatvora u trajanju od deset mjeseci, ali ne bezuvjetno, nego uvjetno, uz rok kušnje od dvije godine. Preostaje da ta presuda stekne kvalitetu pravomoćnosti, što u hrvatskim okolnostima, nažalost, nije moguće vremenski predvidjeti. 

Još su mogući svakakvi obrati i odugovlačenja, što umanjuje mogućnost odlučne reakcije javnosti na činjenicu da je župan po svemu što je javnosti, pa i sudu prvog stupnja, poznato - obiteljski nasilnik.

Na ovaj je način, uzimajući u obzir relevantne odredbe zakona koji reguliraju lokalnu samoupravu, župan zapravo zaštićen te mu je omogućeno da ostane na funkciji do kraja mandata koji istječe u proljeće 2021., osim ako bi sam prije toga dao ostavku, za što nema nikakve naznake. Požeško-slavonska županija je druga najmanja županija po broju stanovnika (78.000) s procjenom da je broj stanovnika do 2017. pao na 69.500, što je zastrašujućih 11% u svega šest godina. 

Nekoliko je temeljnih problema razotkrio slučaj župana Tomaševića, prvostupanjski osuđenog obiteljskog nasilnika na razmjerno visokoj političkoj dužnosti. 

Prvi je problem stalnog jačanja izvršnih dužnosnika na lokalnoj razini, što je započelo još uvođenjem njihova neposrednog izbora od strane građana 2009. godine. 
Ubrzo poslije toga, u doba vlade Zorana Milanovića, njihova je pozicija dodatno ojačana ovlašću imenovanja predstavnika općina, gradova i županija u upravljačka tijela javnih poduzeća i ustanova te nekim drugim, ponajprije financijskim ovlastima. 

Konačni udarac lokalnoj demokraciji i sad već potpunom razvlašćivanju predstavničkih tijela čije članove također biraju građani na lokalnim izborima zadao je tzv. “lex šerif”, što je medijski naziv novele Zakona o lokalnoj samoupravi donesene krajem 2017. godine. 

Lokalni šerifi "Našim županima nitko ništa ne može, pa vidite Tomaševića..."

Treba se prisjetiti te bitke koju je započeo ministar uprave Lovro Kuščević, danas potpuno dezavuirani političar HDZ-a, koji je morao odstupiti s ministarske dužnosti, ne radi svega štetnog što je radio u sustavu javne uprave, a to bi se moglo elaborirati u puno opsežnijem tekstu nego što je ovaj, nego radi političkih zloupotreba kojima je doveo do povećanja osobne imovine.  

S pomoću “lex šerifa” željela se osigurati “stabilnost vlasti” koju je premijer Andrej Plenković nametnuo kao temeljni postulat svoje vladavine, svjestan prekarnosti političke situacije u Saboru. Tamo mu je većina čitavo vrijeme ovisna o mogućnostima da određeni, nemali broj zastupnika drži vezanima uz sebe određenim privilegijama, popuštanjima i obećanjima o kojima se mnogo nagađa u javnosti. 

Stabilnost vlasti trebala se osigurati ne samo na razini Vlade, odnosno preciznije premijera osobno, nego i na razini župana i drugih lokalnih izvršnih čelnika, potpunom supremacijom izvršne nad zakonodavnom i predstavničkom vlašću. Najveći broj župana je iz HDZ-a ili se održavaju na vlasti s potporom HDZ-a, a čak i oni koji su formalno s druge strane političkog spektra nisu neskloni suradnji s HDZ-om. 

Rečeno - učinjeno. “Lex šerif” je u kombinaciji sa Zakonom o lokalnim izborima osigurao nesmjenjivost župana, a time i efikasnu transformaciju vlasti, pa i veće količine javnog novca iz državnog proračuna preko župana do najnižih struktura vlasti, lokalnih ustanova, poduzeća i agencija, kroz model koji zovem sustavom transparentnog klijentelizma. Nakon 2009. ni jedan župan ili načelnik nije smijenjen na inicijativu građana. 

Narodu ništa 'Lex šerif': To je zakon za moćnike, a protiv građana

Bila su tek dva pokušaja (u općinama Pribislavec 2011. i Pučišća 2012. ), oba neuspješna. Zašto neuspješna? Zato što se za opoziv zakonski zahtijeva postupak iniciranja i izglasavanja, a primjenjuju se zakonska pravila za lokalni referendum, koja su neusporedivo stroža nego za državni referendum, a i stroža nego za sam izbor župana i načelnika.  

Skupiti 20% potpisa ukupnog broja birača u većim jedinicama nije lako, a pogotovo je to teško u županijama koje su prostorno veće jedinice s manje homogenim stanovništvom. Nakon toga provodi se postupak izglasavanja odluke o provedbi opoziva u županijskoj skupštini ili lokalnom vijeću, što je vremenski (i do četiri mjeseca) i po traženoj većini (većina svih članova) zahtjevna procedura. 

Na kraju, na dan glasanja, traži se sudjelovanje većine birača, a odluka o opozivu mora dobiti većinu od broja izašlih koji ujedno mora biti veći od jedne trećine ukupnog broja birača. Za izbor, treba podsjetiti, nema posebnih uvjeta, osim da za izabranog kandidata treba glasati većina birača koji su glasali, odnosno u drugom krugu da je dobio više glasova od protukandidata. 

Osiguravši na taj način “stabilnost” župana, u određenim se situacijama može primijeniti neki od razloga prestanka dužnosti ex lege (po sili zakona). Glavni realni razlog prestanka dužnosti po sili zakona u hrvatskim okolnostima je osuda na bezuvjetnu kaznu zatvora u trajanju duljem od jednog mjeseca, danom pravomoćnosti sudske presude. 

U slučaju župana Tomaševića bi osuda na mjesec i pol dana zatvora bez kušnje bila dovoljna za prestanak dužnosti po sili zakona, ali i za to bismo trebali pričekati potvrdu pravomoćnosti. Ovako osuda na prvo čitanje izgleda stroža, u pitanju je deset mjeseci zatvorske kazne, ali je zapravo prilagođena zakonskoj odredbi koja traži - bezuvjetnu osudu. Kako slučajno ili kako namjerno!

Jedan od mogućih načina prestanka dužnosti je ako sam župan podnese ostavku iz razloga koje ne mora navesti ni objasniti. Ipak, za pretpostaviti je da bi to mogli biti razlozi iz sfere političkog morala te odgovornosti javnosti i građanima koji su ga izabrali. No je li realno u uvjetima hrvatske političke kulture obilježene autoritarnošću očekivati tako nešto? Ne, pa to znaju i vrapci na grani. I mala djeca. 

Hrvatski se političari nepogrešivo usmjeravaju prema foteljama, a kad jednom u njih zasjednu, imaš dojam da su za njih zalijepljeni nekim jakim i trajnim ljepilom koje bi izdržalo i svemirske letove, kamoli ne male turbulencije osude za obiteljsko nasilje.

Na ovaj se način otvara pitanje demokratskih standarda i osposobljenosti građana i lokalne, županijske javnosti da pokrene pritisak koji bi doveo do ostavke. Kao što nema građanskog odgoja, nema ni visokih demokratskih standarda. Sve međunarodne usporedbe i analize o tome svjedoče. 

Na kraju, tu je i pitanje prevladavajuće patrijarhalne retrogradne kulture u kojoj je žene moguće i prihvatljivo tretirati kao drugotne, podređene, poslušne, rađanju i brizi za obitelj namijenjene, a ne ravnopravne i jednake, pametne i važne građanke koje imaju punu slobodu i neokrnjena ljudska prava kao i muškarci. Jadna je politika koja sve to podržava.