Jedna knjiga otkriva ima li Poljska budućnost
Poljska je, barem onima koji je promatraju "izvana", još jedna od zemalja koje se pokušavaju riješiti trenutne vladajuće stranke. Prosvjedi, marširanje ulicama i natpisi u medijima upozoravaju na iseljavanje mladih, ograničavanje ženskih prava i rastuću snagu Katoličke crkve.
No, statistike pokazuju kako bi stranka PiS ("Pravo i pravda", "Prawo i Sprawiedliwość") danas, ponovno, odnijela pobjedu, i to vjerojatno s boljim rezultatima nego što je ostvarila 2015. godine. PiS samog sebe opisuje kao nacionalno-konzervativnu stranku koja vrijednosti temelji u kršćanstvu, a EU i kritičari ih opisuju kao nacionalističku stranku koja koketira sa fašizmom i "alt-desnim" populizmom.
Najnoviji primjer je i zakon prema kojim bilo kakvo insinuiranje da je Poljska ili Poljaci odgovorna za zločine počinjene u II. svjetskom ratu je kažnjivo zakonom. Poljaci su, tvrde vlastodršci, bili samo i isključivo žrtve i nema šanse niti da je neki Poljak "cinkao" susjeda Židova koji je kasnije ubijen u logoru.
No, Poljski sindrom jedinstven je jednako kao što svaka država ima svoju ideološku-političku priču, i ne može se reći da sve što vrijedi za Mađarsku, vrijedi i za Poljsku radi sličnosti vladajućih stranaka.
Anketa koju je na zimu 2015. proveo liberalni tjednik "Polityka" pokazuje kako je mnogo građana i više nego spremno dati svoj glas PiS-u, iako se ne slažu s njihovim programom i određenim postupcima, piše Sutowski za Political Critique. PiS je pokušao, ili uspio, smanjiti neovisnost poljskih sudova, dodatno ograničiti ili zabraniti pravo na pobačaj, ojačati status Crkve u javnom životu i političkom diskursu te zaoštriti odnose s EU.
Liberali kažu kako su mnogi Poljaci pristali na sve što rade Duda i Kaczyński jer vode politiku orijentiranu prema očuvanju obitelji, što su "zaštitili" umirovljenike i povećali minimalac.
Prodali su se, kažu liberali, za "naknadu od 500 zlota" i slobodu i demokraciju su zamijenili socijalnom sigurnošću. No, studija koju je napravio sociolog Maciej Gdula, a koji je financirao Friedrich Ebert Stiftung, kaže kako to simplističko objašnjenje naprosto nije točno. Studija će uskoro izaći i u obliku knjige naslova "Nowy autorytaryzm" ili "novi autoritarizam" - sintagma unutar koje je Gdula pokušao objasniti jedinstvenosti poljskog fenomena i uspjeha PiS-a.
Prvi zaključak do kojeg je došao jest da za PiS ne glasaju samo manje obrazovani građani s malim plaćama već je pobjeda ovih razmjera bila nemoguća da nemaju i podršku "srednje klase" - zaposlenika u privatnom i javnom sektoru, poduzetnika i zaposlenika uslužnog sektora.
"PiS je definitivno najpopularnija stranka među zemljoradnicima i u ruralnim sredinama, preko 53 posto je glasalo za PiS, no i 35.4 posto visokoobrazovanih također je glasalo za PiS", stoji u studiji. No, Gdula argumentira kako razlozi koji su ih potaknuli da glasaju za PiS ne mogu biti različitiji, do toga da tvrdi kako neki za stranku daju glas samo kako bi "imali zadovoljštinu sudjelovanja u direktnoj participaciji u političkoj drami koju kreiraju vladajući".
Gdula argumentira kako Jarosław Kaczyński svojim biračima atribuira različite uloge - od toga da su žrtve pomahnitale i dekadentne Treće poljske republike kojima je politika jedina šansa za "osvetu", ponosni članovi države na koju su ponosni čija je solidarnost usmjerena "prema unutra" ili pak oni koji naprosto žele biti na pobjedničkoj strani - kakva god ona bila.
Nastavak na sljedećoj stranici...
Sukladno tome Kaczyński je u proteklih 16 godina otkada stranka postoji, skupa sa pokojnim bratom Lechom, kreirao i osobine stranke i "pokreta" s kojima se ti birači mogu identificirati i povezati. Prvi je, i to mnogo prije Trumpa, obračun s elitama koje su bogate, korumpirane i dekadentne. Drugi postulat je identifikacija s nacionalnim bićem čiji uzori više nisu oni koje diktira srednja/viša klasa, i treće je nešto što Gdula naziva "moralnom dominacijom nad najranjivijima".
Post-tranzicijske zemlje, zemlje koje se nisu mahnito obogatile ulaskom u EU, zemlje koje je jako (i još uvijek) potresla kriza često imaju stanovnike koji pate od frustracija radi (stvarnih ili umišljenih) gubitaka prilika, zarade, mogućnosti i načina života koji im je, od strane nekog, "oduzet". PiS vide kao platformu koja će "poravnati račune" i "ispraviti povijesne nepravde", pa se tako nisu previše bunili kada je PiS odlučio sudove više i jače povezati uz politiku jer su oni, u očima mnogih građana, ionako potpuno beskorisni, pa čak i korumpirani.
Trećoj poljskoj republici ili "elitama" ne zamjeraju svi slojevi društva (i PiS-ovih glasača iste stvari). Radnička klasa im zamjera što se oni (a pod "oni" misli se na sve političke prethodnike PiS-a) nikada nisu uspjeli poistovjetiti s radničkom klasom, dok im srednja klasa zamjera korupciju i nedostatak "morala".
PiS je, čini se vrlo uspješno, stvorio "osjećaj" kako je glasati za njih ekvivalent pripadanja "normalnoj većini poljskog naroda". Oni su zajednički kišobran pod koji se mogu stati različiti ljudi koji su, najvažnije je na kraju, Poljaci. Više nije, piše Political Critique, cilj završiti fakultet, putovati, dignuti kredit i imati vlastiti stan, a ponajmanje dijeliti neke teško opipljive "europske vrijednosti" koje im ionako, smatraju mnogi, nisu mnogo donijele, a koje su zagovarale prošle političke elite.
Sada, kaže Gdula, imaju nacionalne simbole, ponos i vjeru u slavnu i svijetlu (kako pokazuje novi zakon o nacističkim zločinima i spominjanju istih u kontekstu poljske odgovornosti) povijest koja ih sve veže. Dobar primjer toga je i uspon te pad Lecha Wałęse.
Prije dvije godine The Atlantic je napisao kako se 'kroz seriju političkih skandala ova herojska nacija koja je skršila komunizam pokazala, ipak, kao običan narod sa svojim manama'. Kroz uspon, a sada i pad, radničkog heroja Wałęse iščitava se i pad jedne nacije, nacije koja je dugo smatrana jednom od onih zemalja, uz Francusku i Njemačku, koja predstavlja sve najbolje što 'ideja' Europe, i svi njezini krajevi, mogu ponuditi, pisao je nedavno Express.
Wałęsino predsjedništvo nije bilo bajno, okružio se nesposobnim i podobnim savjetnicima, teško se nosio s tranzicijom iz socijalističkog u tržišno gospodarstvo i gubitkom povjerenja, a 1993. je dopustio i da pojedinci iz starog komunističkog režima dođu na vlast.
Novi premijer Mateusz Morawiecki iz stranke desne stranke "Pravo i Pravda" u Parlamentu je početkom godine čitao imena velikana koji su se borili za slobodu Poljske, što od nacizma, što od komunizma. Popis je bio sačinjen od 'običnih' građana također, pa je premijer pročitao i ime svoje tete, no ono što je privuklo pažnju jest ime koje nije bilo spomenuto, ono Lecha Wałęse.
"A gdje je Wałęsa", vikali su zastupnici, ali uzalud. Povijesna je nepravda i opasna manipulacija na taj način izbrisati rad i uspjeh čovjeka koji je, usprkos mnogim svojim manama, Poljsku unaprijedio, a neki bi rekli i - oslobodio.
Nastavak na sljedećoj stranici...
Europski su ga mediji najčešće nazivali 'autentičnim radničkim herojem koji se suprotstavio autoritarnom režimu' koji je, podsjetimo, bio mnogo gori no ono što smo mi imali s Josipom Brozom.
Vrijeme je, kao i u svemu u životu, jasno pokazalo da je i 'veći od života' heroj imao svoje mane, loše strane, izdaje, političke trgovine i pogreške, no ne smije se zaboraviti da je ovaj električar iz Gdanjska bio motor promjene svoje zemlje.
Čak i Wałęsa, prema PiS-u, pripada nepodobnim bivšim političkim elitama.
Ono što Gdula naziva "moralnom dominacijom nad najranjivijima" zapravo u praksi znači da topla poljska solidarnost ipak nije rezervirana za sve. Moralna nadmoć nad onima koji se po svim kriterijima ne uklapaju savršeno u tkivo nacionalnog tijela na svojevrstan način hrani "nadmoćne".
Stare elite koje su "služile" vanjskim interesima, oni koji pate od socijalnih patologija (kriminalci, alkoholičari, mentalno oboljeli) i stranci, a u tome su na prvom mjestu izbjeglice, nisu pretplaćeni na dozu poljske "solidarnosti".
Upravo su izbjeglice PiS-u poslužile kao odskočni mehanizam da 2015. u glasačima izazovu osjećaj moći nad slabijom grupom koja je okarakterizirana kao "drugačija" i "moralno okljaštrena prijetnja".
Naime izbjeglice su, kaže PiS i slaže se mnogo građana, zapravo ekonomski migranti u potrazi za bogaćenjem te muškarci koji "umjesto da se bore za svoje domove nama donose svoja vjerska uvjerenja". Za njih nema davanja iz Family 500+ programa, nema pokušaja da ih se integrira u ekonomiju i društvo.
Zašto je Gdula to nazvao "novi autoritarizam"?
Zato što, piše Political Critique, za razliku od tradicionalnih diktatura PiS barem prividno koristi alate demokracije (i slobodne volje i izbora građana) - poput potpore u ograničavanju rada sudova, donošenja odluka stranke koje krše Ustav, a sve uz "solidarnost" kao osnovnu emanaciju volje naroda čak i onda kada se želi protegnuti nad vladavinu prava i demokratskih procesa. U isto vrijeme, i zato izraz "autoritarizam", srž "projekta" je dominacija svake vrste nad onima koji su slabi i nezaštićeni, nad manjinama i strancima te onima nepoželjnima iz starih "sustava" - ta dominacija daje im osjećaj moći i smisla.
Gdula kaže da PiS zapravo nema pravu prijetnju. Nema šanse niti političke atmosfere u kojima bi dobre rezultate ostvarila bilo koja stranka koja nalikuje ili "vuče" na nekadašnje elite, a i ideja jednog "mekšeg" PiS-a je, zapravo, nerealna. Predsjednik Duda ionako dolazi iz tolerantnije struje PiS-ovaca, kaže Gdula, i nije se pokazao kao dovoljno snažan da "povede" zemlju u manje sukoba s EU.
"Čak niti silni prosvjedi i nezadovoljstvo ekonomijom mladih i starih ne može mobilizirati građane dovoljno da se izgradi alternativa u obliku političke stranke ili pokreta", kaže Gdula.
Desetljeće nakon što je Poljska ušla u EU povećao se životni standard i zemlja se modernizirala ali su očekivanja, nade i apetiti bili veći. Državnom je aparatu bilo jako teško pratiti te potrebe.
Poljsko "Da, mi to možemo!" Jarosława Kaczyńskog je reakcija upravo na to da država treba Poljacima pokazati sve što može i sve što je sposobna, a ne samo obrnuto - radikalni pokazatelj toga je i vjera i želja u neograničen (Ustavom) mandat parlamentarne većine - ideja koju, ipak, podržava manjina građana Poljske.
Gdula, piše Political Critique, Poljsku vidi kao mjesto gdje se neprekidno odigrava bitka za budućnost - mjesto koje će Poljska zauzimati u Europi budućnosti, budućnost i vrijednost pluralizma u društvu, budućnost ženskih prava... Nova sila neće se, kaže, nužno roditi na suprotnom polu, na ljevici.
To će vjerojatno, kaže sociolog, biti netko tko je u stanju "zakuhati jednako jaku političku dramu", i Poljacima ponuditi novu viziju dobrog života u skladu sa željama, nadama i htijenjima jednog naroda.