Hrvatska noćas igra protiv Portugala u Torontu, čiji je zaštitni znak jedan toranj. Gotovo je nemoguće zamisliti vizuru Toronta bez njegove vitke, dominantne siluete koja se uzdiže prema nebu. CN Tower nije samo telekomunikacijski toranj; on je simbol grada, ikona kanadskog inženjerstva i desetljećima je bio dokaz ljudske ambicije da se dosegne neslućena visina. Od otvaranja 1976. godine, kada je postao najviša samostojeća građevina na svijetu, pa do danas, toranj je simbol grada pored jezera Ontario.

Priča o CN Toweru započinje kasnih 1960-ih, u vrijeme kada je Toronto doživljavao pravi građevinski procvat. Gradsko središte ubrzano se mijenjalo, a starije, niske zgrade ustupale su mjesto blistavim neboderima, poput First Canadian Place. No, taj napredak donio je i neočekivan problem. Reflektirajuće površine novih zgrada stvarale su kaos u emitiranju televizijskih i radijskih signala. Postojeći odašiljači jednostavno više nisu bili dovoljno visoki da bi njihov signal mogao nesmetano doprijeti do domova građana. Kvaliteta prijema postajala je sve lošija.

U isto vrijeme, podatkovna komunikacija uvelike se oslanjala na mikrovalne veze od točke do točke, čije su antene bile postavljene na krovovima zgrada. Svaki novi neboder prijetio je prekidom tih ključnih linija vidljivosti. Canadian National Railway (CN), tadašnja državna željeznička tvrtka, uvidjela je priliku. Njihova ideja, začeta 1968. godine, bila je izgraditi golemu komunikacijsku platformu koja bi riješila sve te probleme, ali i služila kao moćan simbol snage kanadske industrije i same tvrtke CN. Plan je bio izgraditi toranj dovoljno visok da nadmaši sve postojeće i buduće prepreke, osiguravajući kristalno čist signal za cijelo područje Toronta i nudeći "hub" prostor za iznajmljivanje mikrovalnih veza. Projekt je službeno odobren 1972. godine, čime je otvoren put za izgradnju strukture koja će zauvijek promijeniti grad.

BOJANINA CRTICA U bolnici gužva, nema niti klime. A na manikuri salon ogroman, rashlađen

Prvotni planovi za toranj bili su znatno drugačiji od onoga što danas vidimo. Inicijalna vizija predviđala je strukturu nalik na tronožac, sastavljenu od tri neovisna cilindrična stupa povezana strukturnim mostovima na različitim visinama. Da je ovaj dizajn realiziran, toranj bi bio osjetno niži, a metalna antena nalazila bi se otprilike na mjestu gdje je danas betonski dio između glavne razine i vidikovca The Top. Međutim, nakon više od godinu dana razvoja, ovaj koncept je napušten zbog svoje strukturne složenosti i predviđenih visokih troškova.

Godine 1971. dizajn je doživio ključnu promjenu. Arhitekti su se okrenuli ideji jedinstvene, kontinuirane heksagonalne jezgre koja se sužava prema vrhu, s tri potporne noge koje se stapaju s njom pri tlu, formirajući prepoznatljivu Y-strukturu. Ovaj pristup nije samo poboljšao strukturne performanse, već je i pojednostavio samu gradnju. U tom razdoblju razvijena je i ideja o glavnoj razini s restoranom i vidikovcima. Zanimljivo, viša promatračka paluba, danas poznata kao The Top (prvotno nazvana "Bud's Bubble" prema Budu Andrewsu, predsjedniku razvojne grupe), nije bila dio originalnog plana. Andrews je smatrao da bi posjetitelji bili voljni platiti dodatno za ekskluzivni pogled s još veće visine, a troškovi izgradnje nisu bili prohibitivni. Upravo tada, tim je shvatio da bi suptilnim izmjenama mogli postići još veći cilj: postati najviša samostojeća građevina na svijetu. Ta ambicija postala je vodilja kroz ostatak projektiranja i izgradnje.

Inženjersko čudo u nastajanju

Izgradnja CN Towera započela je šestog veljače 1973. masivnim iskopima za temelje. Uklonjeno je 56.000 tona zemlje i škriljevca do dubine od 15 metara kako bi se stvorila baza za betonskog diva. Temelj je bio kolosalan sam po sebi: u njega je ugrađeno 7.000 kubičnih metara betona, 450 tona armaturne šipke i 36 tona čeličnih kabela. Cijeli proces postavljanja temelja trajao je samo četiri mjeseca.

IZGUBILI MILIJUNE Kripto-debakl Melanije: Tko je uložio tisuću, sad ima sedam dolara?!

Za izgradnju glavnog potpornog stupa korištena je revolucionarna metoda hidraulički podizane klizne oplate. Radilo se o golemoj metalnoj platformi koja se, kako se beton ispod nje stvrdnjavao, dizala pomoću hidrauličnih dizalica brzinom od oko šest metara dnevno. Beton se miješao na licu mjesta kako bi se osigurala dosljednost svake serije, a izlijevanje se odvijalo od ponedjeljka do petka. Već 22. veljače 1974. godine, CN Tower je pretekao Inco Superstack u Sudburyju i postao najviša građevina u Kanadi. Jedan od najimpresivnijih aspekata bila je preciznost. Vertikalna točnost održavana je uspoređivanjem lokacije oplate s masivnim viskovima koji su visjeli s nje, a koje su geodeti promatrali teleskopima sa zemlje. Na svojoj ukupnoj visini, toranj odstupa od savršene vertikale za svega 29 milimetara.

U kolovozu 1974. započela je izgradnja glavne kapsule. Dvanaest divovskih čeličnih i drvenih nosača polako je podizano uz toranj pomoću 45 hidrauličnih dizalica, a taj je proces trajao tjedan dana. Ovi nosači poslužili su kao potpora za izgradnju same kapsule, uključujući i najviši vidikovac, koji je izliven u drveni okvir i ojačan velikom čeličnom kompresijskom trakom. Službeno, CN Tower je postao najviša samostojeća građevina na svijetu 31. ožujka 1975., dok je gradnja još trajala.

"Olga" stupa na scenu

Posljednji i najdramatičniji dio gradnje bilo je postavljanje 102 metra visoke antene. Prvotni plan bio je koristiti dizalicu, no tada se pojavila bolja opcija: helikopter Sikorsky S-64 Skycrane. Jedan takav, imena "Olga", postao je dostupan za civilnu upotrebu nakon što ga je američka vojska prodala. Olga je prvo iskoristila svoju snagu da demontira i spusti veliku dizalicu s vrha tornja, a zatim je započela misiju podizanja antene, dio po dio.

Antena je bila sastavljena od 44 dijela, od kojih je najteži težio gotovo osam tona. Podizanje svakog segmenta postalo je prava medijska atrakcija, a lokalne novine tiskale su raspored letova kako bi građani mogli pratiti spektakl. Korištenje helikoptera uštedjelo je mjesece rada; faza koja je trebala trajati šest mjeseci završena je za samo tri i pol tjedna. Ipak, nije sve prošlo bez drame. Prilikom podizanja prvog dijela dizalice, ona se neočekivano pomaknula, uvrnula i zaglavila, prikovavši helikopter za toranj. S gorivom za samo 50 minuta leta, situacija je bila kritična. Radnici su se dali u utrku s vremenom i uspjeli osloboditi dizalicu prije nego što je helikopter ostao bez goriva. Toranj je konačno završen drugog travnja 1975., nakon 26 mjeseci gradnje, preuzevši visinski rekord od moskovskog Ostankino tornja.

Otvaranje i modernizacija kroz desetljeća

CN Tower otvoren je za javnost 26. lipnja 1976. godine. Troškovi izgradnje od otprilike 63 milijuna kanadskih dolara otplaćeni su u roku od petnaest godina. U svojim ranim danima, toranj je stajao prilično izolirano. Projekt Metro Centre, veliki urbanistički plan u sklopu kojeg je toranj trebao biti izgrađen, otkazan je, ostavljajući ga usred napuštenog industrijskog prostora i željezničkih zemljišta. No, s vremenom je okruženje procvjetalo. Izgradnjom Metro Toronto Convention Centra (1984.) i SkyDomea (danas Rogers Centre, 1989.), toranj je postao središte nove, živahne zabavne četvrti.

MAFIJA I VLAST Novi mafijaški obračuni u Srbiji: Vučića stižu stare veze države i podzemlja

Od samog početka nudio je tri promatračke točke, uključujući i vanjsku terasu, te rotirajući restoran "Top of Toronto" (danas "360"), kojemu za puni krug trebaju 72 minute. U podnožju je čak djelovala i diskoteka "Sparkles", reklamirana kao najviši plesni podij na svijetu. Kroz godine, toranj je bio poprište odvažnih pothvata, poput skokova kaskadera Dara Robinsona i uspona Dana Goodwina, koji se dva puta u istom danu popeo uz vanjski zid.

Toranj se neprestano modernizirao. Godine 1994. postavljen je Stakleni pod na visini od 342 metra, tada jedinstvena atrakcija u svijetu. Godinu kasnije, tvrtka Canadian National prodala je toranj, a ime je službeno promijenjeno iz "Canadian National Tower" u "Canada's National Tower", iako je popularni naziv CN Tower ostao. Krajem 90-ih dodana su dva nova dizala, a stubište je premješteno u unutrašnjost jezgre. Godine 2007. zastarjela rasvjeta zamijenjena je s 1.330 LED svjetala, što je omogućilo dinamično osvjetljenje u raznim bojama za posebne prigode i smanjilo potrošnju energije. Najveća novost stigla je 2011. otvaranjem EdgeWalka, adrenalinske šetnje po vanjskom rubu glavne kapsule na visini od 356 metara, koja i danas drži Guinnessov rekord kao najviša vanjska šetnja na zgradi.

Sigurnost na prvom mjestu

Iako je njegova visina impresivna, sigurnost je oduvijek bila prioritet. Nakon katastrofalnog požara na moskovskom Ostankino tornju 2000. godine, koji je tek neznatno niži, pojavila se zabrinutost za sigurnost CN Towera. Međutim, kanadski dužnosnici brzo su pojasnili da je sličan scenarij gotovo nemoguć. CN Tower izgrađen je od vatrootpornih materijala, ima opsežan sustav prskalica, dva rezervoara za vodu od po 68.000 litara na vrhu, 24-satni nadzor i vatrogasno crijevo sposobno dopremiti vodu do bilo koje točke na tornju. U zgradi je zabranjena upotreba prirodnog plina, a dizala su dizajnirana da se mogu koristiti i tijekom požara, napajana pomoću tri hitna generatora.

Jedan od realnih izazova s kojima se toranj suočava je led. Tijekom zaleđivanja, na strukturi se može stvoriti debeli sloj leda. Kada se taj led počne topiti i otpadati, uz jak vjetar može postati opasan za okolinu. U nekoliko navrata, poput ožujka 2007. i travnja 2018., ulice oko tornja, pa čak i obližnje autoceste, morale su biti zatvorene. U incidentu 2018. godine, komad leda probio je krov Rogers Centra, što je dovelo do odgode bejzbolske utakmice. Unatoč tim izazovima, toranj ima izvanrednu sigurnosnu evidenciju, a njegov prvi i jedini manji požar, električne prirode, dogodio se tek 2017. godine.

U posebnim prigodama kao što je primjerice hrvatski Dan državnosti, cijeli toranj bude osvijetljen u crven-bijeli-plavi. Isto ej i s Niagarinim slapovima.

* uz korištenje AI-ja