Tko je Talijanima prodao hrvatsku obalu? Karađorđević ili Pavelić? Tko je prvi predao Istru, Zadar i otoke, a tko je dvadeset godina poslije prepustio Split, Šibenik i velik dio Dalmacije? I tko je mogao nešto učiniti, ali nije, a tko je svoje odluke opravdavao tvrdnjom da nije imao izbora? To su pitanja oko kojih se u Hrvatskoj polemizira već više od stoljeća, a odgovori često više ovise o političkom opredjeljenju onoga tko ih daje nego o povijesnim dokumentima. Na desnici se krivnja za gubitak hrvatskih teritorija često pripisuje Beogradu i dinastiji Karađorđević, uz tvrdnju da je Ante Pavelić 1941. bio prisiljen prihvatiti talijanske zahtjeve. Na ljevici se pak u prvi plan stavlja Pavelićeva predaja Dalmacije fašističkoj Italiji, dok se odluke monarhističke Jugoslavije iz 1920. nerijetko guraju u drugi plan. No postoje dva ugovora, dvije različite države, dva različita povijesna trenutka i dvije odluke koje su ostavile duboke posljedice.

Na današnji dan, 12. studenoga 1920. godine, u talijanskom gradiću Rapallu, nedaleko od Genove, predstavnici Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca i Kraljevine Italije potpisali su dokument koji je presjekao hrvatski i slovenski etnički prostor te odredio sudbinu stotina tisuća ljudi. Rapalskim ugovorom Italiji su pripali gotovo cijela Istra, osim dijela Kastavštine, grad Zadar, otoci Cres, Lošinj, Unije, Susak, Lastovo i Palagruža, kao i Trst, Gorica, Gradiška te dijelovi slovenskog teritorija. Rijeka nije izravno pripojena Italiji, nego je ugovorom uspostavljena neovisna Slobodna Država Rijeka. Bio je to diplomatski poraz za novu južnoslavensku državu, ali ponajprije za Hrvate i Slovence koji su ostali izvan njezinih granica. Ono što je Italija nakon Prvog svjetskog rata već zauzela vojskom sada je velikim dijelom dobilo i međunarodnopravnu potvrdu.

Iako se danas često govori da je kralj Aleksandar Karađorđević osobno prodao hrvatsku obalu, on nije bio potpisnik Rapalskog ugovora. U njegovo je ime, odnosno u ime države kojom je tada kao regent upravljao, pregovarala službena delegacija Kraljevine SHS. Predvodio ju je predsjednik vlade Milenko Vesnić, a uz njega su ugovor potpisali ministar vanjskih poslova Ante Trumbić i ministar financija Kosta Stojanović. S talijanske strane pregovarali su premijer Giovanni Giolitti, šef diplomacije Carlo Sforza i ministar obrane Ivanoe Bonomi. Posebno je zanimljivo ime Ante Trumbića, splitskog političara koji se godinama borio protiv talijanskih teritorijalnih pretenzija i koji će na kraju vlastitim potpisom potvrditi ugovor protiv kojega se politički i diplomatski borio. Nakon Rapalla podnio je ostavku. 

Sve je počelo pet godina ranije, tajnom trgovinom hrvatskim teritorijem

Da bi se razumjelo što se dogodilo u Rapallu, potrebno se vratiti u travanj 1915. godine, usred Prvog svjetskog rata. Italija je tada još bila neutralna i pokušavala je izvući što veću korist od sukoba europskih sila. Velika Britanija, Francuska i carska Rusija željele su je pridobiti na svoju stranu kako bi otvorile novu bojišnicu protiv Austro-Ugarske. Cijena talijanskog ulaska u rat bila je golema, a platiti su je trebali narodi koje nitko nije pitao za mišljenje. Tajnim Londonskim ugovorom od 26. travnja 1915. Italiji su obećani Trentino, Južni Tirol, Trst, Gorica, Gradiška, gotovo cijela Istra, Cres i Lošinj, kao i velik dio sjeverne i srednje Dalmacije sa Zadrom i Šibenikom te brojnim otocima. U sporazumu su se našli i teritoriji u Albaniji i drugim dijelovima Sredozemlja. Hrvatski krajevi tako su postali diplomatska valuta kojom su velike sile kupovale novog saveznika.

Londonski ugovor potpisale su sile Antante s Italijom, u vrijeme kada su Istra i Dalmacija još bile u sastavu Austro-Ugarske Monarhije. Srbija nije bila potpisnica, premda je kao saveznica Antante imala vlastite interese i teritorijalne ambicije. Hrvatski političar Frano Supilo doznao je za sadržaj tajnog sporazuma i pokušao spriječiti njegovo ostvarenje. Jugoslavenski odbor, koji su osnovali politički predstavnici južnoslavenskih naroda iz Austro-Ugarske, upozoravao je da bi talijanski zahtjevi mogli dovesti do trajnog komadanja hrvatskog nacionalnog prostora. Među njegovim vodećim ljudima bio je upravo Ante Trumbić. Njihova je borba bila otežana činjenicom da nisu predstavljali međunarodno priznatu državu, nego narode čiju su budućnost u tom trenutku određivale velike europske sile.

Kada je rat završio 1918., Austro-Ugarska se raspala, a nastala je Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca. No Italija nije namjeravala odustati od onoga što joj je bilo obećano. Talijanska vojska zauzela je Istru, Zadar i dijelove istočnojadranske obale, oslanjajući se na položaj pobjedničke države. Na Pariškoj mirovnoj konferenciji talijanski su predstavnici zahtijevali ispunjenje Londonskog ugovora, ali su naišli na otpor američkog predsjednika Woodrowa Wilsona. On nije bio spreman bezuvjetno prihvatiti tajni sporazum koji Sjedinjene Države nisu potpisale, a inzistirao je i na načelu samoodređenja naroda. Međutim, američka diplomacija nije mogla nametnuti sve svoje zamisli, a Francuska i Velika Britanija postupno su pokazivale sve veću spremnost na kompromis s Italijom. Za novu državu SHS vrijeme je radilo protiv nje. Talijani su u pregovorima imali presudnu prednost. Bili su jedna od pobjedničkih sila, njihova je vojska već držala sporna područja, a prijetili su i jednostranim provođenjem granica predviđenih Londonskim ugovorom. Rapalski sporazum zato nije nastao u ravnopravnim okolnostima. Međutim, ta činjenica ne uklanja političku odgovornost vlasti Kraljevine SHS za odluku koju su prihvatile. Beogradska je vlada pristala na međunarodni ugovor kojim su znatni hrvatski i slovenski teritoriji ostali pod Italijom. Pritom je izbjegnuta parlamentarna rasprava: ugovor je ozakonjen u lipnju 1921. bez razmatranja u Narodnoj skupštini, a godinu dana poslije potvrđen kraljevom odlukom. Povijesni izvori jasno pokazuju i prisilu međunarodnih okolnosti i činjenicu da je konačnu odluku donijela tadašnja vlast.

Rijeka: Grad u kojem je pjesnik stvorio laboratorij fašizma

Dok su diplomati pregovarali o granicama, u Rijeci se odvijala jedna od najneobičnijih političkih epizoda europske povijesti. U rujnu 1919. talijanski pjesnik, ratni veteran i nacionalistički agitator Gabriele D'Annunzio okupio je oko 2500 dragovoljaca i bivših vojnika te krenuo na grad koji Italija nije dobila Londonskim ugovorom. Dana 12. rujna umarširao je u Rijeku, gdje je uspostavio vlast i započeo politički eksperiment u kojem su se miješali ekstremni nacionalizam, militarizam, umjetnički performans i kult vođe. D'Annunzio nije bio običan pustolov. Bio je jedan od najpoznatijih talijanskih književnika svojeg vremena, čovjek goleme karizme, sklon teatralnosti, nasilnoj političkoj retorici i uvjerenju da Italija ima pravo proširiti svoje granice na istočnu obalu Jadrana.

Rijeka je pod njegovom vlašću postala pozornica političkog spektakla. Održavani su masovni skupovi, vojne parade i govori s balkona, a vođa je od okupljenog mnoštva zahtijevao gotovo religioznu odanost. U rujnu 1920. D'Annunzio je proglasio Talijansku regenciju Kvarnera, vlastitu državnu tvorevinu s neobičnim ustavom, simbolima i institucijama. Mnogi elementi njegova režima, od političkih rituala do načina mobilizacije masa, poslije su postali prepoznatljive značajke talijanskog fašizma. Povjesničar Ivo Goldstein u tekstu objavljenom u Expressu podsjeća da je upravo u Rijeci nastao jedan od političkih obrazaca kojima će se uskoro koristiti Benito Mussolini. D'Annunzio je pokazao kako se nacionalističko nezadovoljstvo može pretvoriti u masovni pokret koji nasilje predstavlja kao domoljubnu dužnost.

RIJEČKI DIKTATOR Nakon seksa je zapisivao sve o mirisu žena, imao je sifilis i bio ovisan o koki

Rapalski ugovor 12. studenoga 1920. dodatno je zakomplicirao D'Annunzijevu avanturu. Njime je dogovoreno stvaranje Slobodne Države Rijeke, neovisne od Italije i Kraljevine SHS. Dakle, Slobodna Država nije bila isto što i D'Annunzijeva ranije proglašena Talijanska regencija Kvarnera. Upravo suprotno, novi je međunarodni sporazum značio da se pjesnik i njegovi legionari moraju povući iz grada. D'Annunzio je to odbio. Talijanska vlada, želeći provesti ugovor, poslala je regularnu vojsku protiv vlastitih nacionalističkih dragovoljaca. Uslijedili su krvavi sukobi u prosincu 1920., poznati kao Krvavi Božić. Talijanska ratna mornarica bombardirala je Rijeku, a D'Annunzio je nakon poraza početkom 1921. napustio grad. Bilo je to završno poglavlje njegove riječke vladavine, ali ne i kraj talijanskih pretenzija. Slobodna Država Rijeka imala je vrlo kratak i turbulentan život. U gradu su se sukobljavali autonomaši, talijanski nacionalisti i pristaše različitih političkih rješenja. Nacionalističko nasilje nastavilo se i nakon D'Annunzijeva odlaska, a politička nestabilnost na kraju je otvorila put konačnom talijanskom preuzimanju grada. U siječnju 1924. Kraljevina SHS i Mussolinijeva Italija potpisale su novi sporazum u Rimu. Rijeka je tada formalno pripala Italiji, dok je Sušak ostao u sastavu Kraljevine SHS. Granica je ponovno podijelila prostor koji je gospodarski i društveno bio povezan, a riječki je slučaj pokazao da ni međunarodno priznanje neovisnosti nije jamčilo njezin opstanak.

Pavelić Mussoliniju predao još veći dio Dalmacije

Dvadeset i jedna godina nakon Rapalla dogodio se novi teritorijalni udarac Hrvatskoj, ovoga puta u potpuno drukčijim okolnostima. U travnju 1941. nacistička Njemačka i fašistička Italija napale su i okupirale Kraljevinu Jugoslaviju, a uz njihovu potporu uspostavljena je Nezavisna Država Hrvatska. Njezin poglavnik Ante Pavelić stigao je na vlast zahvaljujući pobjedi sila Osovine, među kojima je Italija imala ključnu ulogu. Mussolini, koji je godinama podupirao ustaški pokret i pružao utočište njegovim pripadnicima, očekivao je naplatu te pomoći. Talijanski teritorijalni zahtjevi nisu se odnosili samo na područja izgubljena 1920. godine. Rim je sada želio mnogo više: dijelove Dalmacije koji su Rapalskim ugovorom ostali u Kraljevini SHS.

Pavelić i Mussolini potpisali su 18. svibnja 1941. takozvane Rimske ugovore. Italija je dobila Split, Šibenik, Trogir, dijelove sjeverne i srednje Dalmacije, brojne otoke, među kojima Korčulu i Mljet, kao i dijelove Hrvatskog primorja, Gorskog kotara i Boke kotorske. Italiji su pripali i Krk i Rab, a NDH je morala pristati na ozbiljna vojna ograničenja u preostalom dijelu jadranskog prostora. U takozvanoj Drugoj zoni nije smjela podizati vojne utvrde ni držati značajnije vojne snage, dok se praktički odrekla prava na vlastitu ratnu mornaricu na Jadranu. Italija je zauzvrat obećala jamčiti političku neovisnost NDH, a hrvatska kruna ponuđena je članu talijanske kraljevske dinastije Savoja. Čovjek koji se predstavljao kao ostvaritelj hrvatske državnosti pristao je na uvjete koji su njegovu državu učinili teritorijalno osakaćenom i politički podređenom Rimu.

VLADAR BEZ KRALJEVSTVA Ispod krune posljednjeg hrvatskog kralja ovako se prodavala Hrvatska...

Branitelji Pavelićeve politike poslije su tvrdili da nije imao izbora. Mussolini je imao vojsku na hrvatskom teritoriju, Italija je bila jedna od sila koje su omogućile stvaranje NDH, a Hitler nije namjeravao ulaziti u sukob sa svojim saveznikom zbog Dalmacije. U tom tumačenju Rimski ugovori bili su cijena opstanka države koja bez talijanske i njemačke potpore ne bi mogla postojati. No upravo se tu nalazi temeljni problem takve obrane. Pavelić nije bio demokratski izabrani hrvatski predstavnik prisiljen pregovarati u ime međunarodno priznate države. Bio je vođa ustaškog pokreta koji je vlast preuzeo uz pomoć okupacijskih sila i čiji je režim već od prvih dana počeo provoditi rasne zakone i sustavni progon Srba, Židova, Roma i političkih protivnika. Teritorijalni ustupci nisu bili izdvojen incident, nego dio odnosa ovisnosti između ustaškog režima i fašističke Italije.

I razlika između Rapalla 1920. i Rima 1941. zato je presudna. Kraljevina SHS bila je međunarodno priznata država koja je, pod snažnim pritiskom pobjedničke Italije i u nepovoljnim diplomatskim okolnostima, prihvatila gubitak velikih područja. NDH je, s druge strane, nastala kao rezultat okupacije Jugoslavije, a njezin je vođa zatim sklopio sporazum kojim je teritorijalno zadovoljio jednog od svojih glavnih zaštitnika. 

Kako su Istra, Rijeka i Zadar ipak vraćeni Hrvatskoj?

Povijesna ironija jest u tome što teritorijalni gubici potvrđeni Rapalskim i Rimskim ugovorima nisu postali trajni. Nakon kapitulacije Italije u rujnu 1943. Mussolinijeva fašistička država izgubila je kontrolu nad velikim dijelom svojih okupiranih područja. Ipak, to nije odmah značilo oslobođenje cijelog Jadrana: Nijemci su okupirali znatne dijelove dotadašnje talijanske interesne zone, a rat je nastavljen sve do 1945. godine. Presudnu ulogu u oslobađanju i uspostavi nove vlasti na velikom dijelu istočne obale Jadrana imao je partizanski pokret pod vodstvom Josipa Broza Tita, koji se protiv okupacijskih snaga borio tijekom Drugog svjetskog rata.

Nakon rata međunarodni odnosi ponovno su se promijenili. Italija je ovoga puta bila poražena država, dok je nova jugoslavenska vlast sudjelovala na strani antifašističke koalicije. Pariškim mirovnim ugovorom iz 1947. Jugoslaviji su pripali Istra južno od uspostavljenih granica, Zadar, Rijeka i brojni otoci. Dio spornih područja oko Trsta i sjeverozapadne Istre privremeno je izdvojen u Slobodni Teritorij Trsta, a konačno razgraničenje postupno je uređivano Londonskim memorandumom 1954. i Osimskim sporazumima 1975. Time je najveći dio hrvatskih teritorija izgubljenih nakon Prvog svjetskog rata ponovno uključen u hrvatski prostor, tada u sastavu socijalističke Jugoslavije.