Smrt 32-godišnjeg Kristiana Josipa Periša, bivšeg atletičara koji je 21. listopada 2026. preminuo u Klinici za psihijatriju Sveti Ivan u zagrebačkom Jankomiru, otvorila je jedno od najneugodnijih pitanja za hrvatski zdravstveni sustav: što se događa s čovjekom kada se nađe iza zatvorenih vrata psihijatrijske ustanove, daleko od očiju obitelji i javnosti? Četvorica medicinskih tehničara osumnjičena su za teško ubojstvo, a snimke nadzornih kamera pokazuju nasilno postupanje prema pacijentu. Sudski postupak tek treba utvrditi njihovu kaznenu odgovornost. Ministarstvo zdravstva upozorilo je i na propuste u obavještavanju o smrti pacijenta. Slučaj koji je potresao Hrvatsku podsjeća na jednu od najpoznatijih novinarskih istraga svih vremena, provedenu prije gotovo 140 godina u New Yorku. Tada je jedna mlada žena odlučila učiniti nešto što se činilo potpuno suludim: glumiti da je psihički bolesna kako bi je zatvorili u ustanovu iz koje možda nikad neće moći izaći. Zvala se Nellie Bly.
U rujnu 1887. godine 23-godišnja Nellie Bly stajala je pred ogledalom u svojoj sobi u New Yorku i proučavala vlastito lice. Pokušavala je izgledati kao osoba koja je izgubila razum. Široko je otvarala oči, uvježbavala izgubljeni pogled i nastojala što uvjerljivije odglumiti zbunjenost. Nije spavala cijelu noć kako bi ujutro izgledala iscrpljeno i dezorijentirano. Nije bila glumica, niti je pripremala predstavu. Bila je novinarka koja je dobila zadatak istražiti glasine o zlostavljanju žena u zloglasnoj psihijatrijskoj ustanovi na Blackwellovu otoku, usred East Rivera, između Manhattana i Queensa. O toj su ustanovi kružile zastrašujuće priče. Govorilo se o premlaćivanju, izgladnjivanju, ledenim kupkama i ženama koje su zatvarane iako nisu bile psihički bolesne. Problem je bio u tome što je gotovo sve bilo nemoguće provjeriti. Liječnici su imali autoritet, osoblje je držalo ključeve, a pacijentice su bile ljudi čijim se riječima najmanje vjerovalo. Bly je odlučila prijeći na drugu stranu tih vrata.
Njezino pravo ime bilo je Elizabeth Jane Cochran. Rođena je 1864. godine u Pennsylvaniji, u obitelji koja je nakon očeve smrti zapala u financijske teškoće. Novinarstvom se počela baviti gotovo slučajno, nakon što je u listu Pittsburgh Dispatch pročitala tekst u kojem se tvrdilo da je ženama mjesto u kući, a ne na radnim mjestima i u javnom životu. Ogorčena, napisala je odgovor potpisan pseudonimom Lonely Orphan Girl, odnosno Usamljena djevojka siroče. Urednik George Madden bio je toliko impresioniran da je javno pozvao nepoznatu autoricu da mu se javi. Kada je pred njega došla mlada Elizabeth, ponudio joj je posao. Dobila je novinarski pseudonim Nellie Bly, prema popularnoj pjesmi Stephena Fostera, i vrlo brzo pokazala da je ne zanimaju moda, recepti i društvene zabave, teme koje su tada uglavnom bile rezervirane za novinarke. Pisala je o radnicama, siromaštvu, razvodima i društvenoj nepravdi. Kad su se oglašivači počeli žaliti, urednici su je pokušali vratiti na takozvane ženske teme. Umjesto da pristane, otišla je.
Nakon izvještavanja iz Meksika, gdje se također sukobila s vlastima zbog svojih tekstova, stigla je u New York. Mjesecima je bezuspješno pokušavala dobiti posao u velikim novinama. Naposljetku je uspjela doći do uredništva New York Worlda, lista u vlasništvu Josepha Pulitzera, čovjeka čije će ime poslije postati sinonim za najprestižniju američku novinarsku nagradu. Ondje je dobila ponudu koja će joj promijeniti život. Trebala se infiltrirati u psihijatrijsku ustanovu, uvjeriti liječnike da je izgubila razum, a zatim iznutra opisati što se događa s pacijenticama. List će se pobrinuti za njezino oslobađanje nakon što prikupi dovoljno materijala. No postojala je ozbiljna nepoznanica: hoće li je uopće uspjeti izvući kada jednom bude proglašena psihički bolesnom?
Deset dana u paklu
Nellie je 24. rujna 1887. pod lažnim imenom Nellie Brown ušla u prenoćište za žene. Ondje se počela ponašati neobično. Tvrdila je da se ne može sjetiti tko je, odakle dolazi i što radi u New Yorku. Govorila je da se boji drugih stanarki i odbijala otići na spavanje. Ubrzo je izazvala toliku uznemirenost da je pozvana policija. Odvedena je pred suca, a zatim na liječničke preglede. Tijekom ispitivanja nastavila je glumiti zbunjenost, a liječnicima je govorila i da dolazi s Kube. Njezino poznavanje španjolskog, stečeno tijekom boravka u Meksiku, pomoglo joj je da bude uvjerljiva. Liječnici su zaključili da je psihički bolesna. Nakon boravka u bolnici Bellevue ukrcana je na brod koji je prevozio pacijentice na Blackwellov otok, mjesto koje je za mnoge žene predstavljalo kraj dotadašnjeg života.
Dogodilo se nešto još strašnije od onoga što je očekivala. Onog trenutka kad je ušla u ustanovu, Nellie Bly prestala je glumiti. Ponašala se sasvim normalno, razgovarala smireno, odgovarala razumno i pokušavala objasniti da joj ondje nije mjesto. Ali upravo je to bio početak zamke. Što se više trudila dokazati da je zdrava, liječnici su je sve manje ozbiljno shvaćali. Njezini zahtjevi za puštanjem nisu imali nikakvu težinu. U ustanovi u kojoj je dijagnoza jednom bila postavljena, sve što bi pacijentica poslije rekla moglo se tumačiti kroz tu dijagnozu. Bly je kasnije zapisala da je od trenutka ulaska na odjel prestala glumiti bolest, ali da su je, što je djelovala razumnije, smatrali sve bolesnijom. Tek je tada shvatila koliko je teško pobjeći iz sustava u kojem netko drugi odlučuje jesu li vaše riječi vjerodostojne.
Uvjeti su bili zastrašujući. Žene su spavale u hladnim prostorijama, odjeća im nije pružala dovoljnu zaštitu, a hrana je bila toliko loša da su neke pacijentice ostajale gladne. Dobivale su pokvaren ili nedovoljno pripremljen obrok, ustajali kruh i vodu upitne čistoće. Nellie je opisivala ledene kupke, tijekom kojih su pacijentice morale podnositi hladnu vodu, često bez mogućnosti da se usprotive. Njega koja je trebala pomoći bolesnim i ranjivim ženama pretvarala se u postupak ponižavanja. Posebno su je potresli postupci medicinskih sestara i njegovateljica koje su, prema njezinim svjedočanstvima, vrijeđale, udarale i grubo kažnjavale pacijentice. Žene su morale satima sjediti na klupama, bez razgovora i gotovo bez ikakve aktivnosti. Nisu smjele reagirati na nepravdu. Svaka pobuna mogla je izazvati novu kaznu. Njezini opisi bili su još uznemirujući zato što je među pacijenticama susrela žene koje očito nisu pripadale ondje. Neke su bile siromašne imigrantice koje nisu dobro govorile engleski. Zbog jezične barijere njihovo je nerazumijevanje protumačeno kao znak psihičke bolesti. Druge su tvrdile da su ih u ustanovu poslali članovi obitelji, a neke su bolovale od tjelesnih bolesti ili su jednostavno bile toliko siromašne da se nisu mogle obraniti. Za ženu bez novca, utjecajne obitelji ili odvjetnika takva je institucija mogla postati doživotni zatvor. Nellie je shvatila da nije dovoljno opisati nehigijenske sobe i lošu hranu. Srž njezine priče bio je odnos moći. Osoba u bijeloj kuti mogla je odlučiti o tuđoj slobodi, dok su riječi osobe proglašene bolesnom gotovo automatski gubile vrijednost.
Najpotresniji dio njezina iskustva nije bio samo strah od fizičkog nasilja, nego spoznaja da u takvoj ustanovi čovjek može potpuno izgubiti kontrolu nad vlastitim životom. Nellie je znala da je novinarka, da ima urednike i da netko izvan ustanove zna gdje se nalazi. Ostale žene nisu imale takvu sigurnost. Nisu znale hoće li ih itko doći tražiti, hoće li njihove pritužbe netko pročitati ili će ostatak života provesti pod nadzorom ljudi koji su ih mogli kažnjavati bez ozbiljne odgovornosti.
Istraga koja je promijenila Ameriku
Nakon deset dana provedenih u ustanovi, uredništvo New York Worlda angažiralo je odvjetnika koji je osigurao njezino oslobađanje. Nellie Bly vratila se na Manhattan s bilješkama, imenima, opisima i svjedočanstvima koja će izazvati skandal. U listopadu 1887. New York World objavio je njezinu reportažu u dva velika nastavka, pod naslovima Behind Asylum Bars i Inside the Madhouse. Čitatelji su bili zaprepašteni. Ono što je dotad postojalo samo kao glasina odjednom je postalo detaljno dokumentirana priča iz prve ruke. Žena koja je dobrovoljno ušla u ustanovu vratila se i opisala što ondje doživljavaju one koje nemaju mogućnost otići. Tekstovi su iste godine objavljeni i kao knjiga Ten Days in a Mad-House, odnosno "Deset dana u ludnici", koja se danas smatra jednim od najvažnijih ranih primjera prikrivenog istraživačkog novinarstva.
Skandal nije ostao ograničen na novinske stupce. Uslijedila je istraga velike porote, a Nellie je pozvana da svjedoči o onome što je vidjela. Potom se na Blackwellov otok vratila u pratnji istražitelja. No ondje ih je dočekalo iznenađenje. Brod kojim su doputovali bio je čist i uredan, a u ustanovi su uvjeti izgledali znatno bolje. Kuhinje su bile opskrbljene kvalitetnijom hranom, prostorije očišćene, a osoblje mnogo susretljivije. Prema njezinu opisu, izgledalo je kao da je netko unaprijed znao za dolazak istražitelja. Pojedine pacijentice koje su mogle potvrditi njezinu priču više nisu bile ondje. Ipak, istražitelji su prikupili svjedočanstva koja su poduprla njezine navode, dok su zaposlenici ustanove davali proturječna objašnjenja.
Rezultat je bio konkretan. Proračunska sredstva namijenjena njujorškom sustavu javnih dobrotvornih ustanova i kaznenih institucija povećana su s približno 1,5 na 2,34 milijuna dolara, a dodatnih 50.000 dolara posebno je namijenjeno psihijatrijskoj ustanovi na Blackwellovu otoku. Pokrenute su promjene u nadzoru, uvjetima smještaja i postupanju prema pacijenticama. Sedam godina nakon objave reportaže ustanova je zatvorena.
Bila je to tek prva velika svjetska senzacija u karijeri Nellie Bly. Dvije godine poslije odlučila je ostvariti još jedan naizgled nemoguć pothvat, inspiriran romanom Julesa Vernea "Put oko svijeta u 80 dana". U studenome 1889. krenula je na putovanje oko planeta, a vratila se nakon samo 72 dana, čime je postala međunarodna zvijezda. Istraživala je korupciju, iskorištavanje radnica i trgovinu djecom, a poslije je upravljala industrijskim poduzećem i izvještavala iz Europe tijekom Prvog svjetskog rata. Umrla je 1922., u 57. godini, od upale pluća. Ostala je zapamćena kao jedna od žena koje su pokazale da novinarstvo nije samo prenošenje izjava moćnih nego i odlazak na mjesta na koja moćni ne žele pustiti javnost.
Priča o ženi koja se pretvara da je psihički bolesna kako bi istražila tajne psihijatrijske ustanove dobila je i svoje mjesto u popularnoj kulturi. Posebno je zanimljiv hvaljeni španjolski psihološki triler Krive crte Božje (Los renglones torcidos de Dios) iz 2022. godine, redatelja Oriola Paula. Film prati privatnu istražiteljicu Alice Gould, koju glumi Bárbara Lennie, a koja se pod izlikom psihičke bolesti prijavljuje u psihijatrijsku ustanovu kako bi istražila misterioznu smrt jednog pacijenta. No ubrzo se suočava sa zastrašujućom mogućnošću da više nitko ne vjeruje njezinoj verziji događaja, pa ni ona sama ne može biti sigurna što je istina. Film nije ekranizacija života Nellie Bly, nego adaptacija istoimenog romana španjolskog književnika Torcuata Luce de Tene iz 1979. Zanimljivo je da je i sam pisac, istražujući psihijatrijski svijet za svoj roman, proveo 18 dana u ustanovi pretvarajući se da je pacijent. Film je pohvaljen zbog slojevite priče, atmosfere, glumačkih izvedbi i neočekivanih obrata. Iako je riječ o fikciji, u njegovu središtu nalazi se ista uznemirujuća ideja koja je Nellie Bly proslavila još 1887. godine: ponekad je najstrašniji dio boravka u psihijatrijskoj ustanovi spoznaja da vam, nakon što se vrata jednom zatvore, možda više nitko neće vjerovati.
