Prije 83 godine Hrvatska je ostala bez svoga posljednjeg kralja. Tomislav II. odrekao se hrvatske krune, a njegovom abdikacijom završena je farsa u režiji Benita Mussolinija i Ante Pavelića. Bio je to još jedan u nizu sramotnih detalja vezanih uz marionetsku Nezavisnu Državu Hrvatsku, tvorevinu koja će nadživjeti svoga monarha. Ne, ne zadugo, i sama će neslavno propasti samo dvije godine kasnije.
Kraljevska epizoda NDH započela je dvije i pol godine prije spomenute abdikacije, u Kvirinalskoj palači u Rimu. Tog, za Hrvatsku po mnogočemu nesretnog, 18. svibnja 1941., Ante Pavelić je pred talijanskog kralja Viktora Emanuela III. doveo izaslanstvo s molbom da jedan član Savojske dinastije prihvati hrvatsku krunu. Od proglašenja Nezavisne Države Hrvatske prošlo je tek nešto više od mjesec dana, a njezin je poglavnik već prepustio stranom dvoru izbor čovjeka koji će simbolično stajati na njezinu čelu.
Izabran je Aimone, vojvoda od Spoleta, talijanski princ i mornarički časnik. Kako je i red u takvim prigodama, dodijeljeno mu je hrvatsko ime. Postao je tako kralj Tomislav II., što je bilo dovoljno zvučno da prizove srednjovjekovno kraljevstvo, i dovoljno hrvatsko da prikrije činjenicu da odluka o njemu uopće nije donesena u Hrvatskoj.
Bila je to obnova kraljevstva kojoj je nedostajalo gotovo sve osim te improvizirane rimske ceremonije. Budući kralj, naime, nikada neće biti stvarno okrunjen, neće preuzeti vlast i neće se nastati među ljudima čija je zemlja dobila u naslovu. Talijanski kralj ostao je Viktor Emanuel III.; Aimone je bio njegov rođak, određen za hrvatsko prijestolje. Zato ga povjesničari nazivaju i designiranim kraljem, čovjekom kojemu je namijenjena kruna koju nikada nije stvarno preuzeo. Iza te kratke kraljevske biografije, međutim, sakrila se mnogo kompleksnija priča o podređenosti, teritorijalnim ustupcima i povijesnim simbolima pretvorenima u sredstvo političke trgovine.
Jer istoga dana kada je Hrvatska dobila kralja, gubila je dijelove svoje obale. Pavelić i Mussolini potpisali su Rimske ugovore kojima su Italija pripali Split, Šibenik, brojni otoci te dijelove Hrvatskog primorja i Gorskog kotara. Nezavisna Država Hrvatska odrekla se ratne mornarice na Jadranu, au demilitariziranom pojasu nije smijela podizati vojna uporišta. Kako navodi Hrvatska enciklopedija , Italija je preuzela jamstvo za njezinu političku neovisnost, a kruna kralja Zvonimira istodobno je ponuđena Savojskoj dinastiji. Pokrovitelj je, dakle, jamčio neovisnost države kojoj je upravo oduzimao teritorij. Novi kralj bio je svečani dodatak tom poslu, lice kojim je trebalo ukrasiti poniženje.
Za Mussolinija je princ iz talijanske dinastije predstavljao još jednu vezu kojom će Zagreb držati uz Rim. Pavelić je računao da bi ponuđena kruna mogla ublažiti talijanske zahtjeve, ali i da se iza nje može nastaviti njegova osobna vlast. Povjesničar Mario Jareb objasnio je svojedobno za Večernji list kako je ustaški poglavnik pokušavao osigurati povoljnije uvjete pri određivanju granica, ne namjeravajući nikome prepustiti stvarnu moć. Tako je u temelje nove monarhije ugrađena proturječnost: Talijani su željeli kralja kao instrument utjecaja, a Pavelić kralja koji mu neće smetati.
Zemlja namijenjena Aimoneu već je živjela ratnu stvarnost daleko od rimskog protokola. NDH, proglašena tijekom osovinske invazije na Jugoslaviju, obuhvatila je najveći dio današnje Hrvatske, cijelu Bosnu i Hercegovinu te Srijem, dok su važna hrvatska područja ostala izvan njezinih granica. Ustaški režim uspostavio je diktaturu i provodio progone Srba, Židova, Roma i političkih protivnika. Kruna prizvana iz srednjovjekovne povijesti trebala je takvoj državi dati izgled povijesnog kontinuiteta. Njezina svečana starina nije mogla prikriti režim koji se oslanjao na okupacijske sile i već provodio teror.
A tko je zapravo bio Tomislav II. koji se igrom slučaja našao u toj nevjerojatnoj povijesnoj epizodi? Čovjek koji je trebao nositi spomenutu krunu dotad je život uglavnom vezan uz brodove, vojnu službu i putovanja. Rođen 9. ožujka 1900. u Torinu, Aimone je bio drugi sin Emanuelea Filiberta, vojvode od Aoste, i Hélène od Orléansa. Pripadao je sporednoj grani Savojske dinastije pa se nije previše mogao nadati tome da će jednoga dana naslijediti talijansko prijestolje. Nije bio jedini u svojoj obitelji kojoj je bilo predviđeno da nosi krunu dobivenu u drugoj zemlji: njegov je djed Amedeo nakratko bio španjolski kralj. Aimone je krenuo drugim putem, školujući se na pomorskoj akademiji u Livornu, otkriva svoju biografiju objavljenu na službenoj stranici Savojske kuće.
Mornarica mu je dala stvarne zapovjedne dužnosti mnogo prije nego što mu je politika dodijelila nestvarno kraljevstvo. Sudjelovao je u Prvom svjetskom ratu, služio na brodovima i zapovijedao hidroavionskom eskadrilom, a tijekom talijanskog osvajanja Etiopije vodio je skupinu brodova u Crvenom moru. Njegova karijera u jednom životnom razdoblju dovela ga je i na istočnu obalu Jadrana. Povjesničar Maurizio Levak u Istrapediji navodi da je 1933. zapovijedao mornaričkim odredom na Brijunima, a od 1936. do 1938. pulskim pomorskim uporištem. Tako da često ponavljana tvrdnja kako nikada nije bio na hrvatskom tlu zapravo ne stoji: bio je u današnjoj Hrvatskoj, ali u vrijeme kada su ti krajevi pripadali Italiji i kada službeno nije vladao zemljom.
Izvan uniforme Aimonea su privlačili istraživački pothvati, ali i mnogo manje uzvišeni užici. Vodio je 1929. ekspediciju u Karakorum, povezanu s istraživanjem područja K2, dok ga suvremenici opisuju kao druželjubiva čovjeka sklonog šalama. U knjizi Alleati del nemico povjesničar Eric Gobetti prenosi Cianove zajedljive zapise o princu koji obilazi gostionice i opija se, kao i anegdotu novinara Gian Carla Fusca: na oslovljavanje ''Visosti'' odgovarao je ''metar i devedeset''. Iz toga se može zaključiti kako nije pridavao važnost dvorskim naslovima pa je ironično što će kasnije dobiti naslov ozbiljniji od moći koju je donosio.
Dvije godine prije nego što mu je dodijeljena hrvatska kruna, njegov je život obilježila jedna stvarnija svečanost. U Firenci se 1. srpnja 1939. vjenčao s Irenom, princezom Grčke i Danske, kćeri grčkog kralja Konstantina I. i Sofije Pruske. S njom je 1943. dobio sina Amedea, a s obzirom na kraljevsku titulu kojom je u to vrijeme već raspolagao njegov otac, mališan je, među brojnim imenima, dobio i jedno hrvatsko, Zvonimir.
Upravo je Amedeo mnogo kasnije opisivao očevu nelagodu zbog dodijeljene krune. Prema obiteljskom svjedočenju koje prenosi Večernji list, Aimone je okušavao izbjeći dužnost koja mu je bila mrska, upozoravao da ne zna hrvatski jezik i ne poznaje zemlju kojom bi trebao vladati. To sinovo naknadno prenošenje obiteljske priče podudara se s Aimoneovim izbjegavanjem dolaska u Hrvatsku koje bilježe i drugi izvori. Tako je, među ostalim, planirana velika krunidba novog hrvatskog kralja u Tomislavgradu, no do toga nije došlo iz političkih i sigurnosnih razloga. Drugim riječima, princ je prihvatio titulu, ali je ostao s druge strane Jadrana.
Između njega i prijestolja stajala je i Dalmacija. Prema prikazu Večernjeg lista, smatrao je da se Dalmacija ne može talijanizirati te da talijanska aneksija priječi pomirenje dvaju naroda. K tome, izbjegavao je dolazak u Hrvatsku i zbog navodnih strahova za osobnu sigurnost. Njegova je titulatura pritom nabrajala upravo ono što politika nije mogla uskladiti: kralj Hrvatske, princ Bosne i Hercegovine, vojvoda Dalmacije, Tuzle i Knina. Na papiru je izgledalo kao prostrano kraljevstvo, u stvarnosti nije upravljao nijednim od tih prostora. Bosna i Hercegovina bile su dio NDH, a Dalmacija podijeljena, dijelom predana zemlji iz koje je dolazio njihov navodni vladar. Nakon što je 3. ožujka 1942. godine u britanskom zarobljeništvu u Nairobiju preminuo njego stariji brat Amadeo, Aimone će dobiti još jednu titulu. Postao je vojvoda od Aoste, bilježi Treccani. Ni taj naslov nije značio vlast nad zasebnom državom, a iza njegova sve duljeg niza titula rat je neumoljivo sužavao svijet kojemu su pripadale.
Hrvatski kraljevski projekt nestao je tijekom talijanskog sloma 1943., nakon Mussolinijeva svrgavanja i primirja sa Saveznicima. Kralj Tomislav II. abdicirao je 12. listopada iste godine. U zemlji koja je naprasno ostala bez monarha, Ante Pavelić je i dalje ostao na vlasti, režim se još čvršće vezao uz Njemačku, a kralj koji nikada nije preuzeo prijestolje nestao je iz političke konstrukcije koja ga je proizvela.
Njegova obitelj, međutim, nije mogla jednostavno izaći iz rata. U srpnju 1944. Nijemci su Irenu i malog Amedea odveli u zatočeništvo, zajedno s udovicom Aimoneova brata i njezinim kćerima. Završili su u Hirscheggu u Austriji, gdje su ostali devet mjeseci, do oslobođenja francuskih snaga, navodi prikaz Savojske kuće. Bila je to još jedna ironija vezana uz ovu obitelj. Dijete kojemu je, na inicijativu nacističkih saveznika, u ime ugrađeno sjećanje na hrvatsku krunu, postalo tako zatočenik istih tih nacista.
Sam Aimone je rat priveo kraju u mornaričkoj službi na području pod savezničkom kontrolom. Kada je Italija nakon referenduma 1946. postala republika, nestao je i stvarni monarhistički okvir njegova života. Ostala je mogućnost odlaska i Aimone ju je prihvatio. Otputovao je u Argentinu gdje je pokušao zamisliti novu budućnost, udaljenu od europskih ratova i dinastičkih računica. Monarhistički portal Croce Reale, izrazito naklonjen njegovoj obitelji, navodi da je u Južnoj Americi stigao u prosincu 1947. Ondje je koristio ime Roberto della Cisterna i razmišljao o tome da se u emigraciji bavi poljoprivrednim poslovima.
No za taj početak više nije imao vremena. Umro je u Buenos Airesu 29. siječnja 1948., prije navršenoga 48. rođendana. Kako navode povijesni izvori, u životu su ga stajali srčani problemi. Njegove su posmrtne ostatke poslije prenijeli u baziliku Superga u Italiji.
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu Express.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu Express.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.
Nažalost nije se puno promijenilo jer sve što je valjalo u Hrvatsko rasprodano je strancima i raznim lopinama...