Dvorac Kerestinec kao da ne može bez skandala. Obnova te stare zgrade neobično slavne i burne prošlosti, trenutačno možda najvažniji i najveći projekt na kulturnoj baštini u kontinentalnoj Hrvatskoj, poskupjela je, kako je otkrio naš list, za više od trećine prvotno ugovorene cijene.

“Tu su i drugi, u najmanju ruku neobični i skupi popratni ugovori koje je potpisao gradonačelnik Svete Nedelje, Dario Zurovec, pa su, tako, bez javnog natječaja izabrane tvrtke za vođenje projekta i nadzor obnove, što će biti plaćeno znatno skuplje od uobičajenih cijena za te usluge, poručili su iz konkurentskih tvrtki”, otkrio je novinar 24sata Ivan Pandžić.

Tvrtka koja obnavlja dvorac izabrana je na međunarodnom natječaju i ugovorena je cijena od 4,6 milijuna eura s PDV-om, no obnova je poskupjela za 1,7 milijuna eura i ukupno će stajati 6,3 milijuna eura s porezom.

KULINARSKO PUTOVANJE Od gulaša do ćevapčića ili priča o propalom carstvu, čija je kuhinja preživjela

Mlađima prošlost ove zgrade nije odveć poznata, premda je od svih hrvatskih dvoraca to zdanje možda i najviše prožeto poviješću. Gradnja objekta započela je 1576. godine. Zamisao je potekla iz plemićke vizije budućnosti - u drugoj polovici 16. stoljeća članovi ugledne obitelji Erdödy odlučili su napustiti staru utvrdu na Okiću te izgraditi novu, pristupačniju i udobniju nizinsku tvrđavu na ravnici. Petar II. Erdödy, koji je 1565. stekao plemićki naslov grofa, započeo je preuređivanje i gradnju na posjedu kupljenom oko 1560. godine. Prva građevina dovršena je do prve polovine 16. stoljeća.

“To je najvjerojatnije bila nekakva kurija na koju je Petar II. Erdödy oko 1560. dogradio kaštel s obrambenim kulama. On je, međutim, ubrzo umro pa je gradnju dvorca preuzeo njegov sin, Petar III., koji je u najvećoj mjeri i zaslužan za današnju konstrukciju zdanja”, pojasnio je Večernjem listu Robert Maračić, ravnatelj knjižnice Mihaela Šiloboda u Svetoj Nedelji.

Most s lancima

Gradilo se dulje od desetljeća i pol, a glavna faza gradnje odvijala se 1575. godine. Dvorac je izrastao kao pravokutna utvrda okružena vodom, sa širokim jarkom, mostom s lancima i vodenim rukavcima te četiri cilindrične ugaone kule. Unutrašnjost je organizirana oko dvorišta s otvorenim arkadnim hodnikom u prizemlju i na katu, što je bio česti element renesansne arhitekture, povezan s fortifikacijskom namjenom. No dvorac nije dugo ostao netaknut - protuturske opasnosti, potresi, vlasničke promjene i ratovi mijenjali su njegov izgled. Područje oko Kerestinca bilo je u 16. stoljeću poprište krvavih sukoba.

Dok je još nastajao, na susjednim prostorima izbila je glasovita Seljačka buna. Seljaci i kmetovi iz okolice Kerestinca pridružili su se pobuni protiv feudalnih gospodara. Dana 6. veljače 1573. godine vojska pobunjenika došla je pod Kerestinec, ali su plemićke snage, pod vodstvom banskog namjesnika Gašpara Alapića, porazile seljake - prema kronikama, od 400 do 500 pobunjenika je pogubljeno, a sam kaštel pretrpio je značajna oštećenja. Dvorac je tako, odmah po dovršetku gradnje, postao simbol staleških sukoba i razmirica, moći i nepravde.

Strateški značaj

Kasnije, tijekom prodora Osmanlija, dvorac se ponovno pokazao kao građevina od strateškog značaja. U ljeto 1592. godine turske su horde napadale okolna područja. Petar III. Erdödy uspješno je obranio kaštel od napada, u vrijeme kad su poharani Okić, Kerestinec, Jastrebarsko i Samobor. U 18. stoljeću - kad je turska opasnost iščezla - dvorac postupno prestaje biti isključivo vojna utvrda i postaje aristokratsko sjedište. Arhitektura je dorađena u baroknom stilu: pročelja su osvježena, interijeri redizajnirani, a dvorac je dobio elemente ugodnog plemićkog života stubišta, ukrašene arkade, bolju funkcionalnost i dostojanstvo nalik veleposjedničkim rezidencijama. U tom je razdoblju postao i mjesto okupljanja vlasti: u njegovim prostorijama održavane su sjednice hrvatske kraljevske konferencije, tadašnje plemićke institucije, a to je dodatno potvrdilo njegov status centra moći i odlučivanja.

Četiri bana

“Iako se u prošlosti baš i ne spominje, dvorac je izuzetno važan za povijest kako Svete Nedelje, tako i Hrvatske. Naime, svojevremeno su ondje živjela četiri bana. Među prvim stanovnicima bio je Petar II. Erdödy, a kasnije i njegov sin Toma, najpoznatiji po velikoj ulozi u pobjedi nad Turcima kraj Siska, te Nikola III., koji se često zanemaruje u našoj povijesti, iako je jedan od najzaslužnijih vođa koji je dijelove Hrvatske oslobodio od turske vlasti. Nekoliko je godina ondje živio i ban Adam Baćan, visoki dužnosnik u nekadašnjoj Kraljevini Hrvatskoj”, rekao je Maračić Večernjaku.

INTERVJU: DUŠKO ŠIBL 'U Zagrebu sam kao gay bio dosta iskompleksiran'

Kako je s vremenom nestajala potreba za vojnom tvrđavom, dvorac je gubio i svoj izvorni smisao. Obitelj Erdödy, suočena s financijskim i političkim izazovima, 1852. godine prodaje imanje sudskim putem. Novi vlasnici, plemićka obitelj Pallavicini, produljili su život dvorca time što su ga obnovili i preuredili. No potom je veliki zagrebački potres 1880. nanio znatnu štetu građevini: dvije od četiri originalne kule su srušene, oštećene su fasade, a bili su potrebni veliki zahvati da se sačuva barokna struktura konstrukcije. Obitelj Türk je, nakon Pallavicinija, preuzela obnovu: sjeverna pročelja su rekonstruirana, južne kule uklonjene, a drugi kat sjevernog i zapadnog krila srušen, čime je dvorac izgubio dio volumena, ali preživio promjene vremena. Dvorac je krajem 18. st., prelaskom u vlasništvo obitelji Palavini, barokiziran, o čemu svjedoči dekoracija sjevernog pročelja, kao i dviju kula koje ga flankiraju. Nakon potresa 1883. godine, u kojem je pretrpio velika oštećenja, slijedi obnova i dolazi do izmjena na dvorišnim fasadama. Tad je bio u vlasništvu obitelji Türk. Oni su napravili velike zahvate u obnovi dvorca, kao što su obnova sjevernog pročelja, uklanjanje dviju južnih kula te rušenje drugog kata sjevernog i zapadnog krila.

Pregrađivan je potom tijekom 18. i 19. stoljeća. Početkom 20. stoljeća posjed ponovno mijenja vlasnike: prvo obitelj Hafner, zatim (kratko) Vošnjak, da bi 1922. godine dvorac kupio Antun pl. Mihailović, posljednji hrvatski ban u doba Austro-Ugarske. Tako je dvorac Kerestinec od utvrde za obranu postao aristokratsko seosko imanje, s perivojem i jezerom uređenim u 19. stoljeću, pomalo zaboravljeno, ali i dalje dostojanstveno.

Godine 1941. dvorac je postao poprište nove, teške tragedije. U Kerestincu i okolici dogodio se jedan od najvećih pomora hrvatske lijeve inteligencije. Dr. Vladko Maček osnovao je, uz asistenciju Ivana Šubašića, logor Kerestinec 31. ožujka 1941. godine, u koji je zatvoreno više od stotinu istaknutih ljevičara i komunista. Unatoč molbama s raznih strana, zatočenici nisu oslobođeni te su dočekali ustašku vlast u logoru. Nakon noćne likvidacije ustaškog agenta Ljudevita Tiljka, ustaše su za odmazdu 8. srpnja strijeljale desetoricu logoraša. Nakon toga je Josip Kopinič organizirao bijeg preostalih zatočenika, no akcija je bila loše pripremljena pa su gotovo svi koji su pobjegli, njih više od stotinu, naknadno ubijeni. Tom prilikom likvidiran je cvijet hrvatske lijeve inteligencije, čak 75 ljudi. Kerestinec je bio zadnji dom narodnog heroja Divka Budaka, heroine Kate Dumbović, Božidara Adžije, Ognjena Price, Otokara Keršovanija, Branka Maleševića i mnogih drugih.

Brutalna mučenja

Između dva rata dvorac je vegetirao, da bi 1992. ponovno bio iskorišten kao zatvor za osobe osumnjičene da su surađivale s neprijateljskom stranom.

“Crna mrlja na ovu velebnu građevinu bačena je i početkom 90-ih, kad je Kerestinec postao ozloglašeno mjesto u koje su dovodili ratne zarobljenike, koji su tamo brutalno mučeni u ‘crnoj sobi’, izloženi poniženjima, a zarobljene žene bile su i seksualno zlostavljane. Zvali su ga konačište ratnih zarobljenika. Zbog svih tih događaja neki smatraju da dvorac Kerestinec nikada neće biti mirno mjesto, već će zauvijek ostati zavijen tišinom i jezom kad mu se približite”, zapisala je jedna posjetiteljica u Knjizi dojmova.

Iz tog je razdoblja ostao i nadimak “Krvavi dvorac”. Nakon toga u dvorcu je bila uskladištena Vjesnikova arhiva (još jedan naš mrtvi kapital), a nakon njezina preseljenja u HDA, dvorac je počeo ubrzano propadati.

KRITIKA Ratna odiseja hrvatskog Srbina u Velikom ratu

Početkom 21. stoljeća dvorac je dugo bio zapušten i izložen propadanju - park i perivoj koji su kroz stoljeća krasili prostor bili su ogoljeni, a građevina devastirana gotovo do razine rugla. Ambiciozan projekt obnove koji je pokrenuo Grad Sveta Nedelja kao cilj je postavio vraćanje dostojanstva ovoj monumentalnoj građevini i njezino spašavanje od daljnjeg propadanja. Planovi su, prema najavama, ambiciozni: uz restauraciju fasada, kula, interijera i perivoja, dvorac bi mogao dobiti novu ulogu u kulturnom, turističkom i društvenom životu Svete Nedelje i šireg zagrebačkog područja. Nije zanemarivo da su upravo ova imovina i vizija obnove privukli i pozornost investitora. Postavljen je okvir da se dvorac i park urede kao mjesto koje će ujediniti povijesnu baštinu, memoriju i novu svrhu.

Perivoj, jezero, kule...

U rujnu 2010. svečanim potpisivanjem ugovora između tadašnjeg ministra kulture Bože Biškupića i tadašnjeg svetonedeljskoga gradonačelnika Drage Prahina, Sveta Nedelja je i službeno postala vlasnik dvorca Kerestinec. Kad bude uređen, postat će jedan od najbolje očuvanih renesansno-baroknih kaštela u kontinentalnoj Hrvatskoj.

Dvorac Kerestinec pruža rijedak primjer arhitekture i organizacije plemićkog posjeda s perivojem, jezerom, kulama i arkadama. Projekti obnove pokazuju da dvorac može ponovno postati aktivan, funkcionalan i društveno relevantan objekt, kulturni centar, memorijal, javni prostor, mjesto susreta prošlosti i budućnosti. Nažalost, u novi život kreće starim navadama, uz upitno financiranje i nezaustavljivo zidanje troškova.