Orban je ronio suze što je Jadran prestao biti mađarski
Nekoliko dana prije najavljenog posjeta mađarskog premijera Zagrebu, Viktor Orban ugostio je u Budimpešti Chucka Norrisa. Orban je pritom umirovljenu zvijezdu borilačkih filmova čak provozao svojim automobilom, te mu je tijekom neobaveznog ćaskanja tijekom vožnje rekao ovako:
"Ja sam u osnovi ulični borac, ne potječem iz elite. Dolazim iz malog mjesta, 40 kilometara odavde."
Fascinantno je s koliko su temeljnih stvari iz njegovog života povezane te dvije kratke rečenice. Orban je rođen prije 55 godina u Stolnom Biogradu, na mađarskom Székesfehérváru, koji je tada bio gradić od 40.000 stanovnika, a djetinjstvo je proveo u obližnjim mjestima, seocima, Alcsutdoboz i Felcsut. Na koje od ta dva mjesta je Orban mislio razgovarajući s Norrisom, ostaje nejasno. Činjenica je, međutim, da u Felcsutu od kakvih 1700 stanovnika Orban ima vilu s okućnicom.
Činjenica je i to da je u tom mjestu mali Orban, pod utjecajem djeda koji je u Drugom svjetskom ratu uspio izvući živu glavu ratujući za naciste u trupama kolaboracionističkog mađarskog regenta Miklosa Horthyja, otkrio svoju ljubav prema nogometu, te da je tu učio svoja prva umijeća u tom sportu. Neki će reći da je Orban kao mladić u nogometu ostvario solidnu malu karijeru zahvaljujući svom briljantnom talentu.
Drugi će reći da je to bilo više zahvaljujući krvavom radu i upornosti, istodobno još kao dječak teško radeći na poljima u tom ruralnom kraju. Primjerice, sortirao bi krumpire, čupao repu, iz iskustva je naučio da, ako ti pri tom poslu priđe kakav štakor, da ga moraš iz prve odalamiti svom snagom, jer će se inače vratiti i ugristi te. Otac mu je bio poljoprivrednik, majka logopedinja i živjeli su vrlo siromašno.
Navodno je tek sa 15 godina, tijekom tuširanja u prostorijama jednog nogometnog kluba, po prvi put osjetio blagodati slavine iz koje teče topla voda. Kako bilo, Viktor Orban nikada nije zaboravio svoj zavičaj i 2012. godine, dvije godine nakon što je izborio svoj drugi premijerski mandat, u malešnom Felcsutu počeo se graditi stadion "Pancho Arena", kapaciteta 3816 mjesta, više nego dvostruko od broja stanovnika Felcsuta.
"Pancho Arena" neki opisuju da je "više katedrala nego stadion", a svakako je arhitektonska činjenica da se to zdanje gradilo s prvenstvenom namjerom da izgleda spektakularno. Ovdje svoje domaćinske utakmice igra mađarski nogometni prvoligaš Puskas Akademia, klub osnovan tek 2005., koji je usto strelovito napredovao baš otkako je Orban postao premijer po drugi put i otada nije gubio političku vlast. Ono kratko vrijeme što je Puskas Akademia nakratko ispala u drugu ligu, ovdje je domaćin bio klub MOL Vidi.
I tu stvari postaju sve zanimljivije. Klub MOL Vidi nogometna povijest pamti kao Videoton, sve dok mu 2010. godine, opet znači one godine kad se Orban uspeo na vlast, glavni sponzor nije postala mađarska naftna kompanija MOL, vlasnica onog nebrojeno puta kao sporno navedenog paketa dionica INA-e. Vlasnik tog nogometnog kluba je Istvan Garancsi, Orbanov jako dobar prijatelj i 23. najbogatiji Mađar. MOL Vidi je, pak, Orbanov drugi najdraži klub i teško se može dogoditi da će mađarski premijer propustiti iti jednu utakmicu MOL Vidija.
Uopće, u mađarskom nogometu nije nikakva rijetkost naići na Orbanove prijatelje. Njegov frend iz djetinjstva Lorinc Meszaros danas je gradonačelnik Felcsuta, na listu najbogatijih Mađara uspeo se s usponom Orbana na vlast u Mađarskoj, a što se tiče Puskas Akademije, Meszaros je predsjednik kluba. Posljednjih dana u Mađarskoj se podigla bura oko toga što je na nogometnu utakmicu MOL Vidija protiv Chelseaja Viktor Orban putovao ne jednim nego s dva privatna aviona.
Čak i u Mađarskoj za koju Orban bez kompleksa navodi da je tamo na djelu "neliberalna demokracija", morao se pravdati da nije letio na teret države, nego mu je put platio prijatelj. A prijatelj je sam predsjednik Mađarskog nogometnog saveza Sandor Csany, slučajno i apsolutno najbogatiji Mađar, čovjek kojemu se vrijednost imovine procjenjuje na jednu milijardu dolara, ili eura, nije posebno bitno. Što se Hrvatske tiče, Csanyja poznajemo kako potpredsjednika Grupe MOL.
U priči oko nogometa u Felcsutu svoje mjesto našao je i mađarski građevinski, kako ga nazivaju, oligarh Laszlo Szijj, a "Pancho Arena" koja je prije nekoliko godina iznikla u tom mjestu po cijeni od oko 120 milijuna eura, slučajno je od granica imanja s Orbanovom vilom udaljena samo 60 metara. Zbog svega toga, ako Viktoru Orbanu ne želite stati na žulj, onda mu nipošto, kao prvo, ne dirajte nogomet, a mnogi će reći da mu nije uputno dirati niti u MOL.
Što se ovoga drugoga tiče, Orban je prije nekoliko dana Hrvatskoj, kako je pisao mađarski portal Index.hu, "zaprijetio Hrvatskoj odmazdom" zato što se drznula obnoviti crvenu tjeralicu za predsjednikom uprave MOL-a Zsoltom Hernadijem, i to po optužnici kojom je 2013. ma Županijskom sudu u Zagrebu optužen da je od početka 2008. do kraja 2009. s 10 milijuna eura podmitio bivšeg premijera Ivu Sanadera kako bi MOL dobio upravljačka prava u Ini, iako na njih po udjelu dionica što ih MOL ima danas, a posebno onda, ne bi imao pravo.
O detaljima tog skandala poznato nam je više manje sve. Ono što je Orbanu užasno diglo živce jest to što je očito računao da je to svršena priča, da hrvatsko pravosuđe više neće tražiti Hernadija kako bi mu sudilo zbog navodnog ekstremnog slučaja korupcije onodobnog premijera RH, i to zato što je, nema tome davno, Orban skinuo svoj veto na primanje Hrvatske u OECD, što je u svoje vrijeme uveo upravo zbog slučaja s Hernadijem. Jako se razljutio Orban.
Govorio je u Budimpešti, javno, da je Mađarska smatrala da je problem MOL-a i INA-e sveden na isključivo poslovnu razinu, ali da ga je "Hrvatska ponovno uzdigla na političku". A to nije bio i kraj.
Kazao je potom i da u Hrvatskoj postoji još jedan slučaj koji uvelike dira u mađarsku ekonomsku elitu te, među ostalim, spomenuo i Sandora Csanyija, predsjednika Uprave OTP banke i potpredsjednika MOL-a, koji je također bio ispitan u Hrvatskoj u okviru afere Spice oko Podravke. Iako se špekuliralo da bi moglo biti drugačije, Orban je na kraju rekao da ipak neće vraćati blokadu primitka Hrvatske u OECD niti će otkazati bilateralni sastanak tijekom skupa Srednjoeuropske inicijative, zakazan u Zagrebu 3. i 4. prosinca.
"Gospodin nije šljam", kazao je.
Na takvu njegovu izjavu netko se u Banskim dvorima baš mogao i uvrijediti. Ako ništa onda barem zato što, čitamo li između redaka, popuštanje Hrvatskoj u pogledu OECD-a nije palo s neba. U Europskom parlamentu se, naime, 12. rujna glasalo o izvještaju zastupnice parlamenta EU Judith Sargentini, kojim se Vijeće Europe pozivalo da konstatira da postoji očita opasnost da Mađarska teško krši vrijednosti na kojima se temelji EU te da pokrene proceduru koja može rezultirati gubitkom prava glasa, što bi bile najoštrije sankcije jednoj članici EU-a u povijesti.
448 europarlamentaraca podržalo je izvještaj, 48 ih je bilo suzdržano, a 197 ih je bilo protiv. Orban je u Europskom parlamentu uoči glasanja održao govor u kojem je gnjevno i ogorčeno rekao da "zna da su oni već zauzeli svoj stav i da će velika većina podržati izvještaj".
"Znam i to da moj govor neće promijeniti vaše mišljenje. Ipak sam došao ovamo jer se vi sada spremate osuditi ne samo jednu vladu, nego jednu čitavu državu, jedan čitav narod. Osudit ćete Mađarsku koja je već tisuću godina dijelom europske kršćanske obitelji. Mađarsku koja je svojim naporima, i ako je to bilo potrebno svojom krvlju...", i tako dalje govorio je Orban o povijesti i Europi, ali mu nije pomoglo, jer izvještaj je izglasan dvotrećinskom većinom.
Bio je to strašan udarac Orbanu. Ipak, među onima koji su glasali za spašavanje kože Orbana i njegove vladavine Budimpeštom bio je sve do jedan europarlamentarac HDZ-a...
Nastavak na sljedećoj stranici...
A nekoliko dana poslije toga slijedila je i ona "džentlmenska" gesta Orbana oko Hrvatske i OECD-a. Toliko o Viktoru Orbanu, njegovom zavičajnom mjestu Felcsutu i nogometu.
Orban je u razgovoru s Chuckom Norrisom u onoj izjavi natuknuo da on "ne potječe iz elita". I tu je apsolutno govorio istinu, koja je jako dobro sjela na uši Norrisa, oduševljenog desničarsko populističkim, nacionalističkim pedigreom mađarskog premijera.
"90 posto komentara o meni su negativni. Liberali me mrze", vozio je i pričao Orban.
"Vi ste poput Trumpa", konstatirao je Norris, politički sasvim na liniji američkog predsjednika.
"Čak i malo više od toga", odgovorio mu je Orban, što im je bilo simpatično.
Iako Orbana očito voli i poštuje čak i Trump, svjetski popularni ili nepopularni, kod nekih čak i omraženi američki milijarder, mađarski premijer nije rođen "sa zlatnom žlicom u ustima". Iz siromaštva se čupao prvo kroz nogomet, pa kroz jezičnu gimnaziju, pa nakon dvije godine vojnog roka i kroz pravni fakultet na Sveučilištu Eötvös Loránd u Budimpešti.
Diplomirao je 1987. na temu poljskog pokreta "Solidarnost", što je, objektivno, bilo dosta hrabro u 80-ima u kojima je čak i u Jugoslaviji jedan Minimaks morao objašnjavati što je to mislio kad je rekao da bi "i kod nas moglo početi rasti poljsko cvijeće", a o stanju u Mađarskoj u 80-ima da se i ne govori. Bilo je stoga logično da mu Zaklada Otvoreno društvo američkog filantropskog milijardera Georgea Sorosa 1989. plati školovanje na političkim znanostima svjetski poznatog Koledža Pembroke u Oxfordu.
Zapravo, još i godinu dana prije toga, na proljeće 1988., mladi Viktor Orban, kao 25-godišnjak, aplicirao je kod Soroseve zaklade za školarinu. Nesumnjivo mu je jedan od glavnih argumenata da je on baš pravi tip da ga se pošalje na Oxford to što je baš u to vrijeme bio jedan od osnivača Alijanse mladih demokrata, pokreta koji će uskoro postati politička stranka, a čiji je akronim preživio sve do danas – Fidesz. Ta stranka je danas već skoro cijelo jedno desetljeće u kontinuitetu vladajuća stranka u Mađarskoj, jedino s tom razlikom što je onomad bila riječ o izrazito liberalnom, prodemokratskom pokretu, da bi danas politički bio sušta suprotnost.
Fidesz je danas stranka izrazite desnice, nešto o čemu se u doba tranzicije Mađarske nije moglo niti sanjati. U ljeto 1989. Orban je održao vatreni govor na Trgu junaka u Budimpešti povodom ekshumacije posmrtnih ostataka Imre Nagyja i drugih ljudi iz državnog vrha Mađarske, pobijenih tijekom Mađarske revolucije 1956. Nagy je kao premijer, zapravo, trebao preživjeti.
Do posljednjeg trenutka vojne intervencije sovjetske Crvene armije nije se dao slomiti, a kada je Budimpešta praktično cijela okupirana, u posljednji trenutak spas je potražio u tadašnjoj ambasadi Jugoslavije, i tamo ga je i našao. Iz ambasade ga nisu dali, unatoč riziku da time izbije napad SSSR-a na praktično teritorij Jugoslavije, nego tek nakon obećanja Sovjeta da će Nagy ostati živ, te je potom slavni mađarski premijer, koji je htio ići putem demokratskijeg socijalizma, sam izašao i predao se.
Dvije godine poslije Nagy je obješen. Orban je ne jednom otvoreno pričao da je odgojen u duhu poštivanja i divljenja komunizmu, ali da su mu se sve iluzije razbile tijekom služenja vojnog roka, odnosno uoči studiranja prava. Demokratski pokret u Mađarskoj prvenstveno je počivao na uspomeni tragične i junačke sudbine Nagyja i njegovih ljudi, pa je bilo normalno da se i Fidesz poziva upravo na to naslijeđe.
Uz velikodušnu školarinu Sorosa, izbjeglog mađarskog Židova, a sada Amerikanca, bilo je jasno da pred mladićem Viktorom Orbanom po svoj prilici stoji uspješna politička karijera u demokratiziranoj Mađarskoj. Do parlamentarnih izbora 1990. Orban se uspio vratiti s uspješnog školovanja na Oxfordu i ušao je u parlament kao zastupnik. Ubrzo je postao vođa Fidesza u parlamentu, a na proljeće 1993. postao je predsjednikom stranke. Da je netko malo bolje pazio, mogao se već tada pitati što se događa.
Fideszom je do tada upravljalo kolektivno vodstvo, a s Orbanom kao predsjednikom ta politička moć preusmjerila se u jednu funkciju, onu njegovu. Slijedili su izbori 1994., Fidesz je jedva preskočio izborni prag i tu je pala odluka, stranka je polako krenula od građanskog političkog karaktera, prema čisto desnom, nacionalističkom, konzervativnom.
Do 1995. Fidesz je postao desnica, iz stranke su ogorčeni odlazili svi oni njegovi kolege koji su sanjali o stranci u kojoj će mladi demokrati transformirati Mađarsku u pravu demokraciju, tolerantnu, pluralističku, s punim poštivanjem ljudskih prava. No, puni zaokret Orbana udesno barem njemu se potpuno isplatio. U koaliciji s manjim strankama osvojio je vlast već 1998. i sa samo 35 godina postao premijer.
Vrlo brzo napravio je pravu političku čistku u javnim i državnim institucijama, centralizirao je vlast u rukama premijera, odnosno sebe, smanjio je inflaciju, državni dug, deficit, potaknuo gospodarski rast... Samo, istodobno su zaredali korupcijski skandali iz njegove vlade s ljudima iz Lockheed Martina, EU mu nije baš žmirila na zadiranje u slobodu medija već tada, sve tako neke stvari.
Unatoč svemu, Viktor Orban i dalje je nezadrživo vodio Mađarsku prema EU i NATO, te je ne baš sasvim, ali dobrim dijelom i njegov uspjeh ulazak u EU 2003., iako, pitanje je bi li se to dogodilo baš tada da na izborima 2002. nije izgubio vlast, a osvojili je mađarski socijaldemokrati. Već 1999. Orban je pokazivao otvoreno imperijalistički i nacionalistički stav prema svom susjedstvu.
Od Slovenije, Slovačke, Češke, Rumunjske, Ukrajine i Hrvatske do BiH, Srbije i Crne Gore mnogima su se podigle obrve kada je njegov Fidesz donio zakon kojim je povezao s Mađarskom, čak i djelomično glasački, tri milijuna Mađara koji su zaostali iz raspada Austro-Ugarske Monarhije po svim tim zemljama.
Orbanov Fidesz govorio je tada o "negativnim efektima katastrofalnog Trianonskog ugovora iz 1920.", te je ne jedan fideszovac otvoreno jadikovao zbog međunarodnog ugovora kojim je Mađarska prestala biti "velika", te je izgubila dvije trećine svog teritorija. U te dvije trećine "izgubljenog" teritorija spadala je i Hrvatska, a mnogi od onih koji su tada u Fideszu plakali zbog gubitka "mađarskog Jadrana", kasnije su s tom retorikom nastavili u još desnijem Jobbiku.
Unatoč takvim stavovima, Viktor Orban ipak je bio jedan od izrazito rijetkih europskih državnika koji je bio prisutan na sprovodu Franje Tuđmana 13. prosinca 1999. Bilo je to još uvijek vrijeme u kojem mađarski premijer, nakon transformacije Mađarske u demokraciju, što su obavili socijaldemokrati prije njega, još nije i samog sebe transformirao u autokratskog desničarskog vladara istočnoeuropskog tipa. No, već tada, a da to nitko nije mogao niti naslutiti, ispisivala se budućnost.