Mi smo - rekao je u prošlom broju Expressa Radimir Čačić - 2005. godine bili dva posto iznad novih članica Europske unije, a sad smo 15 posto ispod njih. Mi smo zemlja propuštenih šansi. Kad god imamo šansu uhvatiti bika za rogove, to nikad ne učinimo. To je naša tragedija...

Hrvatski su premijeri uglavnom propuštali prilike za provođenje reformi. Oni se uglavnom drže istraživanja o rejtingu, a visok je rejting teško spojiv s provođenjem promjena. Njihova bit svodi se na racionalizaciju. To znači: više rada, manje "luftbremzanja"; više radnih, manje kradnih mjesta (ili uhljebničkih, što dođe na isto), više plaćanja za stvarno izvršene usluge, manje socijalnih ili pseudosocijalnih transfera.

Zagreb-Vatikan Plenković kod Pape, hrvatski Radio Vatikan ga prešutio

Za smišljanje koncepta reformi uopće nije potrebna velika pamet, otkrivanje "tople vode". Već bi elementarne higijenske mjere bile ljekovite. Linićeva famozna fiskalizacija, koja ne predstavlja reformu, osobito ne strukturnu reformu, uvela je disciplinu u popunjavanje državnog proračuna, koji se nakon tog poteza puni neusporedivo bolje nego do tada. A sjećamo se koliko je muka Linić imao s tim i koliko je otpora morao savladati!

Prije dvadesetak godina ministar turizma uveo je rigorozne mjere kontrole čistoće u zahodima, i svi su mu se smijali. Cijela je zemlja tvrdila da je riječ o "klošemerlijadi" (prema čuvenom satiričkom romanu koji govori o natezanju vlasti o gradnji javnog zahoda), no ta je mjera trajno podignula higijensku razinu naših ugostiteljskih objekata... U prošlom je broju Expressa dr. Ivan Koprić naveo, en passant, sjajnu mjeru koja je na snazi u Engleskoj.

Sve transakcije lokalnih proračuna veće od 500 funti (to je manje od 5000 kuna) u kratkom roku idu na internet, s preciznim specifikacijama: John Smith dobio je 200 funti za pokrivanje krova, plus 30 funti za porez, i tako dalje i tako dalje... I onda svi mogu vidjeti je li Smith napravio krov, a poreznici mogu vidjeti je li platio porez. 
Zašto tako javni ne bi bili i računi Marka Markovića iz neke hrvatske općine ili grada?

Na primjer: "Milan Bandić u Beču kupio špic papak cipele Louis Vuitton, komada 1, trošak na teret Grada, cijena 3000 eura".
 Ili: "Gradonačelnik Paga, grada s 3800 ljudi, kupio "pilu" od 435.360 kuna...

"
Pa već bi ta mjera učinila Hrvatsku vidljivo boljom zemljom. A zamislimo da sve transakcije državnog proračuna, koje ne spadaju u tajnu, budu dostupne na internetu!? Tu ne bi trebalo revizije. Svi bi građani gledali tko mulja, i služili kao revizija, puno bolja od one državne od koje 27 godina nitko nije vidio osobite koristi.


Digitalizacija svih administrativnih poslova koji mogu biti digitalizirani također nije reforma, nego ultimativni zahtjev vremena. Kao i informatizacija školstva. Kod nas je značaj svih vrsta znanja dramatično podcijenjen: profesor dr Boris Podobnik upozorio je nedavno na primjer Singapura, eksplozivno rastuće ekonomije, čiji ministri imaju doktorate najvažnijih američkih sveučilišta, ne završavaju Promet ili naknadno policijsku akademiju.

Znanje, etika, disciplina - to su resursi o kojima je kod nas malo tko u državnoj upravi dosad govorio. Sva ova znanja trebala bi, pak, biti dio građanskog odgoja, kojemu se pola naše konzervativne scene odupire rukama i nogama. 
Jadranki Kosor smijala se cijela zemlja kad je promovirala štednju na vodi i tonerima. No, ta je mjera državi uštedjela deset milijuna kuna. Naredna ju je vlada, Milanovićeva, stavila ad acta a dosad smo na njoj mogli uštedjeti desetke milijuna...

Oportunisti Plenki i Kolinda kukavički manipuliraju domoljubljem


Hrvatska tako prezire sve što je malo, sitno, štedljivo, racionalno. Mi smo iz razdoblja titoizma povukli naviku da se osjećamo kao sila ili pak "velesila" (koliko puta čujemo taj termin od sportskih komentatora, npr, mi smo "velesila u ženskom bacanju koplja ili kladiva" dok smo u vojnom pogledu "regionalna sila") ali svi zaboravljaju da je Tito samo od Amerike - kako pokazuje jedan doktorat - iz geopolitičkih razloga dobio preko stotinu milijardi dolara nepovratne pomoći, jer je Jugoslavija služila kao izlog popularnih slatkiša svim zemljama koje se odreknu Moskve, a mi ne dobivamo badava ama baš ništa.

Danas više ništa nije džabe ni u stare babe! Moramo plaćati energente, oružje, avione, tvornice. Stari je režim, s druge strane, opsesivno fiksiran na neovisnost, mahnito razvijao industrije i gdje je bilo svrhe i smisla i gdje ga nije bilo. Današnji režim pak industrije uništava - podjednako neselektivno - oslanjajući se vremenom sve više i sve riskantnije na turizam, što je neopisivo opasno.

Ukoliko bi hrvatski ministar turizma Al Bagdadi (čije su nam "mjere" na Mediteranu dovele masu gostiju) odlučio upropastiti jednu sezonu, Hrvatska bi to platila dodatnim egzodusom mladih iz zemlje, ali ukoliko bi se turizmu dogodio trajniji poremećaj, imali bismo posla s kataklizmom...
Treba li nam to?

Mi smo kao zemlja upali u ono što su ekonomski teoretičari od Adama Smitha nadalje opisivali kao "prokletstvo resursa" - zemlje koje imaju resurse u načelu zanemaruju vrijednost rada, a rad je najvažniji izvor bogatstva naroda. Uostalom, pogledajmo Njemačku, Japan, Austriju - i s druge strane, Kubu, Jamajku, Maldive. Posve je jasno da zemlja turističke monokulture nema blistavu budućnost, osim, dakako, ako niste hotelijer ili vlasnik apartmana...
 Koje bi još bile razumne sitne mjere?

Nastavak na sljedećoj stranici...

Ograničavanje, limitiranje voznog parka cijele državne strukture, od središnje države do općina (koliko puta smo prošlih godina imali primjer da najsiromašnije općine i gradovi mahnitaju s nabavom najskupljih limuzina?), pripajanje ekonomski neodrživih jedinica lokalne samouprave održivima, racionalizacija svih nepotrebnih troškova, rigorozne političke kazne za one koji javne pozicije koriste za ostvarivanje privatne koristi.
Sve to, dakako, još nisu reforme.

To su samo "sitne" racionalizacije koje naše političke elite nisu provele jer su bahate, i uglavnom, nesvikle na život od rada. Koliko je naših premijera u zadnjih par desetljeća imalo ozbiljno iskustvo vođenja ili stvaranja realnog sektora? Koliko ministara? Je li ijedan od njih pomislio koliko npr. janjaca ili telića treba uzgojiti da bi se nabavila jedna limuzina od 6 milijuna kuna - a dvije takve sada nabavlja vrh naše države?

Zagrabio šakom Klopka Medveda: Braniteljima više nego što možemo platiti

Oni dakako znaju da će se novci naći, da će se obveznice plasirati na financijskim tržištima, da će se država zadužiti - a tko će to plaćati, to ih se savršeno ne tiče. Jednoga dana kad te obveznice bude trebalo iskupiti, vlada će prodati neki resurs - kao što su dosad prodavane banke, telekomi, hoteli, Ina - a onda ćemo se lupati po glavi: stranci su nam sve uzeli, tunelare, izvlače profit, ne brinu se o razvoju Hrvatske!


A mi smo se, kao, brinuli?
 Bilo bi jako lijepo čuti bilo kojeg našeg premijera koji bi na dnevni red stavio set ovakvih mjera racionalizacije, naročito ako bi te mjere bile temelj dugoročne, konzistentne politike. No, to dakako nije presudno - iako je važnije no što se misli.
 Najvažnije mjere trebale bi se odvijati na dva kolosijeka. S jedne strane, tu su reforme velikih sustava - države, županija, gradova i općina, potom, reforma zdravstvenog sustava, i na koncu, reforma mirovinskog sustava.

Na drugom kolosijeku, država bi trebala iskrčiti šikaru prepreka investicijama i investitorima, i osigurati povratak Hrvatske realnom gospodarstvu koje neće kontrolirati terorizam na Mediteranu, ili klimatske promjene...
Ni jedan naš ministar nije se sjetio povećati komercijalni kapacitet našeg zdravstva usmjeravanjem na stranu klijentelu. Ukrajina je, tim putem, za jedno desetljeće - ono prije rata - povećala broj stranih turista s milijun na 12 milijuna!

To je čudesan uspjeh. Ugradnja zubnih proteza, umjetnih kukova, grudi ili usana u Hrvatskoj je, uz istu kvalitetu, neusporedivo jeftinija no u Njemačkoj, Kanadi ili Sjedinjenim Američkim Državama, pa su neki dovitljivi emigranti izračunali da im se put iz Kanade u Hrvatsku isplati ako ugrade zubnu protezu. Hrvatska bi država pametnom strategijom podupiranja ove aktivnosti mogla ostvariti eksponencijalni rast koji bi pomogao oporavku našeg zdravstva, rastu turizma, ali i zadržavanju naših kadrova u Hrvatskoj.

Naše klinike mogle bi zarađivati milijune eura od turizma. No, tu su i druge neiskorištene mogućnosti. Austrija i Njemačka danas su zemlje u kojima živi više od 10 milijuna muslimana, koji halal hranu - npr janjetinu - često uvoze iz Australije, iako je Hrvatska početkom prošlog stoljeća uzgajala više od dva milijuna ovaca. Danas ih, u vrijeme napredne poljoprivrede, uzgajamo oko pola milijuna. Tako je i s ljekovitim biljem, i brojnim šumskim vrstama. Mi samo brstimo....

Vlada bi - ultimativno - morala privatizirati sve tvrtke koje nisu strateški interes države, kao i prodati manjinske udjele. To, doduše, jest plan Vlade, ali se odvija presporo. 
Privatizacija HEP-a bila bi, čini se, slična privatizaciji Ine: najprije 25 posto, a onda komad po komad, sve dok sve ne ode strancima. Puno bi bolje bilo da HEP napokon počne graditi nove hidro i druge elektrane.

Čačić Plenković bi sad glatko izgubio izbore, ali Vlada će opstati

Povratak Ine u državno vlasništvo - osim što se čini neizvedivim, jer će mađarski udio, uz pretpostavljeni gubitak arbitraže za plinski biznis, možda prerasti dvije milijarde eura - ne čini se trijumfom državništva. Zna se, naime, kako država vodi naša javna poduzeća. Tako da svoje kadrove uhljebi na čelna mjesta; oni potom uhljebljuju svoje, po načelu ruskih babuški, a onda svi zajedno sišu proračun tvrtke.

Uostalom, Andrej Plenković lani je na Badnjak rekao da država ima model otkupa; potom su HDZ i Most formirali skupinu koja je trebala osmisliti model otkupa, onda je Most izletio iz vlade a Vlada do danas nije otkrila kakav to, do vraga, model otkupa spremaju...


Slično je i u drugim zakutcima javnog sektora.
 Stožerni centar hrvatske audio-vizualne industrije, Hrvatska televizija, većinu svojih, golemih prihoda od pristojbi i reklama, troši na plaće 3000 zaposlenika, pri čemu je u svim segmentima prestižu televizije koje imaju stotine puta manje zaposlenih.

Ne bi li bilo bolje da se taj sustav, koji iz dana u dan gubi gledatelje, a time i utjecaj, racionalizira, pa novac koji tako preostane usmjeri u proizvodnju programa - kako kućnu, tako i vanjsku?


Nema sustava koji ne bi mogao biti izložen takvim promjenama. No mi čekamo. Naši se političari vode anketama o rejtingu - dok drugi rade. Albanija je recimo provela administrativnu reformu i smanjila broj općina od 384 na 62. Netko se u toj zemlji koju gledamo s visoka nije plašio smanjenje mreže svojih klijenata, već je radio u interesu države. I uspio. Koliko će trebati da nas Albanija prestigne?

Ako nastavimo tapkati u mjestu, ne puno. Albanija ima predivnu obalu, marljive ljude, očito su krenuli u promjene - a one su ključ opstanka.
 Plenkovića čeka godina bez izbora. Prva i zadnja. Krene li sad, mogao bi započeti veliki posao promjene hrvatskog kursa, s pogrešnog smjera, za koji svi vide da je kriv, u neki bolji. Hrvatska je postala rentijersko-klijentelistička ekonomija. U ovoj se zemlji - barem u javnom sektoru - ne cijeni znanje, rad, sposobnost. Traže se samo "žnjore", stranačke iskaznice, veze i poznanstva.

Te metastaze treba razbijati sustavno, a mi nismo ni počeli. Ova vlada se hvali kako je njena najveća reforma "lex Agrokor". Kako propast nečega može biti reforma? Ne bi li bilo pametnije dočekati kraj? Plenkoviću nije lako. Preuzeo je stranku punu nelojalnih ljudi, na čelu je vlade koja ima mali broj ruku. Možda bi bilo dobro da, kao prvi, pokaže hrabrost, i zaigra "va banque". Hrvatska bi, možda, nagradila taj potez. Jer to bi bilo državništvo.