Početkom srpnja 1941., samo nekoliko tjedana nakon njemačkog napada na Sovjetski Savez, tisuće mladića iz tek uspostavljene Nezavisne Države Hrvatske počele su se prijavljivati u dobrovoljačke urede. Potaknuti nacionalnim zanosom, ratnom propagandom i snažno naglašenim antikomunizmom, odlazili su na Istočni front kao dio njemačkog ratnog stroja. Njihov ratni put ubrzo će ih odvesti do Staljingrada, gdje će 369. pojačana pješačka pukovnija, poznatija kao Hrvatska legija, pretrpjeti katastrofalne gubitke i praktički prestati postojati kao borbena postrojba.

Uspostava NDH 10. travnja 1941. stvorila je marionetsku državu čiji je opstanak ovisio o volji sila Osovine. Ustaški poglavnik Ante Pavelić, tražeći načine kako osnažiti veze s Berlinom, iskoristio je početak operacije Barbarossa. Već 23. lipnja 1941. Hitleru je poslao službenu ponudu za slanje hrvatskih dobrovoljaca na Istočni front. Hitler je ponudu prihvatio 1. srpnja, a već sljedećeg dana izdana je zapovijed za formiranje legionarskih postrojbi.

Pavelićev proglas bio je intoniran izrazito propagandno i trijumfalistički:

"Udovoljavajući željama, što mi sa svih strana Nezavisne Države Hrvatske i svih narodnih slojeva dnevno stižu, odlučio sam odobriti, da se stvore dobrovoljne vojne jedinice, koje će se rame uz rame sa slavnom njemačkom vojskom boriti proti zajedničkom neprijatelju." A da ne bi bilo dvojbe o kojem je neprijatelju riječ, proglas započinje nekom vrstom bojnoga pokliča: "U borbu protiv židovsko-boljševičke Moskve! zakletog neprijatelja svih evropskih a osobito hrvatskog naroda".

Odaziv je bio iznenađujuće velik. Iako se tražilo oko 3.900 ljudi za formiranje pukovnije, do sredine srpnja prijavilo se čak devet tisuća dobrovoljaca, zbog čega su kriteriji za odabir postali znatno stroži. Pri odabiru legionara starosti od 20 do 32 godine, vodilo se računa o tome da dvije trećine budu katolici, a trećina muslimani. U svim dijelovima NDH entuzijazam oko prijave u Legiju bio je na visokoj razini, ali prednjačili su Bosanci i Hercegovci.

Postrojba je službeno ustrojena 16. srpnja 1941. pod nazivom 369. pojačana pješačka pukovnija. Naziv "pojačana" dobila je jer joj je, za razliku od standardnih njemačkih pukovnija, organski pridodana topnička bitnica s haubicama kalibra 105 mm. Iako je formalno bila dio Hrvatskog domobranstva, pukovnija je od samog početka bila pod izravnim njemačkim vojnim zapovjedništvom, integrirana u Wehrmacht. Legionari su nosili njemačke uniforme i oznake činova, a jedini vanjski znak pripadnosti bio je hrvatski grb s natpisom "Hrvatska" na rukavu i kacigi.

Pukovnija, s ukupno 3.895 ljudi pod zapovjedništvom pukovnika Ivana Markulja, poslana je na obuku u Döllersheim u Austriji. Ondje su vojnici 31. srpnja položili dvostruku prisegu - jednu Adolfu Hitleru, a drugu Anti Paveliću, čime su se obvezali na vjernost i Njemačkom Reichu i NDH:

"Prisižem Bogu svemogućem da ću u borbi protiv boljševizma sve zapovjedi Vrhovnog zapovjednika njemačke vojne sile Adolfa Hitlera izvršavati i da ću za ovu prisegu kao hrabar vojnik biti uvijek spreman i svoj život žrtvovati."

Nakon tromjesečne obuke, legija je u sedamnaest vlakova prebačena u Besarabiju, odakle je započeo jedan od najtežih izazova - forsirani marš dug 750 kilometara kroz Ukrajinu do prve crte bojišnice. Marš je trajao 35 dana, uz samo jedan dan odmora. Zbog iscrpljenosti, bolesti, ali i disciplinskih prijestupa, čak 187 pripadnika pukovnije vraćeno je u Hrvatsku. Dvojica vojnika su strijeljana jer su napustila stražarsko mjesto.

Prema dojavi koju je prvi zapovjednik pukovnije Ivan Markulj poslao Slavku Kvaterniku i Anti Paveliću, disciplina među dijelom vojnika u početku je bila vrlo loša. Markulj je upozoravao da vojnici pred očima časnika i dočasnika usput "kradu, pljačkaju, otimaju, pucaju noću, napuštaju jedinicu i prevoze se automobilima preko 100 kilometara, bacaju oružje…"

Pokušavajući uvesti red, Markulj je časnicima i dočasnicima uputio zapovijed u kojoj je tražio da iz postrojbe uklone one koje je smatrao nedostojnima vojne službe: "Vojnici, kukavice i ološ ne smiju da sramote vaše ime. Obrnite se i pogledajte, pronađite mi i dovedite one, koji će danas sutra kad se pobjedonosno vratimo u našu lijepu domovinu isto tako upasti preko Vašeg praga, da Vam otmu ono malo dobra što imate, koji će nam porušiti crkve i džamije, koji će povesti kolo loma i sramote kao što ga ovdje vode. Te i takove neljude dovedite mi da ih predam sudu pravde na sramotu njihovu i njihove rodbine, te da ih nestane iz naših redova."

S vremenom se broj takvih incidenata smanjio, a 9. listopada 1941. pukovnija je pridružena 100. lovačkoj diviziji, iskusnoj austrijskoj postrojbi. No, problemi nisu potpuno nestali. U Hrvatsku je naknadno stiglo još jedno izvješće o pljačkama, silovanjima i drugim prijestupima pripadnika postrojbe, zbog čega je 100. lovačka divizija stekla nadimak "razbojnička divizija".

Kako bi se hrvatski vojnici što bolje prilagodili, u početku su njihove bojne bile razdijeljene i pridodane drugim pukovnijama unutar divizije. Svoje prvo vatreno krštenje doživjeli su 13. listopada istočno od rijeke Dnjepar. U borbama koje su uslijedile oko ukrajinskih sela, Hrvati su se pokazali kao sposobni vojnici. Ono što je mnoge od njih iznenadilo bile su ogromne mase vojnika Crvene armije koji su se predavali. Tisuće su se doslovno slijevale u zarobljeništvo, a mnogi su, posebice Ukrajinci, radije birali predaju Hrvatima, nadajući se boljem tretmanu od sunarodnjaka Slavena. Prvi Hrvat koji je na njemačkom bojištu odlikovan njemačkim Željeznim križem bio je natporučnik Eduard Bakarec.

GROBNICA ZA MIROSLAVA Vukovar je gorio, a on nije htio pucati: Srpski vojnik radije je izabrao smrt...

Tijekom zime 1941. i proljeća 1942. pukovnija je sudjelovala u teškim borbama duž rijeke Mius i Samare, gdje su temperature padale i do -18°C. Nakon uspješnog odbijanja sovjetskih protunapada, pukovnija je ponovno ujedinjena pod zapovjedništvom pukovnika Markulja. U ljeto 1942. sudjelovali su u velikoj njemačkoj ofenzivi. Nakon velike pobjede kod Harkova, u dnevnoj zapovijedi 30. svibnja 1942., zapovjednik 100. lake lovačke divizije, kojoj 369. pukovnija i pripada, general-poručnik Werner Sanne, piše: "U ovom velikom uspjehu imaju udjela sve postrojbe ove divizije. Osobita slava pripada našoj pojačanoj hrvatskoj 369. pješačkoj pukovniji, koja je prvi puta u okviru pukovnije uzela učešća u borbi i nezaustavnom napadnom duhu obnovila staro ime hrvatskog vojnika, te na zastavu Nezavisne Države Hrvatske objesila novi pobjedonosni lovorov vijenac."

Posebno krvave borbe vodile su se krajem srpnja u velikom zavoju Dona. U bitci za kolhoz "Proljet Kultura" kod sela Selivanova, od 25. do 27. srpnja, pukovnija je u borbama prsa o prsa pretrpjela teške gubitke: 46 poginulih i 176 ranjenih. U bitkama kod sela Novaja Perekopka stradalo je još 59 legionara. O žestini tih borbi svjedoče i suvremeni nalazi. 

Sergej Čihirev, povijesni entuzijast iz Volgograda (nekadašnjeg Staljingrada) koji redovito objavljuje povijesne materijale vezane za Bitku za Staljingrad, nedavno je objavio fotografije niza predmeta koji su pripadali vojnicima NDH, a koji su pronađeni upravo kod sela Novaja Perekopka. 

Nakon ovih borbi, pukovnik Markulj je povučen, a na čelo pukovnije konačno je postavljen pukovnik Viktor Pavičić. Dana 24. rujna 1942. legiju je posjetio i sam Ante Pavelić u mjesto Golubinskaja. Rukovao se sa svakim od legionara, nakon čega je održao kraći govor i podijelio odlikovanja dvadeset trojici časnika i dočasnika, te petorici domobrana. Tim je povodom ručak u Poglavnikovu čast priredio osobno zapovjednik Šeste armije Friedrich von Paulus.

Dva dana kasnije, 26. rujna, izdana je sudbonosna zapovijed. Nakon marša od 14 sati, 369. pukovnija stigla je u predgrađe grada koji će postati njezina grobnica - Staljingrada.

Ulazak u Staljingrad za Hrvatsku legiju smatran je velikom čašću. Postali su jedina nejemačka postrojba kojoj je dopušteno sudjelovanje u izravnim uličnim borbama za grad. Nijemci su bili toliko impresionirani njihovom borbenošću da se čak razmatralo preimenovanje divizije u "100. njemačko-hrvatsku lovačku diviziju". No, stvarnost Staljingrada bila je brutalna. Poručnik Bučar, zapovjednik voda, opisao je prvi dan:

‌- Kad smo ušli u Staljingrad, bio je uništen i u plamenu. Sklonili smo se u rovove i bunkere dok nas je neprijatelj tukao topništvom, Kaćušama i zrakoplovima. Moj vod je imao zadatak očistiti teretnu stanicu, a zatim željeznički nasip i doći do Volge.

Još slikovitiji bio je opis zapovjednika druge bojne, satnika Ivana Čorića, čija je postrojba poslana kao pojačanje:

‌- Kretali smo se puzeći kroz jarke. Pod mjesečinom, sovjetski zrakoplovi lako su nas uočili i bombardirali fosfornim bombama. Mnogi moji ljudi bili su u plamenu. Bio je to stravičan prizor. Neozlijeđeni i ranjeni skakali su kako bi spasili naše goruće suborce... Napredovali smo s velikim poteškoćama, osvajajući kuću po kuću.

Hrvatski legionari sudjelovali su u najžešćim borbama za tvornicu "Crveni Oktobar" i Mamajev Kurgan. Do 13. listopada, pukovnija je spala na jednu slabu bojnu i dvije samostalne satnije, s ukupno 983 preostala vojnika. Gubici su se gomilali iz dana u dan.

Sovjetska protuofenziva u studenom 1942. zapečatila je sudbinu 6. armije i Hrvatske legije. Do kraja studenog, u borbenom sastavu ostalo je samo pet časnika, devet dočasnika i 110 vojnika. Hrana je bila strogo racionirana - 120 grama konjskog mesa po obroku uz malo kruha. U prosincu su preostali vojnici bili smrznuti, gladni i bez streljiva. Pukovnik Viktor Pavičić, zapovjednik, navodno je potpuno izgubio dodir sa stvarnošću, pišući dnevne zapovijedi postrojbama koje više nisu postojale. On 10. siječnja piše očajničko pismo zapovjedniku 100. lovačke divizije Werneru Sanneu, u kojem mu pred kraj govori: "Ja nemam više ni snage ni moći da svoje ljude uvjerim da je potrebno da i njih posljednjih 40 žrtvujem." A tri dana kasnije od Sannea traži da ga oslobodi od zapovjedništva: "Ja sam u sadašnjem položaju, s obzirom na moj čin, postao ovdje nepotreban i beskoristan..."

Do tada je ishod bitke već bio praktički odlučen. Njemačko zapovjedništvo postupno je izvlačilo dio viših časnika iz okruženja, a među onima kojima je ponuđen odlazak bio je i Pavičić. General Sanne još mu je desetak dana ranije ponudio mjesto u skupini časnika koji više nisu bili potrebni u Staljingradu, no Pavičić je tada odbio otići, procijenivši da bi njegov odlazak dodatno narušio moral legionara. Zašto je poslije promijenio odluku, nije poznato. Prema jednoj verziji, tome je prethodio sukob s bojnikom Rolfom i poručnikom Fijamberom, nakon kojeg je Pavičićev položaj među vojnicima navodno postao znatno teži. Pouzdanih dokumenata o tome gotovo da nema, a svjedoka koji bi mogli rasvijetliti događaje odavno više nema.

Sanne mu je naposljetku odobrio napuštanje Staljingrada, ali je njegov odlazak potom dva puta odgođen. Pavičić se čak oprostio od postrojene jedinice, no nije otišao. Razlozi nisu sasvim jasni. Moguće je da je problem bio u sve težim sigurnosnim uvjetima i činjenici da su zrakoplovi sve rjeđe uspijevali sletjeti i poletjeti, ali nije isključeno ni da su u pozadini postojali drugi razlozi. U tom trenutku više se nije vodila borba za pobjedu, nego prije svega za preživljavanje, a odnosi među iscrpljenim vojnicima i časnicima sve su više ovisili o strahu, nepovjerenju i osobnim sukobima.

OPERACIJA BAGRATION Najveći njemački poraz u povijesti. Izgubili su pola milijuna vojnika i devet generala

Pukovnik Pavičić je nestao 20. siječnja, a njegova sudbina ostaje misterij. Neki kažu da su Sovjeti srušili zrakoplov s kojim je uzletio, drugi da ga je ustrijelio neki Nijemac, pri svađi na uzletištu. Ali najvjerojatnije je dezertirao. Divizijski sud 100. lovačke divizije izdao je tjeralicu za njim, nakon čega je Pavičić po svoj prilici uhićen i strijeljan. 

Noć s 22. na 23. siječnja, skupina od 18 ranjenih legionara evakuirana je jednim od posljednjih zrakoplova koji su napustili Staljingrad. Oni koji su uspjeli pobjeći kasnije će postati okosnica nove, 369. "Vražje" divizije, koja se borila protiv partizana u Jugoslaviji. S njima je spašen i ratni dnevnik pukovnije, čiji je posljednji zapis bio kratak: "2. veljače 1943., Staljingrad je pao".

Ostatak pukovnije, oko 800 ljudi predvođenih potpukovnikom Markom Mesićem, predao se Crvenoj armiji 31. siječnja 1943. Njegova priča potpuno je nevjerojatna i zaslužuje posebnu knjigu.

Marko Mesić bio je bio je profesionalni vojnik, rođen u Bjelovaru. Vojničkim putem krenuo je vrlo rano. Nakon četiri razreda pučke škole roditelji su ga poslali u kadetsku školu, najprije u Pečuh, a zatim u Karlovac. Školovanje je nastavio u vojnoj Realnoj gimnaziji u Mariboru. Kada je nastala Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca imao je 17 godina. Upisao je Vojnu akademiju u Beogradu, specijalizirao se za topništvo i sljedeća dva desetljeća gradio karijeru profesionalnog časnika. Napredovao je postupno, premještan je iz garnizona u garnizon, a 1940. dobio je čin topničkog potpukovnika i preuzeo zapovjedništvo nad topničkom pukovnijom u Nišu.

Njemački napad na Jugoslaviju u travnju 1941. zatekao ga je na jugoslavensko-bugarskoj granici. Samo nekoliko tjedana poslije već se nalazio u NDH, gdje se prijavio u domobranstvo. Najprije je postavljen za zapovjednika lakog topništva u Varaždinu, a 21. srpnja 1941. preuzima Topnički odjel 369. pojačane pješačke pukovnije, koja će ubrzo biti poslana na Istočni front. Na toj će dužnosti ostati bez premještaja i odmora sve do siječnja 1943., usred posljednjih dana bitke za Staljingrad. Nakon odlaska Viktora Pavičića postavljen je na čelo pukovnije. 

DUG PUT KUĆI Izgubljeni pilot: More kod Visa čuvalo je tajnu gotovo osam desetljeća

Kada je njemačko vrhovno zapovjedništvo 3. veljače 1943. službeno objavilo kraj bitke za Staljingrad, vlasti NDH reagirale su proglašenjem petodnevne državne žalosti, od 4. do 8. veljače. Propaganda je posljednje dane hrvatskih legionara pretvarala u priču o velikoj žrtvi i junaštvu. Novine su Mesića predstavljale kao zapovjednika koji je sa svojim ljudima poginuo do posljednjega. Pomisao da su pripadnici pukovnije mogli preživjeti i završiti u sovjetskom zarobljeništvu nije se uklapala u sliku koju je režim želio stvoriti.

Pavelić je Mesiću postumno dodijelio Vojnički red željeznog trolista drugog stupnja, uz pravo na naslov viteza. U obrazloženju se slavila njegova hrabrost i zapovijedanje na Istočnom bojištu te tvrdilo da je sa zadnjim ostacima postrojbe izdržao do 2. veljače u obrani "europske i hrvatske kulture". No Marko Mesić nije bio mrtav. Njegova ratna priča tek je ulazila u potpuno novu fazu.

Mesić se s ostacima svoje postrojbe predao sovjetskim snagama kojima je zapovijedao general Vasiljev. Slijedili su mjeseci zarobljeništva. Najprije je završio u logoru Beketovka, mjestu u kojem su iscrpljeni zarobljenici masovno umirali od bolesti, osobito tifusa, gladi i posljedica mjeseci provedenih u okruženju Staljingrada. U lipnju 1943. prebačen je u časnički logor u Suzdalju. Ondje je susreo i preživjele pripadnike Lako prevoznog zdruga, hrvatske postrojbe koja se na Istočnom frontu borila u sastavu talijanske vojske. Sovjeti su potom ratne zarobljenike koji su potjecali s područja bivše Jugoslavije premjestili u Krasnogorsk, nedaleko od Moskve. Upravo ondje dogodio se jedan od najvećih obrata. Čovjek koji je dvije godine ranije otišao na Istok u sastavu njemačke vojske sada će od zarobljenika početi organizirati jugoslavensku vojnu jedinicu koja bi se protiv Nijemaca trebala boriti na strani Sovjetskog Saveza. 

AFERA NAKAZE FAMILIJA IZ IĆEVA Dujići, jedna od 200 obitelji kako ih je zamislio Tuđman

U listopadu 1943. u logor je stigao i Georgij Žukov, jedan od najpoznatijih sovjetskih generala. O formiranju jedinice razgovarao je upravo s Mesićem, koji je među jugoslavenskim zarobljenicima bio najviši po činu. Već 17. studenoga 1943. od bivših pripadnika 369. pukovnije i Lako prevoznog zdruga ustrojen je jugoslavenski vojni odred. Mesić je postao zapovjednik Samostalnog jugoslavenskog odreda, koji će poslije prerasti u brigadu.  Situacija je bila gotovo paradoksalna. Nosio je odoru vojske Kraljevine Jugoslavije jer je Sovjetski Savez u tom trenutku upravo nju formalno priznavao kao savezničku vojsku. Istodobno je na skupovima i postrojavanjima njegova jedinica koristila zastavu s crvenom petokrakom koju im je poslao Tito. Nekadašnji časnik jugoslavenske kraljevske vojske, potom domobran NDH i zapovjednik Hrvatske legije, sada je stajao na čelu jedinice koja se pripremala za borbu na strani partizana.

Susret s Titom

Nešto manje od godinu dana poslije Mesić se u rumunjskoj Craiovi susreo s Josipom Brozom Titom. Očekivao je da će kao zapovjednik brigade podnijeti vojni izvještaj. Umjesto toga, prema svjedočenju političkog komesara brigade Đure Lončarevića, Tito ga je napao zbog njegove prošlosti u Hrvatskoj legiji i činjenice da se borio na strani Njemačke. Unatoč tome, nije ga smijenio, poslao pred sud niti dao uhititi. Mesić je ostao zapovjednik i ubrzo poveo brigadu preko Dunava na teritorij Jugoslavije.

Ondje ih nije dočekalo osobito povjerenje. Njegovi vojnici bili su bivši pripadnici postrojbi koje su ratovale na strani Osovine i dio partizanskog zapovjedništva prema njima se odnosio s otvorenom sumnjom. Prva velika borba u kojoj su sudjelovali bila je bitka za Čačak. Brigada je u borbu ubačena u iznimno teškim okolnostima. Prema kasnijim tumačenjima, od bivših legionara očekivalo se i da praktično dokažu svoju lojalnost novoj strani. Rezultat je bio katastrofalan. U samo tri dana brigada je imala 137 poginulih, 330 ranjenih i 72 nestala, a na kraju se morala povući. Za neuspjeh je više zapovjedništvo velik dio odgovornosti svalilo na Mesića. Proglašen je nesposobnim zapovjednikom, dok su njegovi vojnici optuživani za kukavičluk. Mesić je smijenjen, ali ni tada nije završio pred streljačkim vodom.

Nakon završetka rata Mesić je ostao aktivni časnik Jugoslavenske armije. Kada se činilo da bi njegova prošlost u Hrvatskoj legiji mogla pasti u drugi plan, stigla je Rezolucija Informbiroa 1948. godine. Godine provedene u sovjetskom zarobljeništvu i kontakti koje je ondje ostvario odjednom su ponovno postali problem. Najprije je umirovljen, a zatim i uhićen. Slijedili su mjeseci privođenja, ispitivanja, puštanja i ponovnih uhićenja. Istražitelji su ga pritiskali da prizna kako su ga Sovjeti vrbovali te da otkrije kakav je navodno bio njegov tajni zadatak protiv Titove Jugoslavije. Progoni su praktički prestali tek 1950., nakon što je na zagrebačkom kolodvoru pao pod vlak koji mu je odsjekao obje noge.