Više od 77 godina nakon što je njegov bombarder pogođen iznad tadašnje Jugoslavije i završio na dnu Jadrana, američki pilot Ernest N. Vienneau napokon je identificiran. Njegovi posmrtni ostaci pronađeni su u olupini bombardera B-17 Flying Fortress kod otoka Visa, na dubini od oko 72 metra, u akciji u kojoj su važnu ulogu imali i hrvatski stručnjaci, ronioci i vojska.
Vienneau je imao samo 25 godina kada je poginuo 6. studenoga 1944. Bio je potporučnik američkih zračnih snaga i kopilot B-17, raspoređen u 340. bombardersku eskadrilu 97. bombarderske grupe američke 15. zračne armije, koja je tada djelovala iz baze Amendola u Italiji.
Tog kobnog dana njegova "Leteća tvrđava", potpuno novi bombarder B-17 na svojoj prvoj misiji, bila je dio goleme formacije koja je krenula prema industrijskim ciljevima u Beču. No, gusta naoblaka primorala ih je da se okrenu prema alternativnoj meti - željezničkom čvorištu u Mariboru, tada dijelu Jugoslavije pod njemačkom okupacijom. Misije su bile duge i iscrpljujuće, trajale su i do 12 sati u negrijanim zrakoplovima, gdje su se posade borile s temperaturama i do 30 stupnjeva ispod ništice. Dok su se približavali cilju, formaciju je zasula gusta protuzračna vatra s tla. Njemački topovi kalibra 88 milimetara ispaljivali su granate visoko u zrak.
U pismima preživjelih članova posade opisana je drama koja je uslijedila. Točno u trenutku kad je bombarder povikao "Bombe su bačene!", jedna je granata eksplodirala tik ispod njih. Krhotina je probila pilotsku kabinu i pogodila poručnika Vienneaua ravno u glavu. Ubrzo je uslijedila nova eksplozija koja je zapalila treći motor. Dim je ispunio trup zrakoplova, a plamen se širio prema repu.
Pilot je očajnički pokušavao održati oštećeni zrakoplov u zraku, dok su ostali članovi posade izvlačili onesviještenog Vienneaua iz sjedala kako bi mu pokušali pomoći. Bilo je jasno da se ne mogu vratiti u Italiju. Jedina nada bila je improvizirana saveznička pista na otoku Visu, sigurnoj luci za oštećene zrakoplove. No, motori su otkazivali jedan za drugim.
"Kad B-17 ostane bez motora, pada kao kamen", napisao je jedan od preživjelih. Pilot je donio jedinu moguću odluku: sletjeti na more.
Udarac o površinu bio je, začudo, prilično gladak. No, vrata za bombe ostala su otvorena i voda je velikom brzinom prodirala. Deset članova posade uspjelo je iskočiti i spasiti se, a ubrzo su ih pokupili lokalni stanovnici. U toj žurbi, nisu stigli izvući tijelo svog kopilota. Pred njihovim očima, veliki srebrni avion, koji je još mirisao na tvorničku boju, potonuo je ravno na dno, odnijevši sa sobom mladog Ernesta. Desetljećima se nije znalo gdje su njegovi posmrtni ostaci.
Jedan grad nije zaboravio
Daleko od jadranske obale, u sjeni planine Katahdin u sjevernom Maineu, smjestio se Millinocket. Na prijelazu u 20. stoljeće, ovaj gradić, izgrađen oko najveće tvornice papira u zemlji, bio je poznat kao "čarobni grad". Bio je to dom vrijednih ljudi, zajednica snažno povezana radom u tvornici. Iz tog grada, s populacijom od nekoliko tisuća, više od 600 mladića otišlo je u rat. Među njima i Ernest Vienneau.
Odrastao je u velikoj obitelji s 14 djece. Naučio je letjeti na nebu iznad Millinocketa prije nego što se pridružio vojsci. On i četvorica njegove braće sudjelovali su u Drugom svjetskom ratu. Njegova pranećakinja, Chelsea Carbonell, nikada nije zaboravila priče o njemu.
- Svi naši roditelji i djedovi i bake ostavili su velik utjecaj na nas, a oni su jako voljeli Ernesta. Kad voliš nekoga, voliš i onoga koga su oni voljeli - rekla je.
Posljednji put kad ga je obitelj vidjela bio je upravo na nebu. Baka ga je zamolila da, kad bude prelijetao obiteljsku kolibu na jezeru, nagne krila kako bi znali da je to on. Učinio je to. Bio je to posljednji put da je majka vidjela svoga sina.
Pronalazak olupine
Godinama je olupina B-17 na dubini od 72 metra bila poznata lokalnim roniocima, ali njezina priča nije bila potpuno ispričana. Godine 2005. američka agencija DPAA (Defense POW/MIA Accounting Agency), čija je misija pronalazak i identifikacija nestalih američkih vojnika, primila je informaciju o olupini. Međutim, tada se nije moglo sa sigurnošću potvrditi da je riječ o Vienneauovom zrakoplovu.
Ključni pomak dogodio se 2017. godine. DPAA je, u suradnji s produkcijskom kućom, snimao dokumentarac o izvlačenju posade iz druge olupine kod Visa, bombardera B-24. Loše vrijeme omelo je tu misiju, pa je tim preusmjerio brod Hrvatske ratne mornarice kako bi obavio kratko istraživačko ronjenje na olupini B-17, udaljenoj svega nekoliko kilometara. Tada je prikupljeno dovoljno dokaza za planiranje potpune misije izvlačenja. U jesen 2020. godine, međunarodni tim ronilaca i arheologa iz DPAA, Sveučilišta u Zadru, Hrvatskog restauratorskog zavoda, Hrvatske vojske i Sveučilišta u Lundu započeo je zahtjevnu operaciju.
Brendan Foley, arheolog sa Sveučilišta u Lundu koji je vodio ronilački tim, opisao je nevjerojatne uvjete.
- Zamislite da se spuštate kroz prekrasno plavo Jadransko more, stotinjak metara od obale. Voda je toliko bistra da vidite 30 metara ispred sebe. Na oko 25 metara dubine odjednom ugledate cijeli zrakoplov, od repa do nosa, s raširenim krilima. Prizor je zapanjujući - rekao je Foley.
Rad na toj dubini bio je izuzetno opasan. Ronioci su imali samo 25 minuta na dnu prije nego što su morali započeti dvosatnu dekompresiju.
- Morali smo se provlačiti kroz nazubljeni metal unutar olupine, okruženi žicama i ostacima padobrana. Kad bismo počeli kopati, vidljivost bi pala na nulu zbog sedimenta - objasnio je.
U jednom takvom zaronu dogodio se trenutak koji su svi čekali. Ronilac unutar trupa javio je: "Šefe, imam ga". Iz oblaka mulja izronila je lubanja poručnika Vienneaua. Foley je odmah uočio ulaznu ranu na lijevoj sljepoočnici i izlaznu iza desnog uha.
Povratak kući
Ostaci su pažljivo izvučeni i prebačeni u laboratorij DPAA u Nebraski. Koristeći dentalnu i antropološku analizu te druge materijalne dokaze, znanstvenici su 16. travnja 2021. godine službeno potvrdili - pronađen je Ernest N. Vienneau.
U listopadu 2021. godine, 77 godina nakon svoje pogibije, drugi poručnik Vienneau konačno se vratio kući. Njegov lijes, prekriven američkom zastavom, dočekan je uz najviše vojne počasti. Policijska pratnja i stotine motociklista iz udruga veterana ispratili su ga na posljednjem putu do Millinocketa. Grad koji se promijenio, čija je tvornica odavno zatvorena, zaustavio se kako bi dočekao svog sina.
Na groblju, gdje počivaju njegovi roditelji i braća i sestre, održan je sprovod. Obitelj, rasuta po cijeloj zemlji, ponovno se okupila.
- Ovo je završetak za moje djedove i bake. Cijeli život su se pitali gdje je. Znam da nas svi gledaju s neba i smiješe se - rekla je njegova nećakinja.
Na Pločama nestalih na Američkom groblju u Firenci, uz ime Ernesta N. Vienneaua stavljena je zlatna rozeta. Ona je simbol da je pronađen, da više nije izgubljen.
