Filozofkinju i feministicu Nadeždu Čačinović ne treba, sigurni smo, detaljnije predstavljati široj javnosti, osim podsjetiti da je profesorici, s kojom razgovaramo u trenutku bučnih prosvjeda protiv ratifikacije Istanbulske konvencije u organizaciji klerikalne desnice, uže područje interesafilozofija kulture i filozofija roda.

Konvenciju Vijeća Europe o sprečavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji, u narodu poznatu kao Istanbulska konvencija, nakon godinu dana “odgađanja” i sedam mjeseci nakon završetka javnog savjetovanja, Plenkovićeva vlada uputila je u Sabor. Riječ je o značajnom, ali malom koraku prema konačnoj ratifikaciji. Zašto klerikalna desnica inzistira na moralnoj panici zbog tog dokumenta? Desnica je zaustavila ratifikaciju u Litvi, Slovač koj, Bugarskoj a slično se pokušava i u Rumunjskoj. Koja je strategija domaće desnice? Što želi postići?

Očito su neki političari te vođe desnice i desnih grupacija došli do zaključka da imaju sjajnu priliku potvrditi i proširiti svoj utjecaj, svoj populistički program: upravo dizanjem moralne panike i osjećaja ugroženosti. Sad je meta i HDZ jer ne može više tako lako održavati kombinaciju kapitalizma i nacionalizma podmićivanja nekih “zaslužnih” uz navodno poštovanje pravila tržišne privrede, pa onda i konzervativnih vrijednosti i mjerljivih uspjeha. Načeta Europska unija s desne strane sad se demonizira kao neprijateljica hrvatske samostalnosti i hrvatskih vrijednosti kako ne bi, u njeno ime, bile ugrožene neke važne pozicije, ali posebno proces desekularizacije države.

Upadljiva specifičnost je i činjenica u sjeni problema: vlada lijevog centra, takozvane socijaldemokracije Zorana Milanovića, šutke je odugovlačila proces ratifikacije: zašto? Iz lijenosti, podcjenjivanja desnice…

Socijaldemokracija se i drugdje na različite načine samodestruirala. Kod nas je u nekim razdobljima još i bila obilježena posebnim svojstvima različitih predsjednika stranke: Milanovićevom socijalno neosjetljivom bahatošću, a sad Bernardićevom praznom retorikom. Neprincipijelna i površna politika zbog koje su, valjda, smatrali da je konvencija nešto za “europske pučane”, a u Hrvatskoj za HDZ pa se naprosto neće pretjerano zalagati. Konvencija doista nije specifično socijaldemokratska nego općenito vezana uz napredak zaštite ljudskih prava i posebno za zaštitu žena. Ali niti naša, domaća socijaldemokracija koju poznajemo uopće nije “specifično socijaldemokratska”.

Pojam rodne ideologije nema veze sa spominjanjem roda. Ne spominje se u tekstu Konvencije. Glupavo se osjećamo kad tražimo raščišćavanje osnovnih pojmova, ali potrebno je? Jer “obiteljaška” desnica manipulira pojmovima “dženderizma” (“rodstva”) brkajući ih sa spominjanjem roda u kontekstu, kako oni vele “takozvane gender teorije” i “dženderističke indoktrinacije”, koja je navodno “opasnost za obrazovanje mladih”? Koji pojam valja objašnjavati?

Vjerujem u mogućnost razjašnjavanja i tumačenja pojmova iako sam došla do zaključka da se javno ponavljanje sintagme “rodna ideologija” ovdje koristi isključivo za emocionalnu mobilizaciju: buđenjem strahova i iskorištavanjem nesigurnosti. Kao, ne želimo “to” u našim školama. Iako ni organizatori prosvjeda protiv konvencije zapravo ne znaju što je “to” što oni nikako ne žele. Ali svi, nedvojbeno, shvaćaju razliku između spola i roda zbog koje anatomski jednako sazdana bića imaju drukčiju sudbinu u Finskoj ili u Saudijskoj Arabiji. Za to se ne moraju slagati sa znamenitom rečenicom Simone de Beauvoir koja kaže da se “ne rađamo kao žene nego da ženama postajemo”.

Lako je uvidjeti koliko štetnu ulogu imaju rodni stereotipi i inzistiranje na njihovoj “njezi” u društvu. Problem je što klerikalna desnica uopće ne želi uvažiti razloge nego jedino “misle u razlici” između “nas” i “onih drugih”, a “mi” smo protiv “rodne ideologije”: a to sad funkcionira kao zapovjedna sintagma. Činjenica je, nadalje, da može doći do razlike između anatomskog spola i samorazumijevanja vlastitog identiteta, no razumijevanje za takve rijetke slučajeve uopće nije predmet konvencije, koja je vezana uz jasnu binarnu podjelu “muško-žensko” i zabrinuta zbog posljedičnih stereotipa.

I naravno, načina na koji pogoduju nasilju. Pogotovo nema osnove za nakaradne priče o ugrožavanju podjele na muško i žensko. Primjeri zakonodavstva Kanade i Njemačke koje protivnici Konvencije spominju pokazuju jedino novu brigu za one koji se ne mogu uklopiti u binarnu podjelu : ali to nema veze a ratifikacijom Konvencije. Jer se sve, ponavljam, strateški odvija buđenjem straha i nesigurnosti.

Već u tridesetim godinama dvadesetoga stoljeća bilo je sjajnih studija o autoritarnoj ličnosti, o posljedicama stanja kada, primjerice, očevi u vanjskom svijetu gube svaki dignitet ( kao iskorištavana radna snaga ili podanici) ali nastoje to kompenzirati zadržavanjem patrijarhalnih pozicija barem u intimnoj sferi. U pedesetima je bilo i američkih studija o nevoljama koje nastaju za mušku djecu što su u obitelji posve podređena majci koja pak izvan obitelj nema potvrdu i ulogu u društvu: pa jadni mladi muškarci ne znaju na čemu su…

Ipak, kod nas imamo sinkronicitet specifičnih pojava. Pokušaj revidiranja socijalističkogaali ne samo socijalističkogaravnopravnog ulaska žena u svijet rada usporedo s ratnim traumama i reafirmacijom crkve kao kontrolora kulture. Među prosvjednicima protiv Konvencije bilo je mnogo neartikuliranih, histeričnih, posve zaluđenih. Oni mirniji također se nisu isticali jasnoćom: poslušali su što im je s pozornice rečeno o navodnoj velikoj opasnosti za “sveto i vrijedno” a onda pljesak, bez razmišljanja.

Zanimljiv je izostanak autotematizacije odnosa spola i roda u kršćanskoj, odnosno katoličkoj tradiciji i/ili vjeri koja je konceptom djevičanstva ili celibata “ukinula“ spol u ime društvene funkcije. Rod je, dakle, tu gotovo moralno neprihvatljiv?

Nastavak na sljedećoj stranici...

Kad bismo trezveno promatrali, i tu je kombinacija teza bizarna. Osporavatelji navodne rodne ideologije veselo povezuju evolucionizam i crkvena učenja bez svijesti o proturječnosti toga pothvata. Umjesto da se ponose onime što je zaista svjetsko-povijesno dostignuće kršćanstva: proklamiranje vrijednosti svakoga pojedinca, barem principijelno, mimo očite nejednakosti u svim postojećim društvima; oni govore o “prirodno zadanome” na način neumitne selekcije i prava jačega! Nisam ni kršćanka niti teologinja pa da raspletem sve varijante učenja o istočnom grijehu, našoj “paloj” prirodi i sličnome. Ali proturječnosti su očite. U instituciji crkve se s jedne strane smatra posebno bogougodnim i poželjnim ne slijediti ono što je “prirodno zadano”, a s druge strane zahtijeva podređivanje tim zakonima.

Je li, konačno, agresivna buka oko ove Konvencije napravila štetu za budući položaj žena u domaćem patrijarhatu? Kakvu štetu?

Narušit će, vjerojatno, tek nedavno nastalu paradigmu normaliteta, sliku ravnopravnosti i nulte tolerancije za navodno “prirodno” nasilje novoga rasporeda u preuzimanju partnerskih uloga. Da ne govorimo o prihvaćanju ljudskih prava različitih manjina. U nesigurnim vremenima regresija se događa brže: ženska emancipacija nije bezbolna, ona znači preuzimanje odgovornosti, odluku da se izađe iz ovisnosti, da se prestane biti žrtva. Ali možda još uvijek postoji iskušenje da se odluke i borbe naprosto prepuste drugima pa se iz zavjetrine po potrebi koristi tisućljetno oruđe neravnopravnih: manipulacija. Iako, zapravo, ne bih htjela vjerovati da se jednom postignuto tako lako može uništiti.

Nekako nas ne impresionira interpretacija da se ovom Konvencijom kao političkim alatom, “lome“ HDZ-ovske struje i pomiče jezičac na vagi prema radikalnoj desnici. Je li to glavna ili sporedna stvar u problemu? A demokršćanska opcija plenkovićevske desnice intelektualno se unazadila pred zapadnoeuropskim političkim istomišljenicima…

Nije čudno da ima neslaganja unutar desnice, kao što primjerice interesi kapitala nisu monolitni. S Plenkovićem je nevolja u tome što on nema poziciju nego uvijek “reagira”. A ako ima “poziciju”, onda je ona neke vrste općenitoga prihvaćanja kriterija EU. Nevolja je u tome što EU standardi više nisu neupitni: a pogotovo ne pomažu u suočavanju s vlastitim nevoljama.

Što je ljevica? Teško nam je personalizirati to pitanje jer se ljevica, očito, redefinira: na koji način, gdje su tragovi?

Mislim da je više nego ikada vrijeme za ljevicu. Jer ljevica, ako išta, znači nepristajanje na postojeće stanje, zahtjev za promjenom. Nejednakost raste, neizvjesna je budućnost jednoga tipa rada, neizvjesno kako će napredovati ili nazadovati globalizacija, kakvi su učinci digitalne revolucije. Hvala bogu pa više nema zadanog dogmatskog okvira za “lijevim” tumačenjem zbilje i može se neopterećeno analizirati stanje i politički djelovati. Važno je, ukratko, da se neodređene lijeve simpatije očituju izravno: politički.

Javnost vas pamti kao sudionicu nekoliko sezona komunikativne emisije “Peti dan” na HTV3. Ali bilo pa prošlo: činjenica je da se na javnoj televiziji više ne mogu, ne smiju čuti mišljenja drugačijih ideoloških ishodišta? Kakva je vaša “slika” medijskog prostora u nas?

Jako sam to voljela raditi, za mene je to bio pokušaj pokazivanja istinske rasprave, makar u zadanom okviru. Ali je na HRT-u došlo da ujednačavanja i nadzora nad eventualnim “idejnim” skretanjima dok drugi mediji ni nemaju obavezu brige o javnim potrebama. Smanjuje se ili ukida potpora neovisnim medijima svake vrste. Želi li se funkcioniranje javne sfere, mora se pokazivati pluralizam u procesima odlučivanja i zaključivanja : ali tako da rezultat nije zadan. To je, naime, više od toga da se bilokome daje da recitira vlastitu poziciju.

Ono što je u sretnijim danima kakve-takve socijaldemokracije propustila napraviti ljevija politička opcija, danas je hegemonijski zagrabila klerikalna desnica: zauzevši prostor odgoja i obrazovanja od vrtića do Sveučilišta. Rektor Boras je “cementirao” takav status: o čemu to daje misliti, što se može činiti?

Jest, na djelu je pravi “Kulturkampf”, borba za prevlast u simboličkoj sferi. I to u savezu s drugim neprijateljem istinskog znanja i obrazovanja, s prilagođavanjem navodnim zahtjevima ekonomije, odnosno tržišta. Nastavu treba u skladu s tim prilagoditi : valjda za potrebe turizma i ono nešto uslužnih djelatnosti, a za duhovne potrebe zadani su dogmatska religija i nacionalni identitet. Taj savez konačno pobjeđuje ako uzjaše populistički val nezadovoljstva sa svime što se smatra stranim ili nametnutim.

Iako ste u penziji, na matičnom Odsjeku za filozofiju zagrebač kog Filozofskog fakulteta honorarno još predajete estetiku, kao i do sada. Razlog je pomalo bizaran, natječaj za novoga predavača/cu estetike u mandatu prethodne uprave fakulteta je opstruiran do te mjere da izgleda da ste nezamjenjivi. Ali je javna stvar da su tom procesu ‘kumovali’ profesor etike i prorektor Ante Čović te njegova struja na Odsjeku...

Da. Onemogućili su završavanje procedure izbora asistenta na katedri za estetiku kojeg je povjerenstvo sa mnom na čelu većinski odabralo među nizom kandidata. Na kraju je natječaj poništen. Tako da nakon mojega umirovljenja nikoga ni nema na katedri, a ja sam sad zadužena kao vanjska suradnica. Očita je bila namjera kontroliranja kadrovske politike mimo svake brige o funkcioniranju nastave pa sam implicitno proglašena nepodobnom da odredim ‘nasljednika’, ali ne i to da dalje održavam nastavu.

I estetika, humanistika, za kraj. U izdanju Leykama objavili ste ‘Uvod u filozofiju književnosti’. Pišete: ‘Umjetnost jamči ljudskost, nadoknađuje jedinstvo življenja koje je nemoguće u građanskom svijetu gdje svatko mora slijediti svoj interes’. Kome je namijenjena knjiga?

Knjiga je objavljena u ediciji uvoda u humanističke discipline, ali mislim da je o stvarima koje nisu i ne mogu biti zanimljive tek unutar znanstvenog pogona. Riječ je o ulozi pripovijedanja u našim životima, o fikcionalnom i vir tualnom, imaginaciji kao društvenoj praksi, o odnosu riječi, slike i zvuka. O tome sam i do sada nastojala pisati na različitim stupnjevima složenosti i u različitim ključevima, a sad nekako mislim da je u ovoj knjizi to baš lijepo posloženo.