Nedavna afera s ilegalnim odlagalištem opasnog otpada u Lici, koja je zgrozila hrvatsku javnost, samo je vrh ledene sante problema s kojim se država bori godinama. Tone sumnjivog materijala završavale su u ličkim vrtačama, no problem ne staje na ilegalnim odlagalištima. Hrvatska svake godine velike količine otpada koji ne može reciklirati šalje stotinama kilometara daleko. Za njegovo zbrinjavanje plaćaju se milijuni eura, pa je Hrvatska postala i značajan europski izvoznik otpada.

TEROR EKOBANDE Treba nam novi zakon da trovači Like mogu odležati 15 godina iza rešetaka!

Priča se ponovno aktualizirala u veljači 2025. godine, kada su u međunarodnoj policijskoj akciji uhićeni vlasnici tvrtke Tipos Resurs, supružnici Monika i Josip Šincek. Sumnjiče se da su organizirali ilegalno odlaganje desetak tisuća kubika medicinskog i plastičnog otpada na nekoliko lokacija diljem Hrvatske, uključujući i onu najproblematičniju - bivši silos PPK Velebit u Gospiću. Fond za zaštitu okoliša procjenjuje da se ondje nalazi oko 45.000 tona opasnog i neopasnog otpada.

Naknadna vještačenja otkrila su razmjere ekološke katastrofe: tlo je, kako su pokazale analize, snažno opterećeno teškim metalima, a u podzemnim vodama pronađeni su i opasni PFAS spojevi, poznati kao "vječne kemikalije". Afera je ubrzo dobila i korupcijsku dimenziju nakon uhićenja tadašnjeg glavnog državnog inspektora. Slučaj je ponovno otvorio pitanje koje Hrvatska godinama ne uspijeva riješiti - što učiniti s otpadom koji se ne može reciklirati. Jedan od odgovora trenutačno je skup i jednostavan: poslati ga u inozemstvo i platiti drugima da ga zbrinu.

Hrvatska bez spalionica, izvoz jedino rješenje

Pravosudna bitka oko ličke ekološke bombe tek se zahuktava, a kamioni s legalnim otpadom i dalje svakodnevno napuštaju Hrvatsku. Problem leži u temeljnoj činjenici: Hrvatska, za razliku od razvijenih europskih zemalja, nema niti jednu spalionicu komunalnog otpada, odnosno postrojenje za energetsku oporabu. To znači da sav onaj plastični otpad koji se ne može materijalno oporabiti - a statistike komunalnih poduzeća pokazuju da je to i do 50 posto sadržaja iz žutih kanti - mora završiti ili na odlagalištima, što je ekološki najneprihvatljivija opcija, ili u izvozu.

Upravo je izvoz postao unosan posao. Na tržištu djeluju specijalizirane tvrtke koje se bave sakupljanjem, odvozom i posredovanjem u organiziranju oporabe, a proizvođačima otpada nude rješenja "ključ u ruke", uključujući izvoz u inozemstvo. Cijena ovog "izvoznog zbrinjavanja" nije mala. Prema dostupnim podacima, cijena preuzimanja miješane, nesortirane plastike koju komunalna poduzeća plaćaju oporabiteljima kreće se od 200 do 300 eura po toni, s tendencijom daljnjeg rasta jer su europska skladišta puna. U tu cijenu uključen je transport i trošak samog spaljivanja u stranim postrojenjima. To znači da hrvatski građani, kroz svoje račune za komunalne usluge, posredno financiraju rad nizozemskih, njemačkih i drugih europskih energana.

Nizozemska - europska Meka za otpad 

Glavna destinacija za hrvatski nereciklabilni plastični otpad, ali i otpad iz mnogih drugih europskih zemalja, postala je Nizozemska. Ova zemlja, uz Njemačku, Švedsku i Dansku, prednjači u energetskoj oporabi otpada. Nizozemska ima visoko razvijenu mrežu spalionica koje otpad pretvaraju u električnu i toplinsku energiju, a taj je sustav toliko učinkovit da uvoze otpad kako bi postrojenja radila punim kapacitetom. Iako točni podaci o količinama plastičnog otpada koji iz Hrvatske završava u nizozemskim spalionicama nisu javno dostupni na jednom mjestu, trendovi su jasni.

Hrvatska značajno izvozi otpad koji podliježe notifikacijskom postupku, a u tu kategoriju spada i gorivo iz otpada (RDF/SRF) koje se proizvodi od nereciklabilne plastike i drugih materijala. Količine takvog izvezenog otpada posljednjih su se godina značajno povećale. Istovremeno, tu su i tvrtke poput Geocyclea, dijela Holcim grupe, koje u Hrvatskoj nude rješenje suspaljivanja u cementarama, gdje se otpad koristi kao alternativno gorivo i sirovina, čime se smanjuje ovisnost o fosilnim gorivima. Ipak, kapaciteti takvih postrojenja nisu dovoljni za cjelokupnu količinu nereciklabilnog otpada koji Hrvatska proizvede, zbog čega izvoz ostaje dominantna praksa.

Europska tržnica smeća: Tko su najveći igrači?

Prema istraživanju organizacije Basel Action Network (BAN), Njemačka i Ujedinjeno Kraljevstvo predvode europske zemlje po količini izvezenog plastičnog otpada. Njemačka je u 2025. izvezla 810.000 tona, a Ujedinjeno Kraljevstvo oko 675.000 tona. Europska unija godišnje ukupno izvozi oko 1,5 milijardi kilograma plastičnog otpada, a gotovo polovica završava u državama izvan OECD-a.

Do 2018. godine Kina je bila glavni kupac, no nakon njezine zabrane uvoza, fokus se prebacio na druge azijske zemlje poput Malezije, Indonezije i Vijetnama, te na Tursku. Međutim, mnoge od tih zemalja nemaju kapacitete za održivo zbrinjavanje, što dovodi do ilegalnog odlaganja i spaljivanja. Zbog toga Europska unija postrožuje pravila. Prema novoj Uredbi o pošiljkama otpada, od studenog 2026. bit će zabranjen izvoz plastičnog otpada iz EU u zemlje koje nisu članice OECD-a, osim ako te zemlje dokažu da ga mogu zbrinuti na održiv način. Time EU želi preuzeti veću odgovornost za vlastiti otpad i spriječiti prebacivanje ekoloških problema u treće zemlje.

Na europskoj razini pokušavaju se uvesti stroža pravila, ali hrvatska praksa pokazuje koliko je problem duboko ukorijenjen u sustav. Podaci Državnog inspektorata (DIRH) su zapanjujući: u razdoblju od 2019. do 2025. godine inspekcija je pregledala 2.610 prekograničnih pošiljaka otpada i otkrila čak 1.611 nezakonitih. To znači da je gotovo 62 posto svih kontroliranih pošiljaka u Hrvatsku ušlo protuzakonito, čime se potvrđuje da je zemlja postala odlagalište za sumnjivi otpad iz Europe. Afera u Gospiću nije izoliran slučaj. Istraga USKOK-a proširena je i na Senj, gdje je na komunalno odlagalište navodno odloženo najmanje 2.640 tona spornog otpada, ali i na Varaždin, Benkovačko Selo te potencijalno Otočac. Slučajevi pokazuju uhodani obrazac u kojem se otpad iz Italije i Slovenije uvozi, a zatim nezakonito zakopava. Apsurd sustava najbolje ilustrira činjenica da je, nakon što je inspekcija u svibnju 2024. zatražila ukidanje dozvole tvrtki povezanoj s aferom, Ličko-senjska županija istoj ekipi na istoj lokaciji u listopadu 2024. izdala potpuno novu dozvolu za rad.

Kemijska reciklaža

Hrvatska istodobno snosi posljedice ilegalnog uvoza otpada i visoke troškove njegova legalnog izvoza, a znanstvenici pokušavaju pronaći održivija rješenja. U svijetu se svake godine proizvede više od 380 milijuna tona plastike, dok se reciklira tek oko devet posto. Problem je i u tome što klasično mehaničko recikliranje sa svakim novim ciklusom smanjuje kvalitetu plastike, pa materijal nakon nekoliko obrada više nije pogodan za ponovnu uporabu. Zbog toga se sve više govori o kemijskoj reciklaži, postupku kojim se plastika razgrađuje na osnovne kemijske sastojke i vraća u stanje iz kojeg se ponovno mogu proizvoditi novi materijali.

Među tehnologijama koje se razvijaju su piroliza, kakvu koristi Plastic Energy u Španjolskoj, te napredni hidrotermalni postupci poput onih koje u Velikoj Britaniji razvija Mura Technology. Ta postrojenja mogu preraditi plastični otpad koji je teško reciklirati klasičnim metodama, poput omota za slatkiše, vrećica za hranu za kućne ljubimce ili ambalaže za žitarice. Takav se otpad pretvara u sirovinu nazvanu TACOIL, koja se potom može koristiti za proizvodnju nove plastike, uključujući ambalažu za hranu. Mura Technology pokrenula je izgradnju prvog komercijalnog postrojenja koje bi trebalo moći obrađivati gotovo sve vrste plastike. Tehnologija je namijenjena i obojenoj, miješanoj i dotrajaloj plastici, kao i materijalima onečišćenima hranom ili drugim vrstama otpada. Mura pritom koristi takozvanu hidrotermalnu tehnologiju, u kojoj voda unutar reakcijske komore služi za ravnomjerno prijenos topline. Voda se zagrijava na vrlo visoke temperature i istodobno drži pod visokim tlakom kako ne bi isparila. U tim uvjetima prelazi u superkritično stanje, u kojem nema klasična svojstva ni tekućine ni plina. Iz tvrtke tvrde da takav način zagrijavanja omogućuje učinkovitiju razgradnju plastike i smanjuje potrebu za zagrijavanjem komore izvana.

VILE VLADARA 'Lika smrdi, a baba se češlja': Evo gdje su ljetos uživali Plenki i Milanović

Plastični otpad u postrojenje dolazi u balama, uglavnom kao višeslojna i onečišćena plastika, fleksibilne folije i tvrdi plastični materijali koji bi bez ovakve obrade završili u spalionicama ili postrojenjima za dobivanje energije iz otpada. Najprije se iz materijala uklanjaju anorganske nečistoće poput stakla i metala, dok organski ostaci, primjerice hrana ili zemlja, mogu proći kroz proces. Plastika se potom usitnjava, čisti i miješa sa superkritičnom vodom.

Nakon obrade u reaktoru pod visokim tlakom, sustav se rasterećuje, a velik dio tekućine prelazi u paru. Ona se zatim hladi i kondenzira u destilacijskoj koloni, gdje se prema temperaturi vrelišta razdvajaju različiti ugljikovodični proizvodi. Dobivaju se frakcije slične nafti, plinskim uljima i teškom vosku nalik bitumenu. Ti se proizvodi potom šalju petrokemijskoj industriji, gdje mogu ponovno poslužiti kao sirovina za proizvodnju novih materijala.

Ipak, u posljednjih 30 godina ta metoda pokazala je ozbiljna ograničenja. Procesi su skupi i troše mnogo energije, pa ih kritičari ne smatraju dovoljnim odgovorom na rastući problem plastičnog otpada. Ekološke organizacije zato upozoravaju da bi prioritet trebao biti smanjenje proizvodnje i potrošnje plastike, uz razvoj sustava ponovne uporabe.