Hrvatska očito ide pogrešnim putem. To vidi od 60 do 70% ispitanika u svim anketama. Pa, ipak, uvijek biramo iste opcije, očekujući da isti izbori dovedu do različitih ishoda. Zašto?

Demokracija nije idealan sustav, što je davno primijetio i sam Churchill, ali nije znao koji je bolji sustav od nje. Demokracija je vlast većine pa je osnovno pitanje tko to čini većinu. U šaljivom tonu, u jednom mojem znanstvenom članku, u njegovoj radnoj verziji, napisao sam da ako želite uvesti demokraciju među ljudoždere, prvo im promijenite prehrambene navike pa tek onda uvedite demokraciju. U Hrvatskoj konstantno propadamo naspram onih od kojih smo donedavno bili puno razvijeniji, ali očito većini u Hrvatskoj to baš i ne smeta. Naime, da većini Hrvata to smeta, već bi se pojavila neka nova stranka ili bi se postojeće promijenile kako bi se nešto poduzelo da se ti trendovi promijene. Kod nas se nemali broj ljudi još najviše ‘pali’ na partizane i ustaše, a takvi su očito naša većina i samim time na vlast dolaze ili oni koji puste suzu na spomen Tita ili oni koji se mrgode na njegov spomen. Kad znate da odlaze oni kojima je partizana i ustaša puna kapa, to znači da je onih kojima je to udarna izborna tema sve više u populaciji. Mene jedino veseli što se dijelimo na partizane i ustaše, a ne recimo na one kojima su draži Huni ili Franci.

Milijuni i milijarde Bogati i korumpirani: Ovako žive Putinovi suradnici

Singapurski model meritokracije vrlo je učinkovit. Kakav je on i koliko smo mi daleko od takvog ili sličnog sustava? Možemo li ga ikad uspostaviti?

Pa kako je demokracija vlast većine, taj sustav je izvrstan samo kad većina ljudi ne podržava korupciju i želi efikasno društvo u kojem će se u državnom aparatu zapošljavati stručno najbolji, a ne stranački kadrovi. Samo nismo mi jedina zemlja u kojoj demokracija ne daje izvrsne rezultate, pogledajte samo Grčku ili Italiju. Mediteran, odnosno jug Europe, dijeli sličan mentalni sklop, odnos prema radu i korupciji. Tamo gdje je korupcija velika, a postoji demokracija, rezultati su prilično skromni. Singapur je stvorio čovjek koji je diplomirao na Cambridgeu, a koji je od svih ljudi u vladama zahtijevao da imaju diplome i doktorate s najprestižnijih sveučilišta. Jasno, kad imate takve kriterije, nemoguće je ne izgraditi bogato društvo. Samo takav sustav mi ne možemo izgraditi jer pripadamo zemljama zapadne demokracije i ne možemo priječiti ljudima skromnih sposobnosti da se kandidiraju za, recimo, saborskog zastupnika. Jasno, ako nemate demokraciju, alternativa je autokracija, samo što je ona u Africi, preciznije Ugandi, na vlast dovela kanibala. Kinezi, očito, nemaju problema s autokracijom, ali to je zato što je obrazovanje u njihovoj kulturi na prvome mjestu pa kanibali, posebno neobrazovani kanibali, nemaju velike šanse. Možda bismo trebali organizirati referendum kojim bismo u Ustav unijeli da svaki budući ministar ima barem magisterij na nekom zapadnom sveučilištu, što recimo ne bi uključivalo zapadni Mostar.

U Hrvatskoj nije od vrha do dna uspostavljen funkcionalan moral. Uvijek pobjeđuju oni koji su spremni na kršenje normi.

Svijet u kojem živimo je svijet u kojem gospodari novac, a ako je novac mjera svih vrijednosti, onda se s njim može kupiti i glas, pa i većina. To je sustav koji su izgradili Amerikanci i jasno da u svijetu takav sustav baziran na novcu najviše odgovara onima koji su najbogatiji jer oni novcem mogu postavljati i strane vlade. Sve ima svoju cijenu. Zanimljivo je ipak kako su za posljednjih predsjedničkih izbora Amerikanci, koji su inače navikli biti predatori, postali lovina i tako upali u vlastitu zamku. Demokratskog kandidata izdašno su financirali Saudijci, a izgleda da republikanski kandidat nije Rusima bio mrzak. Dakle, novac čini čuda, ali utjecati na Hrvatsku zahtijeva puno manji iznos nego recimo utjecati na Ameriku. A zašto su onda promjene malo vjerojatne? Problem je što oni koji su korumpirani često raspolažu medijima te su njihove uzajamne veze puno jače nego među onima koji nisu korumpirani, ali su recimo sposobni. Sposobni mogu uspjeti i bez veza, dok nesposobni mogu uspjeti samo ako su dobro umreženi i kontroliraju stranke. Zato se korumpirani drže skupa i trude da do nikakvih reformi ne dođe jer su svjesni da bi reforme najviše pogodile upravo njih.

State Department SAD oštro po nama: Hrvatska je leglo korupcije i nasilja

Tko ovdje može promijeniti stvari? Ako uopće i može...

Ako su problem Hrvatske konstantno zaduživanje i zapošljavanje podobnih, onda je za Hrvatsku najbolje da imamo tehničku vladu, jer ona ne smije zaduživati Hrvatsku, a tehnički premijer nema obvezu zapošljavati stranačke mediokritete. Jasno, jedna je mogućnost da se pojavi neki sposoban i karizmatičan Hrvat, izuzetno dobro obrazovan, bez ikakvih veza s hrvatskim korumpiranim hobotnicama, i pokrene val promjena. Šansa postoji, ali vjerojatno nije velika. Koliki su stradali koji su se borili protiv sicilijanske mafije. Tko traži promjene, traži i vraga (za sebe). Možda je jedna opcija i da se oni koji su za promjene bolje organiziraju. Sjetite se samo Brača, na kojemu su se ljudi pobunili i spriječili očitu korupciju pri dodjeli koncesije. Kao što sam već rekao, jedna je šansa i možda da promijenimo i same zasade demokracije, ako je to moguće. Neka svi glasuju, ali neka ne mogu baš svi biti i izabrani, neka se spriječi da nekompetentni dobivaju posao u državnoj upravi.

Nastavak pročitajte na idućoj stranici.

Kako to da se obrasci naše politike zadržavaju u ortačkome modu?

Od prošlosti se ne može pobjeći. Ako je većina za ortački modus, onda će taj modus i pobijediti u demokraciji. Kod nas su kriteriji u vrijeme Austro-Ugarske bili bliži zapadnim standardima, jer su tad austrijski kriteriji bili i naši. Samo Austrija ima sve više ljudi s Istoka, pa možda i kod njih jednom zavlada rođački modus.

Vaša je teza da strani sustavi trenutačno podržavaju ovakav ekonomski sustav jer im odgovara zbog preuzimanja, no kad preuzmu, uspostavit će red i poštovanje propisa.

Meni to izgeda razumno. Bogatima paše da smo korumpirani i samim time nesposobni jer im, prvo, ne pravimo konkurenciju u ekonomiji. Drugo, kao nesposobni se zadužujemo, i to opet kod njih, a kad jednog dana okvirno dug preraste državnu imovinu, tražit će da počnemo i vraćati dugove. Kako mi ne volimo u proračunu alocirati sredstva za kamate i dugove, bogati će tražiti da krenemo stopama Grčke. Kad bi naše postalo njihovo, tad im više korupcija ne bi bila draga jer bi naše postalo njihovo te bi tad, prirodno, preko noći težili rapidnom smanjenju korupcije i neefikasnosti. Pa Coca-Coli paše nesposobna Pepsi Cola. Samo ako Coca-Cola kupi Pepsi Colu, napravila bi restrukturiranje kako bi joj povećala efikasnost jer bi nakon preuzimanja Pepsi bila dio Coca-Cole. Logika koja vrijedi za tvrtke vrijedi i za države. Razlika je samo u skali.

Mito i korupcija Propast obitelji čije su japanke osvojile svijet

Hypo banka je svojedobno ušla u Hrvatsku i poslovično korektni Austrijanci srodili su se s našim modelom poslovanja. Kako to?

Vidite, to je pitanje direkno povezano s nečim što je temelj teorije igara u znanosti. Je li kažnjavanje sebičnih važno za uspostavljanje kooperativnosti što je jedno važno svojstvo kolektivnog ponašanja. U društvima su kazne očito bitne. Najveće kazne ikad ostvarene zbog nepoštovanja pravila u cestovnom prometu izrečene su u Švicarskoj i, mislim, u Norveškoj. Kazne su iznosile oko milijun eura i to za inače vrlo skromno prekoračenje brzine, ali kaznu su počinile izuzetno bogate osobe. Kazne za nepridržavanje pravila očito imaju smisla u ljudskom društvu, samo korumpirane zemlje karakteriziraju ne toliko male kazne koliko izbjegavanje plaćanje istih. I tako kad Skandinavci i Austrijanci dođu na ove prostore, shvate da im profit može rapidno porasti ako se ne pridržavaju propisa. Usput, kod nas su došli da zarade, a ne da šire ideju ljubavi i nekorupcije. Također, ponekad poslovično nekorumpirani, shvate da se posao i ne može realizirati ako korupcija nije uključena, dakle poslovično pošteni moraju se prilagoditi pravilima igre koje u korumpiranim zemljama određuju korumpirani.

Zašto je Češka uspjela, a mi nismo?

Možda je bolje govoriti generalno o nekadašnjim socijalističkim zemljama. Većina tih zemalja, posebno baltičke zemlje i Poljska, socijalizam je doživljavala kao nešto što ih podsjeća na Rusiju, pa kod njih radikalne reforme znače i odmak od prošlosti. Kako mi nismo živjeli u ruskoj verziji socijalizma, a iskreno nam je ekonomski bilo bolje nego Česima u vrijeme socijalizma, mnogi se kod nas sa simpatijama sjećaju ranijeg modela, pa onda i ne žele promjene. Zanimljivo, naš socijalizam imao je i elemente kapitalizma jer je omogućavao i privatno poduzetništvo, dok tako nešto u Češkoj nije bilo moguće jer su oni bili u ruskome modelu socijalizma. I stoga, tijekom socijalizma, jer su Česima bile vezane noge, Hrvatska je valjda prvi put u povijesti uspjela postati razvijenija od Češke. Samo, kad smo i mi i oni dobili ista pravila igre, u samo nekoliko godina su nas prešli po razvijenosti. Ne toliko zbog rata, nego što mi radije živimo u prošlosti i ne provodimo reforme, dakle promjene koje bi išle od države socijalističkog moda u državu kapitalističkog moda. Ali zanimljivo, socijalizam u državnom sektoru ljube jednakim žarom i ljevičari i desničari. A zašto se moramo mijenjati? Naime, kao i u teoriji igara, najveći uspjeh imaš ako igraš po pravilima igre, a pravila nameću veliki grači, kao što je Amerika. Evo, kad smo kod Čeha i Hrvata, nedavno je Eduniversal rangirao najbolje poslovne škole istočne i srednje Europe te je najboljom proglašena jedna češka poslovna škola, dok je slovenska EF druga najbolja. U konkurenciji 81 škole iz Hrvatske išli su ZŠEM i Ekonomski fakultet iz Zagreba. Za potonju instituciju, nažalost, ne znamo plasman, dok je ZŠEM osvojio treće mjesto što je golemi uspjeh jer je riječ o privatnoj školi koja mora sama osigurati i plaće i novac za grijanje i prostor. Tu vidite koliko ima prostora za podizanje efikasnosti državnog sektora.

Štetočine Hrvatski tajkuni: Na tenisu s Tuđmanom kupovali tvrtke

Kako to da smo prije bili prva ili druga ekonomija, a sad...

Pa bili smo i u socijalizmu nešto nerazvijeniji od Slovenije, dakle bili smo drugi. U međuvremenu socijalizam kao pravilo igre u međunarodnim odnosima i ekonomiji je ukinut, a mi i dalje ne igramo po novim pravilima. A ako ne igraš po pravilima, rezultati su jadni i prestižu te svi oni koji se brže mijenjaju od tebe i brže prilagođavaju novim pravilima. Za očekivati je da nas u izgledno vrijeme i Bugarska ‘prešiša’ po standardu. Svijet, ali i priroda nemaju razumijevanja za one koji se ne prilagođavaju promjenama. Nije pitanje je li neki sustav pravedniji, nego koji sustav je efikasniji. I koji sustav, recimo, osigurava bolji standard, ali i moćniju vojsku. Recimo, ukinimo vojsku i porobit će nas onaj koji je nije ukinuo, a ideja ukidanja vojske bila bi vrlo plemenita, jer smo samo željeli svijet bez oružja i ratova. Jao si ga onom koji se ne uspoređuje naspram drugih, nego živi u svojim snovima.

Je li Agrokor zadnja velika tvrđava rođačke ekonomije?

Jasno da nije, jer ako imate anomaliju u sustavu, onda je mnogi iskoriste, a ne samo jedan igrač, samo što je Agrokor najveća tvrtka koja je iskoristila tu anomaliju. Kad imate korupciju, morate imati ne samo korumpirane u javnom, nego i nepoštene u privatnom sektoru. Za pranje novca ili namještanje natječaja morate imati spregu privatnog i javnog sektora. Zapošljavanje nesposobnih rođaka u privatnom sektoru je sigurno vrlo rašireno, premda, budimo iskreni, nesposobni se radije vide u državnom sektoru, gdje je ekonomska anomalija vrlo izražena. U prosjeku su tamo veće plaće, a rizik posla puno manji nego u privatnom sektoru. U korumpiranim zemljama državni je sektor idealni sustav za nesposobne i nekvalificirane pojedince, koji se k tome ponašaju kao moderni feudalci, čak i djeca im imaju prednost pri zapošljavanju u njihovim uredima i tvrtkama.

Jeste li u ovoj zemlji vidjeli hvalevrijedne reforme?

Baš i ne, ali možda slabo vidim, ipak sam kratkovidan. Evo, hvalevrijedno je da, recimo, ministrica znanosti uvodi informatiku kao obavezni kolegij. Nasreću, sad nam je ministrica znanosti matematičarka, a ne filozof. Njezin prethodnik je, čini mi se, govorio da bi on rado uvodio informatiku, samo nemamo dovoljno kadrova. Pa ako nemamo, onda poduzmi nešto da se stvar promijeni.

Ima li života prije smrti?

Ha. Za naše nezaposlene ima. U Irskoj i na Zapadu. Shvatili su to Slavonci, ali i mnogi drugi Hrvati. Imali smo šansu od Hrvatske napraviti Švicarsku, što su i obećavali neki naši političari. Samo ako želite od svoje zemlje napraviti novu Švicarsku, morate od Švicarske kopirati baš sve, a ne uzimati samo ono što vam paše. Još možemo stvoriti od Hrvatske novu Švicarsku, samo bismo taj cilj ostvarili znatno kasnije nego da smo u reforme s ciljem da sličimo Švicarskoj krenuli prije.