Hrvatska očito ide pogrešnim putem. To vidi od 60 do 70% ispitanika u svim anketama. Pa, ipak, uvijek biramo iste opcije, očekujući da isti izbori dovedu do različitih ishoda. Zašto?
Demokracija nije idealan sustav, što je davno primijetio i sam Churchill, ali nije znao koji je bolji sustav od nje. Demokracija je vlast većine pa je osnovno pitanje tko to čini većinu. U šaljivom tonu, u jednom mojem znanstvenom članku, u njegovoj radnoj verziji, napisao sam da ako želite uvesti demokraciju među ljudoždere, prvo im promijenite prehrambene navike pa tek onda uvedite demokraciju. U Hrvatskoj konstantno propadamo naspram onih od kojih smo donedavno bili puno razvijeniji, ali očito većini u Hrvatskoj to baš i ne smeta. Naime, da većini Hrvata to smeta, već bi se pojavila neka nova stranka ili bi se postojeće promijenile kako bi se nešto poduzelo da se ti trendovi promijene. Kod nas se nemali broj ljudi još najviše ‘pali’ na partizane i ustaše, a takvi su očito naša većina i samim time na vlast dolaze ili oni koji puste suzu na spomen Tita ili oni koji se mrgode na njegov spomen. Kad znate da odlaze oni kojima je partizana i ustaša puna kapa, to znači da je onih kojima je to udarna izborna tema sve više u populaciji. Mene jedino veseli što se dijelimo na partizane i ustaše, a ne recimo na one kojima su draži Huni ili Franci.
Singapurski model meritokracije vrlo je učinkovit. Kakav je on i koliko smo mi daleko od takvog ili sličnog sustava? Možemo li ga ikad uspostaviti?
Pa kako je demokracija vlast većine, taj sustav je izvrstan samo kad većina ljudi ne podržava korupciju i želi efikasno društvo u kojem će se u državnom aparatu zapošljavati stručno najbolji, a ne stranački kadrovi. Samo nismo mi jedina zemlja u kojoj demokracija ne daje izvrsne rezultate, pogledajte samo Grčku ili Italiju. Mediteran, odnosno jug Europe, dijeli sličan mentalni sklop, odnos prema radu i korupciji. Tamo gdje je korupcija velika, a postoji demokracija, rezultati su prilično skromni. Singapur je stvorio čovjek koji je diplomirao na Cambridgeu, a koji je od svih ljudi u vladama zahtijevao da imaju diplome i doktorate s najprestižnijih sveučilišta. Jasno, kad imate takve kriterije, nemoguće je ne izgraditi bogato društvo. Samo takav sustav mi ne možemo izgraditi jer pripadamo zemljama zapadne demokracije i ne možemo priječiti ljudima skromnih sposobnosti da se kandidiraju za, recimo, saborskog zastupnika. Jasno, ako nemate demokraciju, alternativa je autokracija, samo što je ona u Africi, preciznije Ugandi, na vlast dovela kanibala. Kinezi, očito, nemaju problema s autokracijom, ali to je zato što je obrazovanje u njihovoj kulturi na prvome mjestu pa kanibali, posebno neobrazovani kanibali, nemaju velike šanse. Možda bismo trebali organizirati referendum kojim bismo u Ustav unijeli da svaki budući ministar ima barem magisterij na nekom zapadnom sveučilištu, što recimo ne bi uključivalo zapadni Mostar.
U Hrvatskoj nije od vrha do dna uspostavljen funkcionalan moral. Uvijek pobjeđuju oni koji su spremni na kršenje normi.
Svijet u kojem živimo je svijet u kojem gospodari novac, a ako je novac mjera svih vrijednosti, onda se s njim može kupiti i glas, pa i većina. To je sustav koji su izgradili Amerikanci i jasno da u svijetu takav sustav baziran na novcu najviše odgovara onima koji su najbogatiji jer oni novcem mogu postavljati i strane vlade. Sve ima svoju cijenu. Zanimljivo je ipak kako su za posljednjih predsjedničkih izbora Amerikanci, koji su inače navikli biti predatori, postali lovina i tako upali u vlastitu zamku. Demokratskog kandidata izdašno su financirali Saudijci, a izgleda da republikanski kandidat nije Rusima bio mrzak. Dakle, novac čini čuda, ali utjecati na Hrvatsku zahtijeva puno manji iznos nego recimo utjecati na Ameriku. A zašto su onda promjene malo vjerojatne? Problem je što oni koji su korumpirani često raspolažu medijima te su njihove uzajamne veze puno jače nego među onima koji nisu korumpirani, ali su recimo sposobni. Sposobni mogu uspjeti i bez veza, dok nesposobni mogu uspjeti samo ako su dobro umreženi i kontroliraju stranke. Zato se korumpirani drže skupa i trude da do nikakvih reformi ne dođe jer su svjesni da bi reforme najviše pogodile upravo njih.
Tko ovdje može promijeniti stvari? Ako uopće i može...
Ako su problem Hrvatske konstantno zaduživanje i zapošljavanje podobnih, onda je za Hrvatsku najbolje da imamo tehničku vladu, jer ona ne smije zaduživati Hrvatsku, a tehnički premijer nema obvezu zapošljavati stranačke mediokritete. Jasno, jedna je mogućnost da se pojavi neki sposoban i karizmatičan Hrvat, izuzetno dobro obrazovan, bez ikakvih veza s hrvatskim korumpiranim hobotnicama, i pokrene val promjena. Šansa postoji, ali vjerojatno nije velika. Koliki su stradali koji su se borili protiv sicilijanske mafije. Tko traži promjene, traži i vraga (za sebe). Možda je jedna opcija i da se oni koji su za promjene bolje organiziraju. Sjetite se samo Brača, na kojemu su se ljudi pobunili i spriječili očitu korupciju pri dodjeli koncesije. Kao što sam već rekao, jedna je šansa i možda da promijenimo i same zasade demokracije, ako je to moguće. Neka svi glasuju, ali neka ne mogu baš svi biti i izabrani, neka se spriječi da nekompetentni dobivaju posao u državnoj upravi.
Nastavak pročitajte na idućoj stranici.
