Talijanski fašisti žele zauzeti Rijeku
On je obrijane kose na ćelavo, s gustom, prosijedom bradom i, mada broji 44. godinu života, čovjek bi mu dao i desetak godina više.
Gianluca Iannone pažnju hrvatske javnosti ne bi trebao toliko privlačiti po tome što je već 21 godinu vođa benda ZZA (Zeta Zeta Alfa), koliko po tome što je ovaj osnivač sve masovnijeg neofašističkog pokreta Casa Pound, između ostalih fašističkih ličnosti iz talijanske prošlosti, izrijekom veliki poštovalac Gabrielea D'Annunzija i njegovih 2000 aridita, fašističkih neregularnih militanata, koji su jednu godinu nakon Prvog svjetskog rata prodrli u Rijeku, potisnuli američke, britanske i francuske okupacijske snage i otvorili put ka konačnom pripojenju Rijeke Italiji, što je formalizirano nekoliko godina poslije.
Iannone je Casa Pound osnovao 2003. i pokret je do danas narastao do sasvim pristojne masovnosti, pri čemu se pod "danas" podrazumijevaju talijanski parlamentarni izbori 4. ožujka na kojima velike šanse za osvojiti mandat imaju stranke nešto umjerenije retorike, ali nepogrešivo na tragu neofašizma i rehabilitacije Benita Mussolinija. Koliko se stvari u Italiji zaoštravaju pokazuju i sve češći napadi ekstremnih desničara na netalijane i nebijelce, kao i sve češći i sve silovitiji sukobi ekstremne desnice i krajnje ljevice.
Što se Iannonea tiče, sve je počelo 27. prosinca 2003. Tada mu je dijagonalna tetovaža na lijevom obrazu bila još svježa. Pisalo je i piše još i danas "me ne frego" – "nije me briga", što je bio slogan Mussolinijevih fašističkih jurišnika. Kada su Iannone i još četvorica njegovih "camerata", fašistički pandan ljevičarskom "drugu", usred noći provalili u napuštenu sedmerokatnicu u Rimu kod željezničke stanice Termini.
Zgrada je bila napuštena, tisuće i tisuće metara četvornih poslovnih prostora samo su čekali da ih netko zauzme, a ekipa oko Iannonea zamislila si je da će unutra pokrenuti radio postaju Radio Bandiera Nera (Radio crna zastava). Za pokrenuti radio stanicu, Iannoneu, objektivno, i nije trebala ta zgrada. Bend mu je među desničarima, posebno među skinheadsima, bio popularan već šest godina, posjedovao je kafić u Rimu, imao je novca. Zgrada im je trebala za nešto puno veće.
Upali su, čime su kao neofašisti preuzeli inače tipičnu skvotersku strategiju autonomne ljevice i antifašista diljem Zapada, izvjesili su zastavu na pročelju i... Tijekom 15 godina to isto ili vrlo slično učinili su na još 106 mjesta diljem Italije. Otvaranje svake nove "Case Pound" proglasili su "teritorijalnom rekonkvistom", jer em što je bila riječ o napuštenim zgradama, gledali su da bude riječ o prostorima usred četvrti naseljenih imigrantima, strancima.
A unutra su otvarali kafiće, gimnastičke dvorane, knjižnice, klubove za padobranstvo, ronjenje, motorističke ili nogometne klubove, restorane, noćne klubove, tattoo salone, brijačnice. O da, ime nije slučajno; direktno je povezano s Ezrom Poundom, američkim pjesnikom kojega je SAD praktično protjerao kao žestoko oduševljenog Mussolinijem i Hitlerom u doba najgorih pokolja i terora koje su ovi činili diljem svijeta.
Casa Pound postalo je hipstersko okupljalište neofašista 21. stoljeća, a Iannone je bio logičan vođa takve jedne scene kao čovjek koji je stasao u 90-ima, desetljeću u kojem je Silvio Berlusconi, čak i prije nego što je postao premijer, relativizirao i Mussolinija i fašiste. Bilo je to doba, 1992., kad je prestala postojati Prva talijanska republika, kad je na naplatu stiglo to što Italija, za razliku od Njemačke, nikada nije prošla kroz suočavanje s fašističkim zlodjelima Mussolinija, kao što Nijemci jesu prošli kroz suočavanje sa zlodjelima Hitlera i nacista.
Koliko se desničarenje, čak i radikalno, počelo primati u Italiji pokazalo je to što je Berlusconi izbore osvajao unatoč tome što je cijeloj zemlji bilo jasno da je upetljan u korupciju i kriminal najširih razmjera, što su mu na sve strane iskakali skandali, čak i s maloljetnim prostitutkama. A onda je došlo 21. stoljeće, Italija je uz Španjolsku i Portugal umalo postala novi "grčki slučaj".
Nezaposlenih je 2010. među mladima bilo 30 posto, pet godina poslije 40 posto, u cijeloj zemlji skoro 20 posto građana palo je ispod granice siromaštva, a u nekim gradovima, ponekad i nekima od najvećih, počelo se događati da se društvo, javne ustanove, država toliko raspadne da prestane odvoz smeća.
S druge strane, Casa Pound i Iannone proglasili su svoje centre "slobodnima za debatu", počeli su propovijedati originalnu ljevičarsku političku agendu, primjerice, s kantama ugljena opsjedali su resorno ministarstvo zalažući se za položaj rudara, tražili su da se podstanarstvo ima smatrati otkupom stana, tako da stanar vremenom kroz stanarinu postane vlasnik stana i slično.
Sve to, međutim, začinjeno čistim fašizmom; počev od simbola, pa dalje preko Mussolinija, Oswalda Mosleyja, Nietzschea, Gabrielea D’Annunzia, kojega slave kao "oslobodioca Rijeke", a kako bi se nakačili na antičku tradiciju ona i Homera, Platona, zatim Dantea, Kerouaca, čak i na Corta Maltesea. OK, rekli su, ono sa Židovima, progonom i deportacijama u nacističke logore smrti, to je "bila pogreška".
Ali, sve ostalo u vezi fašizma otvoreno im je bilo cool. Stali su proklamirati da su protiv svakog oblika diskriminacije na rasnoj ili vjerskoj osnovi, seksualnim sklonostima... Jedini je problem mogao ispasti ako ste bili, eto, crni ili žuti ili smeđi, možda antifašisti ili s takvom nekom pogreškom.
Nastavak na sljedećoj stranici...
U priči o Iannoneu vrlo je zanimljiv detalj da je pravi obožavatelj Chucka Palahniuka, američkog pisca, i da je naprosto opsjednut njegovim nihilističkim romanom "Borački klub" iz 1996. Ako se uzme da je roman u Italiji preveden 1997., stiže se do točno onog trenutka kad je Iannone osnovao svoj ekstremno desni pseudo-punk bend s desničarskim porukama.
Ali, on i njegov pokret protiv su nasilja čak i onda kad je on s bendom pozivao baš na to, na nasilje, ili kad je sa svojim delinkventima napadao ljude i mlatio ih po ulici. Iannone i Casa Pound, sad već masovni pokret, od ljevice su pokupili čak i imidž, način oblačenja, mnoge elemente Chea Guevare. Bilo je samo pitanje trenutka kad će se povezati s čisto nacističkom Zlatnom zorom iz Grčke i kad će se direktno sukobiti s – talijanskim antifašistima.
Iannone je zapravo čovjek s misijom koji je odrastao na desetljeću u kojem je Italija tolerirala gomilu Berlusconijevih sranja – poput onoga da "Mussolini nikoga nikada nije ubio". 2006. Casa Pound osnovala je studentski pokret Blocco Studentesco, članice – jer mahom je to bila mužjačka spika – osnovale su Tempo di Essere Madri, pseudoekolozi osnovali su La Foresta Che Avanza s naglaskom na nacionalističku komponentu u prirodi (!?)...
Odjednom su prestali tvrditi da su fašisti, nego da su centar, da su heretici, vrlo u skladu s ocjenom Umberta Eca iz normalnijih vremena: "Mussolini nije imao filozofiju, on je imao samo retoriku." Casa Pound vremenom je počela izlaziti i na izbore i procjene su takve da bi možda mogli preći izborni prag, desničarski pokret koji je ekstremniji od, primjerice, njemačkog AfD-a. Casa Pound ima presedana u Italiji.
Talijanski društveni pokret (MSI) postojao je od 1946. do 1995. i okupljao je u začetku Mussolinijeve sljedbenike koje Talijani nakon Drugog svjetskog rata nisu povješali. Njihov posljednji predsjednik Gianfranco Fini bio je od 2000. naovamo i zamjenik premijera Italije i ministar vanjskih poslova, oboje pod Berlusconijem, i predsjednik parlamenta. MSI nije bio nimalo beznačajna desničarska priča.
Prvo što je ta stranka od Mussolinijevih fašista u Drugom svjetskom ratu i prije, umjesto ugnjetavača okolnih naroda, tako i Hrvata, učinila povijesne žrtve i nacionalne junake. Drugo, MSI je postao i rasadnik zbilja radikalnih pokreta, čak i terorističkih, pa je tako iz njihovih redova potekao i Pino Rauti, terorist koji je sudjelovao u eksploziji u banci 1969. u kojoj je pobijeno 17 građana. 1978. pojavio se pokret Terza Posizione koji se također pozivao na naslijeđe Mussolinija, na odbacivanje i kapitalizma i komunizma.
U to vrijeme Italiju su rastrzali sukobi ekstremista zdesna i slijeva, teroristički napadi, kako uzajamni tako i na predstavnike vlasti. S desnice s izrodila skupina NAR koja je 1985. pobila na kolodvoru u Bologni 85 građana, civila, najobičnijih ljudi. Bio je to vrhunac nasilja, Italija se pozabavila svime tim i do početka 90-ih činilo se da se desničarsko divljanje obuzdalo.
Ali, samo dok u politiku nije ušao Berlusconi, usisao MSI, preko fašističkih insignija prelijepio demokratsku etiketu, u zemlju vratio neke ljude koji su inače bili u egzilu. U takvom svijetu rodila se Casa Pound. Italija je, u međuvremenu, upala u niz problema; organizirani kriminal, korupcija (čiji je praktično ključni dio bio sam Berlusconi, pa je opet baš on bio inspiracija desnici koja je vrištala na korupciju), a onda i kriza i sve ostalo što je obilježilo ekonomiju 21. stoljeća.
2005. Casa Pound imala je svog člana, praktično militanta, na listi jednog od Berlusconijevih ministara koji se kandidirao u Laziju, a koji je u svoje vrijeme bio službenik za odnose s javnosti u MSI. Na sličan način ljudi iz Casa Pound dospijevali su narednih godina na liste raznih desnih stranaka koje su se pojavljivale na talijanskog političkoj sceni.
2009. godine mladi članovi Casa Pound naoružani palicama u nacionalnim bojama masovno su se okupili na Piazzi Navoni u Rimu gdje su napali i prebili studente ljevičare koji su se tamo prethodno okupili. A kad je izvjesna TV kuća krenula kritizirati Blocco Studentesco, u urede im su upali militanti iz Casa Pounda. 13. veljače 2011. 50-godišnji simpatizer Casa Pounda Gianluca Casseri, neprilagođeni samotnjak, svojim Magnumom 357 krenuo je u pohod po Firenci, izrešetao je petoricu imigranata, da bi potom ispalio metak u glavu sam sebi.
Tada je RAI krenuo napadati šefove Casa Pounda kao krivce za nasilje, posebno Iannonea, a kći Ezre Pounda Mary de Rachewiltz pokrenula je sudski postupak kako bi im se zabranilo da koriste ime njenog oca. Tek tada krenula je ozbiljna analiza tog pokreta. Pa se odjednom primijetilo da njihova knjižara nudi postere naoružanih pobunjenika u majicama benda ZZA, da se naveliko koriste ikonografijom Rimskog carstva, da zagovaraju vladavinu "ljudi koji su proveli vrijeme u rovovima".
Ispalo je da su 87 posto onih koji ih slijede na Facebooku muškarci, da ih je 62 posto u dobi između 16 i 30 godina, da je riječ o društveno izrazito zatvorenoj skupini koja u svojim redovima njeguje kult prezira prema vanjskom svijetu, identično kao što je slučaj s neonacističkom scenom u Njemačkoj. Do 2013. godine upravo takva scena postala je vrlo privlačna mnogim Talijanima, u pravilu zbog siromaštva i raspada društva, ne toliko zbog nekakve uspomene na doba fašizma u Italiji, kojega se sjeća još tek pokoji starac.
Populistički Pokret pet zvijezda iz ničega se pojavio i na izborima osvojio 25,55 posto glasova. Talijani su reagirali na njihov antiestablišmentsku, protueuropsku, gnjevnu retoriku. Dvojica vođa pokreta, ispostavilo se, sinovi su nekadašnjih vođa MSI-a, Luigija Di Maioa i Alessandra Di Battiste.
Ispostavilo se da je Casa Pound politički upila ono što su prije nje na scenu iznijeli Nova desnica u Francuskoj i Zlatna zora u Grčkoj, čak i elemente identitetske doktrine alt-righta iz SAD-a., odnosno ono što su gurali ozloglašeni Steve Bannon kroz svoj Breitbart i Richard Spencer. "Italija prva" bio je slogan pod kojim je Casa Pound tijekom 2014. i 2015. prosvjedovali protiv otvaranja centara za prihvat imigranata.
Najveći problem u Italiji, istina, nije bila Casa Pound koliko to što su na sve strane nicale desničarske, pa i ekstremno desne stranke, ali je ona predstavljala problem utoliko što je širila nasilje i inspirirala nove i nove ljude na radikalne ideje. Jedan od njihovih vodećih militanata, Luca Marsella, uhvaćen je jednom prilikom kako urla na 14-godišnju djecu koja su prosvjedovala protiv otvaranja još jednog centra Case Pound: "Prerezat ću vam vratove kao psima! Sve ću vas pobiti!"
Giovanni Battista Ceniti završio je u zatvoru zbog ubojstva. Mlatili su ljude samo ako bi objavili nešto negativno o njihovoj organizaciji na Facebooku. Da bi prije samo nekoliko tjedana izvjesni Luca Traini, koji je prije ulaska u Casa Pound bio na izbornoj listi desničarske parlamentarne stranke Lega Nord, u gradiću Macerata dva sata pucao iz pištolja na sve crnce na koje je naišao.
Ranio ih je šestero, samo srećom nitko nije poginuo, a reakcija Berlusconija i ljudi oko njega nije bila osuda zločina nego priča o tome da su – stranci postali potencijalna "društvena bomba" i da ih treba iz Italije deportirati 600.000.
Uoči izbora u ožujku Casa Pound je izrasla iz organizacije koja se bavi socijalnim radom s poigravanjem fantazija o "boljoj prošlosti fašizma" u krajnje ozbiljan pokret iza kojega ostaju mrtvi. A na političkoj sceni vrlo tvrda desnica nastoji na izborima osvojiti relativnu pobjedu preko socijalista i demokršćana – za što čak imaju i realnu šansu.