Kad u Nepalu unutar onoga što se ovdje naziva Davidovom zvijezdom staviš kukasti križ, ti zapravo govoriš da želiš puno sreće omladini. U toj južnoazijskoj zemlji, naime, kukasti križ u bilo kojem smjeru simbolizira sreću, uspjeh, dok je zvijezda poput židovske znak mladosti. Kombinaciju zato nose njihovi izviđači na bedževima. Nama, iz posve drukčije kulture, to izaziva jezu jer su nam Nijemci zauvijek upropastili to znakovlje - kaže Mirko Ilić, hrvatski grafički dizajner i gost ovogodišnjeg Festivala tolerancije u Zagrebu, na kojemu je održao predavanje o neofašističkoj ikonografiji, sveprisutnoj u javnim prostorima na području država bivše Jugoslavije i šire.
"U odnosu na prošlu godinu, kad sam također govorio o ovome, situacija je ovdje još gora. Simboli mržnje, karakteristični za skinheadse, neonacististe i ekstremne navijačke skupine, sve su češći i vidljiviji", upozorio je Ilić dodajući da je formula jednostavna: Što lošija ekonomija, to više skinehadsa.
Ovaj jedan od najpoznatijih grafičkih dizajnera u svijetu, iz Bijeljine BiH, koji se školovao u Zagrebu, od 1985. živi i radi u New Yorku, gdje ima studio (Mirko Ilić Corp.).
Prije preseljenja, kad je ‘htio početi negdje ispočetka, ali ne kao gastarbajter’ jer je dosta radio u Europi i ‘svuda bio gastarjbater’, u Jugoslaviji je već stekao priličan renome, dizajnirajući za Modru Omladinski tjednik, Polet i Start te osnivajući Novi kvadrat, neformalnu organizaciju crtača stripova.
Sudjelovao je u nastanku novog vala, najslavnijeg ovdašnjeg glazbenog pokreta, radeći omote ploča za ekipu poput Azre i Bijelog dugmeta. Surađivao je i s Teatrom &TD i s političkim tjednikom Danas, a autor je i plakata za film “Ko to tamo peva”.
U New Yorku se odmah, kaže ekstremno ambiciozno, preko legendarnog Miltona Glasera, s kojim još prijateljuje i surađuje, povezao s magazinima Time, New York Times, Wall Street Journal.
To je, tvrdi, rezultat njegove gluposti jer si je po dolasku u Veliku Jabuku, ‘s dva kofera i tisuću petsto dolara u džepu’, složio top listu onih s kojima s kojima želi raditi pa je jednostavno krenuo od vrha.
"Mislio sam, život će me zgurati na dno. Međutim, uslijed čudnih okolnosti, to nije tako ispalo", kaže Ilić koji uspjeh danas koristi za širok društveni angažman, volontirajući često na projektima za dobrobit ovdašnjih prostora do kojih mu je, mada kad govori o Americi govori ‘mi’, jako stalo.
Jedan od takvih je i predavanje ‘Simboli mržnje’ koje redovito održava, a čiji je poticaj dobio listajući svoj facebook na kojem mu se jednom ukazala fotografija koju je zakačila jedna ponosna majka iz Splita.
"Na njoj je bio njezin 13-godišnji sin, koji se upravo učlanio među navijače jednog dobro znanog nogometnog kluba, a za tu prigodu obukao si je majicu na kojoj je pisalo: “Hajduk jugend”, s orlom iznad. Ispalo je da ni ona ni sin nisu imali pojma što to znači pa sam si, kao netko tko je profesionalno usmjeren na znakove i njihovo čitanje, dao zadatak da ljude obrazujem. Kad već idete nekoga uvrijediti, onda makar to radite svjesno", kaže Ilić koji, čak i kad se šali, problem shvaća krajnje ozbiljno.
"Dakako da ekstremizma ima svugdje, u SAD-u je najviše skinheadsa, ali razlika u odnosu na tamo i ovdje jest u tome što Amerikanci svoje ekstremiste zbilja pokušavaju pratiti i onemogućiti im djelovanje. U Hrvatskoj i regiji, izgleda, to nije slučaj jer oni se nesmetano virtualno udružuju i djeluju, imaju svoje web stranice, koje su čak linkane na službene stranice raznih sportskih klubova. I ne samo to. Na ulicama, na zidovima, u Splitu, u Dubrovniku postoje ozbiljni, oslikani grafiti, svojevrsni murali s neonacističkim znakovima i to je svima normalno", kaže Ilić dodajući kako je u sportu, na stadionima posvuda na prostoru bivše Jugoslavije, pa i na onim u najmanjim gradovima, ova ikonografija krajnje izražena.
"U sportu je to najjače izraženo jer se tu lako igrati s tri do četiri osjećaja ljudi, da pripadaju plemenu, da su u grupi jer se tu ide na nacionalni ponos. Prvo je to klub ulice, pa se onda igra na ponos grada, pa onda države i tako dalje. Dakle, grad protiv grada se tuče, a onda se tuku protiv druge države i tako dalje. Druga stvar je to što je u nogometu puno novca i za zaraditi i za pokrasti i za oprati. Tako da je nogomet zanimljiv i kojekakvim drugim grupama, i kriminalnim, menadžersko političarskim", objašnjava Ilić dodajući kako u Americi nijedan brend koji drži do sebe ne bi dopustio da mu se iznad loga vijori keltski križ ili neki drugi neofašistički simbol.
"Tako je to kad se stadion privatno financira. Ali ako je Grad vlasnik stadiona, onda Grad treba reći da će, ako se ponovi mržnja, uskratiti dotacije. Ako su stadioni prazni, ako ih televizija ne prenosi, netko će početi gubiti novac i shvatiti da se to ne isplati. Na taj način imali bismo tulipane oko stadiona, uprava bi ih sama sadila", zaključuje Ilić dodajući kako se, pored kukastog i keltskog križa, među simbolima mržnje u Hrvatskoj i regiji često pojavljuju još i nacistički orao, potom lubanje karakteristične za kape SS-ovaca te Odal runa.
"Tu su i brojevi. Na primjer, 18, koji je zapravo prvo i osmo slovo abecede, označava početna slova imena Adolf Hitler, dok 88, vodeći se istom logikom, simbolizira pozdrav Heil Hitler. Kad se želi kamuflirati, onda se stavi ‘1988’ pa se ti pitaj što se dogodilo te godine. Na tribinama, uz to, više ne dižu samo jednu, već obje ruke, što je, osim prikrivanje, kako kažu, starog rimskog pozdrava, i način da se učini kako vas je više na stadionu. A kao dobri katolici, na papinu zastavu, koja s onom žutom prazninom ima klasičnu dizajnersku grešku, dodaju svoje keltske križeve. Kuriozitet je i brend Burberry, čiji je dizajn, jer sadrži jednostranični križ, postao novi kod za skinheade", objašnjava Ilić ističući kako se od ovdašnjih huligana može nabaviti i DVD sa snimkama svih tučnjava na stadionima.
Među lokalnim simbolima mržnje, pored standardnoga ‘U’, službenog znaka UHRO-a, unutar kojeg je goruća bomba, dizajner dodaje još i ‘UM’, znak Ustaške mladeži (sastoji se od isprepletenog slova U i vitice), ustaška značka (slovo U unutar troplete vitice), koja se nalazila na službenoj zastavi NDH, te državni grb, šahirani štit od dvadeset i pet polja koja počinju bijelom bojom.
Zanimljiv je i trolist ili Zvonimirov križ, prema hrvatskom kralju Dmitru Zvonimiru koji je vladao od 1075. do 1089., a koji je bio oznaka oružanih snaga NDH, jednim dijelom i zato da vojska pokaže kako svoju povijest vuče iz Austro- ugarske, a ne iz prve Jugoslavije. Zbog trolista su se Iliću narugali (da pretjeruje) na stranici Stormfront, za skineheadse diljem svijeta, koja ima i ‘hrvatski kutak’.
"Na tim stranicama najavljuju ubojstva i na forumima me ogovaraju. Bude tu svačega, da se čovjek zabrine, ali meni je to što reagiraju dokaz da nešto radim kako treba", kaže Ilić za kojega je jedan od domaćih Stormfrontovaca (nadimka AdolfSS) na forumu ustvrdio da je ‘bjelosvjetski jebivjetar’ koji mladima ispire mozak.
"Kao što sam rekao, da je bolja ekonomija, imali biste manje ovih koji mrze. Da se manje krade, imali biste više novca za obrazovanje, mladi bi imali ljepšu perspektivu i mogli bi negdje pripadati. Vi ovdje imate gomilu predivnih, obrazovanih mladih koje nitko neće. Oni žele biti dijelom plemena, a ako vi ne ispunite tu potrebu, zadovoljit će je na drugome mjestu, na ovim lovištima ljudskih duša", upozorava Ilić dodajući kako ga veseli najnovija inicijativa da se sa zagrebačkih zidova, među kojima su prema nalazima najgori oni u Novom Zagrebu, brišu simboli mržnje.
Inicijativa je, inače, trebala početi još prošle godine, nakon što je Gradska skupština u ožujku prihvatila Akcijski plan kojim će, pored edukacije, raditi na evidentiranju i brisanju problematičnih grafita s gradskih zidova.
Sada, poslije detaljnog popisivanja, Zagreb je nešto bliže europskim metropolama koji odavno vode detaljne evidencije grafita po svojim zidovima.
"I izvan formalnog okvira, mladi se u zemljama regije već neko vrijeme aktiviraju oko ovoga pa imate dosta lijepih inicijativa u sklopu kojih preko ovih ružnih grafita crtaju nove. Jedna u Beogradu mi je bila strašno simpatična gdje su preko svastika i keltskih križeva crtali oblačiće, uz natpise ‘Nemoj biti naci, gledaj u oblaci’. Tako treba, boriti se ljepotom", zaključuje Ilić, čije riječi dolaze kao naručene upravo nakon što je njemačko- francuska televizija ARTE prikazala dokumentarac “Rechts, zwo, drei - driftet Europa ab” (‘Desno, dva, tri - kamo će otplutati Europa?’).
Naslovljen po pionirskoj koračnici iz DDR-a, film tematizira uspon nove populističke desnice u Europi. Iako je fokus na Njemačkoj, posljednja je trećina filma, ujedno udarna, posvećena primjerima suvremenog desnog ekstremizma u Hrvatskoj.
Zašto? Zato što se, u odnosu na braću po oružju iz drugih zemalja, ovi naši manje boje izaći iz ormara i pokazati, kako je Ilić primijetio, svoje pravo i vrlo televizično lice.
ARTE tako ovdje bez problema nalazi vrhunske scene: Ekipu s rakijom kako u ujedinjenom zanosu pjeva ustaške pjesme, djevojku s ustaškom kapom i harmonikom kako pleše nasred ulice, skupinu euforičnih kako salutiraju (‘rimski’), tipa s tetovažom njemačkog križa iz Prvog svjetskog rata s dva ustaška U. I Grabar Kitarović uz njega, kako se grli s razdraganom masom.
