Kako napisati tekst o fašistu? Kako opisati uspon političkog vođe koji je ostavio trag anti-konstitucionalizma, rasizma i poticanja na nasilje? Zauzimaju li mediji stav da se neka osoba ne ponaša u skladu s društvenim normama? Ili mediji zauzimaju stav da je osoba koja je pobijedila na fer izborima „normalna“ jer reflektira želju ljudi koji su je izabrali?
To su sve pitanja s kojima su se suočili američki mediji nakon dominacije fašističkih vođa u Italiji i Njemačkoj '20-ih i '30-ih godina prošloga stoljeća.
Benito Mussolini proglašen je premijerom 1922. godine, nakon što je umarširao u Rim s 30 tisuća članova svoje Nacionalne fašističke stranke. Tri godine kasnije proglasio se doživotnim vođom.
Iako se njegov način vladanja nije podudarao s američkim vrijednostima, Mussolini je bio zvijezda američkih medija. O Mussoliniju je u razdoblju od 1925. do 1932. objavljeno najmanje 150 novinskih članaka u kojima je on prikazan u neutralnom, pa čak i u pozitivnom tonu.
The Saturday Evening Post čak je citirao Mussolinijevu autobiografiju iz 1928. godine. Znajući da je fašistički pokret „malo pregrub u svojim metodama“, novine, od New York Tribunea, Cleveland Plain Dealera do Chicago Tribunea, Mussolinija su prikazivale kao osobu koja je spasila Italiju od tvrde ljevice i revitalizirala talijansku ekonomiju.
Iz njihove je perspektive rast antikapitalizma u Europi poslije Drugog svjetskog rata bio veća prijetnja od fašizma. Ironično, dok su mediji fašizam prikazivali kao novi eksperiment, novine poput New York Timesa često su navodile kako je fašizam turbulentnu Italiju vratio u normalno stanje.
Neki su novinari poput Hemingwaya i novine poput New Yorkera ipak kritizirali antidemokratsku vladu Mussolinija.
John Gunther, novinar Harpera, napisao je oštru kritiku na Mussolinijevu manipulaciju američkim medijima. Mussolinijev uspjeh u Italiji u očima je američkih medija opravdavao i uspjeh Hitlera, kojega su '20-ih i '30-ih godina u Americi nazivali njemačkim Mussolinijem.
Budući da su mediji u tom periodu Mussolinija prikazivali u pozitivnom svjetlu, za Hitlera je to bio dobar početak. Hitlerova je prednost bila i uspjeh njegove Nacističke stranke na izborima 1932. na kojima je osvojio dominantnu većinu.
No, u većini slučajeva mediji su Hitlera ismijavali. Za njih je on bio besmisleni govornik koji koristi isprazne riječi, a izgledom je, kako je to opisao Newsweek, podsjećao na Charlie Chaplina.
„Njegovo je lice karikatura“, pisali su. Cosmopolitan je, pak, napisao da Hitler govori kao da je nesiguran.
U trenutku kada je Hitlerova stranka dobila većinu u parlamentu, a on 1933. izabran za njemačkog kancelara, mnogi su američki mediji predviđali da će mu neki drugi političar oteti popularnost. Naravno, Hitler je imao sljedbenike, ali njegovi su sljedbenici, prema pisanju Washington Posta, bili „glasači s kojima je bilo lako manipulirati“, pa su kao takvi bili „nasamareni radikalnim doktrinama“.
Prema pisanju New York Timesa i Christian Science Monitora Hitler je morao djelovati unutar Vlade i surađivati s „ozbiljnim“ političarima, pa je tako „sakriven“ i njegov pokret. „Jak osjećaj za dramatični instinkt“ nije bio dovoljan. Kada je došlo vrijeme Hitlerove vladavine, nedostatak njegove „gravitacije“ i „dubine misli“ bili su razotkriveni. U stvari, The New York Times nakon Hitlerovog je imenovanja kancelarom napisao da će njegov uspjeh „njemačkom narodu razotkriti njegovu beskorisnost.“ Novinari su se pitali hoće li Hitler sada požaliti što je otišao na sastanak kabineta na kojem je dobio neku odgovornost.
Da, američki je tisak bio sklon osuditi Hitlerov dobro poznat antisemitizam u ranim 30-ima. Ali bilo je i podosta iznimaka. Neke su novine umanjile nasilje nad njemačkim Židovima nazivajući to propagandom koja se povećala tijekom rata koji je uslijedio. Mnogi, čak i oni koji su kategorički osuđivali nasilje, u više su navrata govorili da je nasilje pri kraju te da će se uskoro sve vratiti na normalu.
Novinari su bili svjesni da su mogli kritizirati njemački režim samo onoliko koliko su mogli zadržati svoj pristup. Kada je nacistička policija pretukla sina CBS-ovog novinara jer nije salutirao Hitleru, on o tome nije izvijestio.
Kada je Edgar Mowrer iz Chicago Daily Newsa 1933. napisao da Njemačka postaje „utočište za luđake“ njemačka je vlada pritiskala State Department da obuzda svoje novinare. Allen Dulles, koji je kasnije postao direktor CIA-e, rekao je Mowreru da „njemačku situaciju uzima preozbiljno“.
Izdavač je na kraju maknuo Mowrera iz Njemačke jer je bio u strahu za njegov život.
Kasnih 30-ih većina je američkih novinara shvatila da su podcjenjujući Hitlera bili u krivu. Nisu mogli ni zamisliti u kojem će se pravcu stvari razviti (postojale su i iznimke poput Douglasa Chandlera koji je to uvidio 1937. dok je pisao „Changing Berlin“ za National Geographic). Dorothy Thompson, koja je Hitlera 1928. opisala kao muškarca „zapanjujuće beznačajnosti“, svoju je pogrešku shvatila usred desetljeća, nakon čega je poput Mowrera počela javno ukazivati na opasnost Hitlerove vladavine.
„Nitko ne može unaprijed prepoznati diktatora“, napisala je 1935. godine. „ On nikada na izbore nije izašao s programom koji bi ukazao na to da će biti diktator. Uvijek se predstavljao kao instrument volje birača“, napisala je Thompson u želji da cijela Amerika nauči na njenim greškama. „ Kada se naš diktator pojavi možete očekivati da će biti tipičan muškarac koji će podržavati sve tradicionalno američko“, upozorila je.
