Čerešnješ i njegovi ljudi krajnje štedro podijelili su putna uvjerenja o jevrejstvu. I učinilisu još nešto: u svoje konvoje priključivali su i ljude koji im nisu dolazili s papirima, i ljude koji nisu za sebe govorili da su Jevreji, nego su to bili spremni reći samo onima koji ih s oružjem na njihovom budu budu zaustavljali. Silno je plemenit bio taj čin, jedan od najplemenitijih za koje u tom ratu znam: pod zaštitu vlastitoga jevrejstva Ivica Čerešnješ uzimao je Sarajlije koji su bili sve drugo, samo ne Jevreji. Oni koji su ih usput zaustavljali, pretpostavljali su da on to radi, ali nisu mu mogli ništa. Ni njemu, ni njegovim ljudima. Pregolem je bio taj autoritet stečen na stradanju. I prevelik je bio strah naših zločinaca pred Jevrejima. Valja se nadati da su baš svi oni koji su u lipnju 1992. izlazili iz Sarajeva u jevrejskim konvojima dobro shvatili i upamtili svoj dug. Meni su ti jevrejski konvoji poslužili za priču “Pogledaj me, Anadolko”, u knjizi “Mama Leone”.

MOJE STVARI (15) Miljenko Jergović: Kako su nestali Židovi u Sarajevu

I to nakon što je, zahvaljujući dobroti i mudrosti Ivice Čerešnješa i Jevrejske općine - ili bi, možda, bolje bilo reći: zahvaljujući mudrosti njihovih srca! - iz Sarajeva čuvenim jevrejskim konvojima iz Sarajeva izašlo mnogo više ljudi nego što je u gradu bilo Jevreja. A daleko od toga da su iz Sarajeva izašli svi Jevreji! Odlazile su cijele obitelji, muslimanske, srpske i hrvatske, kao i jev-rejske, išli su starci, žene s djecom, ali i muškarci u godinama koje su najbolje za rat, koji su brigom za dječicu nastojali podmiriti moralne dugove prema onima koji su ostajali. Išao je, zapravo, tko god je tada želio otići, a ostajali su oni koji to nisu htjeli učiniti. Svi su tu imali svoje razloge, ali kao što se svatko tko je otišao mogao sjetiti neporecivo snažnih razloga za svoj ostanak, tako je i svaki koji je ostajao znao za isto tako čvrste razloge da ode iz grada. Trebala je tog lipnja 1992, dok su se ispraćali jevrejski konvoji, velika hrabrost da bi se ostalo u Sarajevu. Ali ništa manja hrabrost nije bila potrebna ni da se ode.

A kada su jevrejski konvoji uskoro minuli, usred onog najvrelijeg ljeta, neki strašan led su ljudi osjetili u srcima. Činilo nam se tada da se više neće moći izaći. Granate su već svakodnevno sipale s okolnih brda, nije više bilo mirnih dana, vjerojatno i zato što su međunarodni pregovarači i svjetski mirotvorci bili po godišnjim odmorima, a iz podruma i skloništa svejedno se moralo van. Oni koji ne bi izašli, s uma bi ubrzo sišli. Ja sam, koliko god bilo vruće, preko majice kratkih rukava, ili preko potkošulje u boji - takve su ljetne majice bile u modi sezonu-dvije ranije - imao uvijek svoju crnu punkersku kožnu jaknu. Ne zato da bi me štitila ili da bi mi donijela sreću. Više ni zato što sam se plašio da se, nakon što izađem, više neću moći vratiti na Sepetarevac, jer će toliko zapadati i jer padavine neće više prestajati, nego bez nje nisam više mogao izaći zbog jednog pomalo neobičnog osjećaja: ta jakna postajala je moj dom i moja kuća. Sa svakim novim ratnim danom, Sepetarevac je to sve manje mogao biti. Započeo je tog ljeta, u lipnju i srpnju 1992, dugi oproštaj s domom. Zamišljao sam njegov nestanak, da bih lakše podnio kada se jednom on dogodi.

PERSONA NON GRATA Kusturica: 'Bio sam tajno u Sarajevu!' A dok su bombe padale veličao je Miloševića

Radovan Karadžić i njegove vlasti, novostvorena vojska, koju smo nazivali skupnim nazivom - četnici, Slobodan Milošević i njegove vlasti, koji su sa svijetom pregovarali u Karadžićevo ime, François Mitterrand, francuski predsjednik, čiji se zrakoplov iznenada spušta u Sarajevo, i to upravo 28. lipnja 1992, na sedamdeset i osmu godišnjicu Sarajevskog atentata, zatim se sastaje s nekim ljudima u gradu, šeta po sarajevskim ulicama i time svijetu dokazuje da Srbi ne pucaju po Sarajevu, ne ubijaju nasumično djecu po školskim dvorištima, ljude koji čekaju u redovima za kruh i vodu, ali ljudi misle da je došao zbog njih, da im pomogne, pa bivšu Vojnu bolnicu njemu u čast preimenuju u Francusku bolnicu, svi oni, i Karadžić, i Milošević, i Mitterrand, i oni čija mi imena ovog časa ne padaju na pamet, trude se da navedu ljude na odlazak iz grada u kojem su do prije tri mjeseca živjeli nekim svojim običnim svakodnevnim životima.

Danas kada sve to zamišljam, oblačeći tu već trideset i kusur godina staru kožnu jaknu, čini mi se da pritišću Sarajevo sa svih strana kao upaljenu bolnu bubuljicu, istiskujući njegove stanovnike kao gnoj. Jedni bez mnogo razmišljanja odlaze, drugi uporno ostaju. Ono što ih zadržava tu je, čini mi se, njihova imaginacija. Predmeti po kući, prašina po namještaju, koju već tri mjeseca nisu prebrisali, sitne slučajne stvarčice za koje i ne znaju kako su se tu zatekle, cipele na komadiću linoleuma uz vrata, kada se mokrih i blatnih nogu uđe u kuću da se ne isprljaju tepisi, masivni regali, otomani na razvlačenje, koji se noću pretvaraju u krevete, ali u koje već tri mjeseca ne zalaze jer spavaju po podrumima ili zaklonjeni na podu u hodnicima, sve ih to zadržava da ne odu, jer znaju, ti koji ostaju u gradu, da će bez svega toga ostati.

Nakon što je nestalo jevrejskih konvoja, iz grada se izlazi preko Crvenog križa. Ali to je vrlo nesigurno i opasno. ADRA (Adventist Development and Relief Agency) organizira konvoj, ali se priča da su neki ljudi zadržani na Palama, ili da su ih na Ilidži opljačkali četnici, da su im djecu oteli; svašta se još priča, i bolje je i ne znati za sve priče. U srpnju čuju se prva govorkanja o izlascima iz grada preko HVO-a. U Doglodima, kaže priča, u hotelu Delminium, zajedno sjede bojovnici HVO-a i četnici. Oni za dobre pare organiziraju izlazak? Koliko to košta? Hiljadu maraka po glavi, odgovara čovjek s informacijama. Vrijeme je to kada sve veliko i nedostižno što čovjek može zamisliti košta hiljadu maraka. A ono nezamislivo je deset hiljada maraka.

Kada budem izlazio iz Sarajeva, i kada budem kupovao značku Normovcona, ili Norwegian Movement Controla, jedini predmet koji se prije ulaska u američki vojni teretni avion na tom aerodromu mogao kupiti, ja ću uza se, na svom putu u Split i Zagreb, imati ušteđenih 455 maraka. A ta značka koštat će 10 maraka, i ja ću je za skupe pare kupiti, praveći se da me je privukla i da sam baš neki sakupljač značaka, samo da pokažem tim vojnicima u pancirnim prslucima, koji su na tom mjestu na nas domaće gledali kao na džukele koje na prevaru dolaze do prava kojim inače ne raspolažu, a to je pravo da prežive, da sam gospodin čovjek i da uopće ne primjećujem to kako me gledaju. Ja sam sakupljač značaka, ja sam, takoreći, falerist, i slučajno sam se našao u ovom ratu! Takvim ću im se pokazivati dok u oltarski džep svoje jakne budem spremao njihovu značku. Ali do toga još treba proći mnogo vremena. Tek smo u srpnju 1992, i tek smo pri pripovijesti o tome kako se izlazi iz grada nakon što su minuli jevrejski konvoji.

KRATKA POVIJEST JEDNE PRIJERATNE GODINE Kakvo je bilo Sarajevo, a kakvo je Sarajevo sad?

S tom pripoviješću o Delminiumu u Doglodima, gdje skupa kao braća sjede bojovnici i četnici, upravo onako kako smo to gledali u historijskim čitankama i propagandnim filmovima iz narodnooslobodilačke borbe, zametnuo se u našoj svijesti hrvatsko-muslimanski rat. Neće proći dugo vrijeme, i u dnevnim će se izvještajima na radiju, koji slušamo premda nemamo ni baterija, ni struje, javiti dopisnik iz Gornjeg Vakufa s vijestima o prvim sukobima Armije Republike Bosne i Hercegovine s ustaškim snagama. On te riječi izgovara povišenog glasa, poput uvrijeđene osvetoljubive žene koja je upravo otkrila muževljevu ljubavnicu pa sad to govori svijetu, izgovara ih u specifičnom, emocionalno naglašenom izbezumljenju, i nešto se u nama tada dijeli.

MOJE STVARI (12) Jergović: Protjeran iz Sarajeva

Dok sjedimo u podrumima, uz automobilske akumulatore na izdisaju, u kojima je taman još toliko energije da podrže glas dopisnika iz Gornjeg Vakufa o sukobima Armije Republike Bosne i Hercegovine s ustaškim snagama. Kada ga prvi put slušam, naokolo već ruji i mrači se ona prebogata bosanska jesen. Plamte i grme planine oko Sarajeva, zelene se u onom nestvarnom crnom zelenilu, u začudnoj hiperplaziji klorofila, i jutrom se već mrznu prsti i ostaje dah na onom jednom preostalom prozorskom staklu. Službeno još nigdje nije započeo hrvatsko-muslimanski rat, kako ćemo ga zvati prije nego što se na svenarodnom kongresu u Sarajevu Muslimani ne preimenuju u Bošnjake, ni u Gornjem Vakufu koji se po sredini podijelio na dva mjesta, jedno muslimansko, drugo hrvatsko, rat neće započeti sve do 23. listopada 1992, ali dopisnik Radija Bosne i Hercegovine svejedno govori o ustaškim snagama.