Jevreja je u Sarajevu 1992. malo. Prije Holokausta i bratsko-sestrinskog istrebljenja u vrijeme Nezavisne Države Hrvatske, kada su u njihovom klanju dojavama i na druge načine sudjelovale i njihove Poglavniku sklone muslimanske i katoličke komšije, Jevreja je u Sarajevu bilo oko deset tisuća, ili 12,3 posto građana. Ali to je grad u kojem je svatko poznavao svakoga, što je u
jevrejskoj zajednici bilo još izraženije. Godine 1992. stvar biva još mnogo izraženija: to malo ljudi što je nakon pogroma preostalo, većinom se okupljalo u zgradi Općine, aškenaskom hramu, koji je Austrija podigla 1901, prema projektu Karela Paříka, tojest Karla Paržika, čuvenoga sarajevskog arhitekta i graditelja. Tu je, na neki način, mnogim sarajevskim Jevrejima, ako ne i većini, 1992. bio i društveni dom, i dnevni boravak. Postojala je i druga skupina Jevreja, još uvijek najbrojnija među onima koji su život spašavali tako što su pravovremeno, već u ljeto 1941. pobjegli u partizane, koji su Jevrejsku općinu izbjegavali, jer su je doživljavali kao povratak u neki povijesno i osobno nadiđeni kulturološki i etnički partikularizam, ali i kao mjesto traumatičnih i dijelom ponižavajućih porodičnih sjećanja i uspomena. A bilo je i trećih, onih u kojima se trauma pogroma ukorijenila na takav način da su na svaki način nastojali da sakriju svoje jevrejsko podrijetlo. Neke od njih sam upoznao, ili su ih poznavali moji stari. U neka mirna jugoslavenska vremena, šezdesetih i sedamdesetih godina, kada se Jugoslavija činila vječnom, i vječni su bili proleterski internacionalizam, Sovjetski Savez i pobjeda nad fašizmom iz 1945, i kada nitko, pa ni oni najustrašeniji među nama, nije pomišljao da bi se Hitler i Pavelić mogli vratiti, ili da bi se nekim čudom poraženi iz Drugoga svjetskog rata mogli premetnuti u pobjednike, bilo je po Sarajevu obitelji koje su skrivale svoje jevrejsko podrijetlo.
Pa hajde da u ovu pričine priče priču upričamo i sljedeću priču, koju već tridesetak godina izbjegavam napisati, jer mi je namrijeta i ispričana kao tajna. Valjda jedina tajna koju mi je moja nesretna mati Javorka predala u onim beskrajnim telefonskim razgovorima, dok je u Sarajevu umirala. Samo je u tom slučaju rekla: to nemoj napisati!
Evo te priče: u Direkciji željeznica s Franjom Rejcom radio je inženjer Gj.W. Zagrepčanin, koji se nakon rata u Sarajevo doselio sa ženom Zagrepčankom, dosta mlađom od sebe. Živjeli su iznad Katedrale, dugo nisu imali djece, a onda im se iznenada, 1965. rodila djevojčica. Velika je to, iznenadna sreća bila. Gj. i njegova žena bili su dobri katolici, išli su u crkvu, slavili Božiće i Uskrse, i pomalo živjeli mimo svijet. Što će reći, mimo Partije! U Franji i Olgi, mom Nonetu i Noni, bilo je, pak, nečega što je ljude navodilo da im na čuvanje ostavljaju tajne. Krajem pedesetih, Nona je još svake jeseni išla u Donje Andrijevce, na Mladenov grob. Franjo je tako Gj.-u, više usput, govoreći da mu žena nije kod kuće, ispričao priču o svom sinu, koji je 1943. poginuo kao njemački vojnik. I ja tebi nešto moram reći, jedva je dočekao Gj. Mi smo Židovi, šapnuo je Franji u uho. Tko?, začudio se on. L. i ja smo Židovi, ponovio je, s naglaskom na drugom dijelu riječi i glasom v koji se, onako zagrebački pretvarao u glas f. Franjo na to nije postavljao nikakva dodatna pitanja, ali otad se znalo, i čudilo se pomalo tome, što Gj. i njegova L. idu svake nedjelje na misu, na Bistrik, kod fratara, a Gj. govori da su Židovi.
Dosta godina kasnije, bilo je to početkom lipnja 1967, L. se u deset navečer, sva uplakana, pojavila s djevojčicom na vratima našeg stana. Nona ih je odvela u sobu, dugo je nasamo pričala s L., nakon čega su te noći obje zanoćile u sobi u kojoj sam bio i ja, u svome, još uvijek bebećem, krevecu. Toga se, na žalost, ne sjećam, tek sam navršio godinu dana, ali danas mi je važna ta jedna noć provedena s njih dvije. Što se dogodilo? Nona je to, krajnje povjerljivo, morala reći Nonetu i Javorki. Gj. je, naime, tukao L., pa je ona zato pobjegla. Tako je glasila priča, nad kojom su sve troje ostali zgroženi. Naročito Nono, jer on je volio inženjera Gj.W.-a. Inače mu nisu bili mrski ti malo luckasti ljudi, s nekom svojom tajnom.
Samo tri godine kasnije, u kolovozu 1970, inženjera je pogodila moždana kap, i on nakon dvotjedne kome umire. Na žalosti, L. odvodi Nonu u pokrajnju sobu, i tamo joj govori da je one večeri lagala i da njen jedini, dragi Gj. nikada nije digao ruku na nju. Ali rekao joj je da s malom ide kod Rejca, da kaže da ju je on tukao i da bi prespavale kod njih. Tako je, ne misleći mnogo, i učinila, jer su oboje, i Gj. i ona, bili u smrtnome strahu, nakon vijesti da je Izrael napao susjedne arapske zemlje i da je drug Tito strogo osudio taj napad. Ja ostajem u stanu, rekao je Gj., a ti s malom bježi.
Kada je Nona Nonetu ispričala što se dogodilo, on se razbjesnio. Oni su potpuno ludi!, vikao je Franjo Rejc, kao da se ova priča najednom njega vrlo osobno tiče. I to je, zapravo, kraj. Moja mati mi je, valjda se plašeći otkrivanja svih sakrivenih i zaključanih tajni, rekla da o ovom ne smijem pisati. I doista, nisam pisao.
Grdan je, dakle, bio strah nekih ljudi s kojima smo bili bliski. Toliko grdan da za njih pogrom nikad nije bio dovršen. Ili će biti dovršen tek kad i oni padnu kao žrtve. I takvi su Jevreji postojali u Sarajevu.
A postojali su, vjerojatno, i neki četvrti, peti, šesti, sedmi, kao i oni koji ne pripadaju nijednoj od skupina koje bismo mogli zamisliti da u njih trpamo žive ljude, skupa s njihovim životima. Svi ti Jevreji, ili svi ti ljudi koji su u porodičnim dokumentacijama mogli iskopati pokoji papir s kojim su mogli dokazivati svoje jevrejstvo, zaticali su se u lipnju 1992. pred svojom dotad najvećom životnom dvojbom. Hoće li se u Jevrejskoj općini prijaviti za evakuaciju, ili će ostati? U egzistencijalnom smislu, kao oblik golog preživljavanja, ponuda evakuacije bila je krajnje komforna. Mogli su krenuti u vlastitom autu - spasiti i sebe, i svoj auto, bila je velika stvar! - u čiji će prtljažnik spakirati cijeli svoj svijet, i mogli su otići u svoje vikendice na Makarskom primorju ili na Pelješcu. Brojni Sarajlije, pa tako i Jevreji među njima, imali su vikendice u Dalmaciji, i gotovo da se mirnodopski privlačnom činila ta ideja odlaska na more, u Hrvatsku u kojoj više i nije bilo rata. A mogli su, s tim konvojem, poći do Beograda, odakle će dalje u Europu, u Austriju, Njemačku, u Ameriku, Australiju, Kanadu. Istina, rat je u Sarajevu trajao tek mjesec-dva, i vjerovalo se da će uskoro biti zaustavljen, ali ni Amerika i Kanada nisu preko svijeta. Ako odu, lako će se vratiti kući čim rat stane. Postojala je još jedna, uskoro će se pokazati i najprivlačnija ponuda: Izrael. Otići će u Izrael, gdje će postati Izraelci, što, na kraju krajeva, nužno i nije neka naročito krupna ni fatalna promjena. U Izraelu živi se bolje i komfornije nego što se živjelo u Jugoslaviji. Tamo je neki vrlo raznolik šaren svijet. Dosta je naših ljudi, Bosanaca i Jugoslavena raznih vrsta, pa će se lako naći i nekog svoga, neku sebi blisku dušu, budućega prijatelja...
I tako su se onda, u Jevrejskoj općini, kod Ivice Čerešnješa i njegovih činovnika, Jevreji prijavljivali za evakuaciju. Članovi Općine, oni koji nisu članovi, kao i oni za koje se prethodno nije ni znalo da su Jevreji, ali su, eto, donijeli neki dokaz svoga jevrejstva. Stvar je u kulturološkom, u identitetskom, a onda i u moralnom smislu bila vrlo izazovna. Najednom je, početkom tog strašnog sarajevskog ljeta 1992., prvi put u skoro četiri stoljeća sarajevske jevrejske povijesti, postalo i korisno, i prestižno biti Jevrejin. Biti Drugi, biti najradikalnije Drugi, biti autsajder nad svim autsajderima. S kakvim se sve papirima i dokumentima dolazilo kod Ivice Čerešnješa, e da bi se dobilo mjesto u jevrejskom konvoju, to nikada nećemo, na žalost, doznati. Premda nijedan ispovjednik u dugoj povijesti ispovijedanja čovjekovih grijeha, nijedan čuvar tajni, nijedan psihijatar ni psihoanalitičar, nijedan povjerenik obiteljskih memorija, nije čuo ni pročitao ono što će tog ljeta čuti ili pročitati ljudi iz Jevrejske općine, i prvi među njima Ivica Čerešnješ, to nikad neće postati dio neke sarajevske kronike, niti fikcije i fakcije o opsadi grada. A vrijedilo bi, doista bi vrijedilo.
