Čerešnješ i njegovi ljudi krajnje štedro podijelili su putna uvjerenja o jevrejstvu. I učinilisu još nešto: u svoje konvoje priključivali su i ljude koji im nisu dolazili s papirima, i ljude koji nisu za sebe govorili da su Jevreji, nego su to bili spremni reći samo onima koji ih s oružjem na njihovom budu budu zaustavljali. Silno je plemenit bio taj čin, jedan od najplemenitijih za koje u tom ratu znam: pod zaštitu vlastitoga jevrejstva Ivica Čerešnješ uzimao je Sarajlije koji su bili sve drugo, samo ne Jevreji. Oni koji su ih usput zaustavljali, pretpostavljali su da on to radi, ali nisu mu mogli ništa. Ni njemu, ni njegovim ljudima. Pregolem je bio taj autoritet stečen na stradanju. I prevelik je bio strah naših zločinaca pred Jevrejima. Valja se nadati da su baš svi oni koji su u lipnju 1992. izlazili iz Sarajeva u jevrejskim konvojima dobro shvatili i upamtili svoj dug. Meni su ti jevrejski konvoji poslužili za priču “Pogledaj me, Anadolko”, u knjizi “Mama Leone”.
1206
prikaza
Trebala je tog lipnja 1992. velika hrabrost da bi se ostalo u Sarajevu, ali hrabrost je bila potrebna i da se ode
1/3
Granate su već svakodnevno sipale s okolnih brda, nije više bilo mirnih dana, vjerojatno i zato što su međunarodni pregovarači i svjetski mirotvorci bili po godišnjim odmorima.
Ovaj je članak dio naše pretplatničke ponude.
Cjelokupni sadržaj dostupan je isključivo pretplatnicima.
S pretplatom dobivate neograničen pristup svim našim arhiviranim člancima,
ekskluzivnim intervjuima i stručnim analizama.
Prijavi se
Prijavi se putem Facebooka
