Ne zna se je li gore ako ste u samici ili s ostatkom populacije. Samica je pravokutna soba, bez kreveta, s prozorom tako visoko postavljenim da jedva ulazi svjetlost. U podu je rupa koja "glumi" toalet, a iz nje izviru žohari i boleštine. Olovna vrata, kao u "Grofu Monte Cristo", ima rupu kroz koju se gura hrana i voda. Prostor je toliko malen da, kad ležite, ako ispružite ruke, dodirujete drugi zid.

A zajedničke prostorije znače da će vas tridesetak biti nagurano u ćeliju za osmoricu. Opet spavanje na podu, između prljavih tijela. Dva WC-a i dva tuša na 200 ljudi, nema tople vode. U podrumu se provode ispitivanja i mučenja - od batinanja po tabanima do elektrošokova, a u dvorištu vješanja. Navodno neki zatvorenici ostanu i bez glave. Uvjeti su to iranskog zatvora Evin, koji se nalazi u glavnom gradu Teheranu.

Naziva se i Evin univerzitet zato što, osim ubojica i kradljivaca, ondje zatvaraju i sve neprijatelje režima - stranci, intelektualci, sveučilišni profesori, aktivisti, žene... "Kuća horora" je kako lokalci nazivaju Evin. A on nije jedini. Iran ima barem 240.000 zatvorenika (294 po 100.000 ljudi u državi od 81 milijun), dok je službeni kapacitet 150.000. Zatvora ima 253, a skoro tri posto zatvorenika su stranci.

Među njima je 544 dana bio i novinar Washington Posta Jason Rezaian, koji je o tome napisao knjigu "Prisoner: My 544 Days in an Iranian Prison—Solitary Confinement, a Sham Trial, High-Stakes Diplomacy, and the Extraordinary Efforts It Took to Get Me Out". Pisano je to svjedočanstvo ne samo o hororima Evina i preživljavanju nego i o tome kako je jednostavno u Iranu "pasti" kao žrtva sistema.

Novinar uglednog medija, Iranac po ocu, u braku s Irankom (koja je u zatvoru provela 72 dana), u sekundi postaje "izdajnik" i "špijun". Odvlače ga iz njegova stana, maltretiraju, odvajaju od supruge, stavljaju u samicu i orkestriraju lažno, kafkijansko suđenje tijekom kojeg Rezaian ne može niti razgovarati sa svojim odvjetnikom.


"Otac, koji je Iranac, došao je studirati u Ameriku i zaljubio se u moju majku. Uskoro se puno rodbine doselilo i odrastao sam među Irancima, ali ne onima koje sam vidio na televiziji, koji pale zastave i urlaju 'smrt Americi'. To, i zanimanje za novinarstvo i vanjsku politiku, nagnalo me da 2001. prvi puta odem u Iran. Shvatio sam da je priča o Iranu često neshvaćena, i htio sam to promijeniti", rekao je za podcast Foreign Policyja Rezaian koji je, sve zajedno, proveo 18 mjeseci u iranskom kaznenom sustavu.

Pisao je o svemu, od kulture, politike, životnih priča, do hrane (zato su on i njegova supruga ugostili i Anthonyja Bourdaina). Godine 2012. dobio je stalni angažman za Washington Post.
Godine 2014. stvari su se "zakotrljale" nakon što mu je hakiran mail. Otišao je porazgovarati s izvorima iz agencija i policije, a oni su mu rekli da je sve u redu. Svejedno ga je na dan kad mu je na još godinu dana produljena novinarska propusnica uhitila Iranska revolucionarna garda.

"Njihov je cilj zaštititi sustav pod svaku cijenu, oni su ti koji uhićuju strance", kaže Rezaian koji nije prva osoba koja je o užasnom iskustvu napisala knjigu ili postala poznat javnosti.


Kroz Hrvatsku MI6: Prošvercali smo nuklearnog stručnjaka iz Irana preko RH

Evin je izgrađen za vrijeme vladavine Mohameda Reze Pahlavija - iranskog šaha. Prije nego što je svrgnut s vlasti u revoluciji 1979, zatvor je smjestio neke od radikala i simpatizera koji će jednog dana vladati Islamskom Republikom. Tijekom desetogodišnje vladavine ajatolaha Ruhollaha Homeinija, tisuće političkih zatvorenika bilo je sustavno ubijeno u Evinu.

Nakon što je Mahmoud Ahmadinejad izabran za predsjednika 2005. godine, uhićenja vezana za političku oporbu dosegla su zastrašujući vrhunac tijekom neuspjele "Zelene revolucije", koja je uslijedila nakon Ahmadinejadova ponovnog izbora 2009. godine. Osam je godina tu proveo još jedan čovjek koji će, na kraju, biti pušten sa Rezaianom, a to je kršćanski pastor Saeed Abedini, čiji je grijeh bio prelazak na drugu vjeru. Njega su mučili, govorili mu da je Krist u drugoj ćeliji.


Tu je i Marina Nemat, koja je u rupu bačena sa 16 godina, 1981. tijekom masovnih uhićenja studenata.


"Odmah vam povežu oči i odvedu pod zemlju. Sjedite tako i tuku vas ako se pomaknete ili nešto kažete. To može trajati danima, tjednima. Ne žele oni prave činjenice, samo da kažete da ste radili protiv države", kaže autorica knjige iz 2007. imena "Prisoner of Tehran" koja danas živi u Torontu. Ona je uspjela preživjeti punih šest mjeseci samice.

"Svaki dan je trajao 3000 godina", kaže.

Bila je i pred streljačkim vodom ali ju je u zadnji čas spasio jedan čuvar.

"Rekao mi je da sam osuđena na smrt, ja sam rekla da je to nemoguće jer nije bilo suđenja. On mi je kazao da ga je bilo, samo ja nisam bila tamo", prisjeća se Nemat.

Neki njezini kolege u zatvoru su smaknuti, o čemu je ona i pisala. Slično kao i Rezaian preživjela je novinarka koja se bavila ljudskim pravima Roxana Saberi koja je gotovo šest godina radila u Iranu. Ponovno se vratila kako bi pisala knjigu, a uhićena je kad je 2009. pokušala izaći iz države.

"Rekli su mi da nema šanse da sam intervjuirala toliko ljudi samo radi knjige, i da sam špijun CIA-je. Ustrašena, bez odvjetnika, priznala sam. Dobila sam osam godina. Sretna sam da nisam mrtva", kaže autorica knjige "Between Two Worlds: My Life and Captivity in Iran" koja je oslobođena nakon osam dana, a danas živi u New Yorku.


Bacaju vas u izmetom prekrivene sobice gdje čekate "saslušanje" i "suđenje" ako pričate s krivim ljudima, ako ste stranci, novinari, imate Bibliju, aktivni na društvenim mrežama. Sve je "dobar izgovor".
 Mohammed Ali Dadkhah je odvjetnik koji polako umire u Evinu baš zato što je na sudu branio jednog kršćanskog pastora imena Youcef Nadarkhani. Dadkhah će život skončati iza rešetaka jer je radio svoj posao.

Glazbeni producent i skladatelj Hangi Tavakoli držan je u samici od zime 2008. do veljače 2009. jer je svojom glazbom radio "protiv Irana", a iransko-kanadska fotoreporterka uhićena je jer je fotografirala ispred zatvora 2003. godine. Umrla je od udarca tupim predmetom u glavu, tijekom ispitivanja. Bila je i silovana. Evin je samo najpoznatiji zatvor, to se događa diljem zemlje.


Svijet nafte Iranci Trumpu: Ako počneš rat, mi ćemo ga završiti

Još jedna iransko-kanadska novinarka, Maziar Bahari, u Evinu je provela 118 dana nakon što je u zemlju došla pratiti kontroverzne predsjedničke izbore 2009. Napisala je memoare "Then They Came for Me: A Family’s Story of Love, Captivity, and Survival", na kojima se bazira Jon Stewartov film "Rosewater".
 Ahmadinedžad je svojedobno o zatvorima rekao kako "se ponekada događaju neprimjerene stvari, ali za njih je opet kriv neprijatelj".

Svaka presuda gotovo uvijek sa sobom nosi i kaznu bičevanja. No, usprkos svemu tome Rezaian je mislio da će ga barem upozoriti, reći mu "previše si kopao, napusti državu". Međutim ne, on je bačen u zatvor.

"Optužili su me da sam šef CIA-je. Najgore mi je bilo što 35 dana nisam znao gdje mi je supruga, a u samici sam bio 49 dana. U ogavnom sobičku bez kreveta ili namještaja. Nije ni ideja da samica bude lijepa ili ugodna, ali takva je da sam jedva čekao ispitivanje. To mi je bio jedini ljudski kontakt. Mentalni ožiljci nikada nisu prošli, nikome to ne bih htio. Nema opravdanja u bilo kojem slučaju za toliko vremena u samici. Svoje sam mentalno zdravlje održao tako što sam hodao naprijed nazad, i nikada nisam dao da mi misli pobjegnu u smjeru da nikada od tamo neću izaći, da nikada više neću vidjeti suprugu, brata ili majku. To je bilo nedopustivo. Radio sam planove, razmišljao kome se sve moram ispričati, samo da misli ne idu prema negativnostima", ispričao je Rezaian koji je bio uvjeren da su ga "vani svi zaboravili", što nije bilo točno.

Za njegovo je oslobađanje lobirao i radio njegov stariji brat Ali, više se puta oglasio Anthony Bourdain, a svoje je mišljenje o tome rekao i Muhamed Ali, heroj i u Americi i u Iranu.


"Vani su neki čak mislili da sam mrtav, a ja sam bio uvjeren da nikome nije stalo. Mislio sam da me čeka smaknuće. Najsretniji sam bio kada sam jednom uspio zagrliti suprugu, ali brzo su nas razdvojili, iako taj susret mi je dao nadu. Kada su me maknuli iz samice stavili su me u ćeliju s jednim Azerbajdžancem. Iako ja nisam shvaćao kako to da me puštaju iz samice, je li me puštaju ili samo se pripremaju na to da ću tamo biti jako dugo - a to je ono što se dogodilo. Mene je preporodilo to što sam mogao izaći na beton. Azerbejdžanac i ja nismo imali niti jedan zajednički jezik, ali smo se povezali kroz ljubav prema hrani, putovanjima i mržnji prema našim mučiteljima. Danas mi je kao brat. 13 mjeseci smo proveli zajedno, on je oslobođen nekoliko mjeseci nakon mene", prisjeća se novinar koji je nakon nekog vremena, kada je shvatio da ga ne planiraju mlatiti, počeo pokazivati bunt.

Posebno ga je razljutilo "suđenje".


"To je bila kafkijanska predstava. Tamo sam vidio majku i suprugu nakon godinu dana izolacije. Ja ne smijem govoriti, prezentirati dokaze, braniti se ili pričati s vlastitim odvjetnikom. s vremenom sam shvatio da iako mi prijete smrću, nikada me nisu tukli. Cijelo je suđenje snimljeno i snimka postoji. Ja se ponosim time da me nisu natjerali da išta 'priznam'", kaže pisac čiji je brat osigurao da se pitanje njegovog puštanja spominje i na tajnim nuklearnim pregovorima između Irana i SAD-a.

Dovukla ga ljubav 'U Iranu ništa nije dopušteno, a sve je moguće'

Rezanian zna da je živ i da je vani jer je predsjednik SAD-a u tim pregovorima tako rekao, u ovom slučaju Barack Obama.


"Da nije bilo toga tko zna gdje bih bio", kaže novinar koji je s majkom i suprugom tužio Islamsku Republiku Iran, između ostalog, da skrene pažnju na to koliko je još ljudi u poziciji u kakvoj je on bio, zatočeni u zatvorima iz pakla.


"Ja više nikad neću biti cijela i zdrava osoba kao nekada, a zašto. Rekao sam na sudu da sam pošteno i po pravilima radio svoj posao, a oni su mi priuštili pakao", zaključuje Jason Rezaian.


Popis je zatvorenika, pritvorenika, osuđenih i mrtvih golem. Sustav, jedan od najgorih kaznenih i zatvorskih sustava na planeti (s njime se mogu usporediti Saudijci, Sj. Koreja i Sirija) se niti ne pravi da suđenje ima ikakvog smisla ili da optužnica mora biti suvisla. Svatko je potencijalna opasnost poretku, i koliko se god aktivisti za ljudska prava bunili ništa se ne miče s mjesta. Mnogi lokalci kažu kako je bolje biti mrtav nego završiti u Evinu.