Ratni zločini u Siriji i Jemenu zasjenili su nedavne povijesne nemire u Iranu. Zemlju su tijekom kolovoza potresali prosvjedi protiv vjerske kontrole nad državom. Visoka nezaposlenost i visoka inflacija potaknuli su sve slojeve društva na izlazak na ulice, a nadu u ekonomski oporavak srušilo je povlačenje SAD-a iz sporazuma o nuklearnom razvoju i ponovno uvođenje sankcija (započeto u kolovozu).
Za razliku od velikih prosvjeda 2009., kad se protiv vlasti okrenuo krhki srednji sloj društva, protiv njih su prosvjedovali gotovo svi dijelovi društva. Brojni prosvjednici klicali su slogane o kraju vladavine imama, baš kao što su 1979. klicali protiv šaha. Umjesto: "Smrt šahu", Iranom je odjekivalo: "Smrt Hameneiju". Val prosvjeda potresao je zemlju u prosincu i siječnju, a nedavno je obnovljen katastrofalnom ekonomskom situacijom. Slabljenje valute i skupi uvoz naveli su nedavno pridošle strane tvrtke da se povuku, a standard padne.
"Što je počelo kao ekonomski prosvjedi, preobrazilo se u široki društveni i politički izazov režimu", komentirao je jedan od analitičara. Iranski radnici, koji su inače čvrsto na strani režima, prosvjedovali su rame uz rame uz Iranke koje trgaju hidžabe.
Vlast je pokušala krivnju prebaciti na vanjske neprijatelje, no demonstracije su motivirane izrazito protiv nepotizma i korupcije. Najviše koristi od prosvjeda ima bivši iranski populistički predsjednik Mahmud Ahmedinedžad. Prethodno prezren od naroda zbog lažnih obećanja i vjerske elite zbog napada na teokraciju, već lani se pokušao ponovno kandidirati za predsjednika.
Iako mu Vijeće čuvara nije dopustilo kandidaturu, on putuje zemljom i predstavlja se kao spasitelj običnih ljudi, tražeći dodjelu posebnih ovlasti da "popravi" ekonomiju, što priziva sjećanje na slične zahtjeve Mussolinija 1920-ih. Paradoksalno kopirajući Trumpa, postavio se kao vođa antiestablishmenta.
Čak je početkom kolovoza na Twitteru javno pozvao Trumpa da objavi oštećujuće informacije o njegovim protivnicima u vladi, prizivajući time usporedbe s poznatim trenutkom kad je Trump 2016. javno zatražio od Rusije da hakira njegovu suparnicu. Iako ovi prosvjedi imaju ekonomsku i političku dimenziju, oni su ponajprije iskaz volje običnih Iranaca, nezadovoljnih desetljećima shizofrenog društvenog poretka.
Perzija je imala više zlatnih doba, od antičkog Ahmenidskog carstva, koje je vladalo trećinom svjetskog stanovništva, do Safavidske renesanse u novom vijeku. Suvremeni Iran obilježili su revolucija i uspostava jedinstvene parlamentarne teokracije. Četrdeset godina islamizacije zamijenilo je četrdeset godina modernizacije. Privatni i javni život stanovnika drastično se razlikuje, slično komunističkoj Jugoslaviji.
Ovo je tema nedavno prikazane četverosatne serije PBS-a "Our Man in Tehran" o nizozemskom novinaru Thomasu Erdbrinku koji je jedan od rijetkih zapadnih novinara u Iranu. On je nastavak istovjetne trosatne nizozemske serije iz 2015. Dokumentarac je ponajprije osobna priča, koliko o Erdbrinku i njegovim bližnjima, toliko i o životima običnih Iranaca. Podijeljen je na dva dijela, vremenski smještena u 2014. i 2017.
"Nekoć sam, na prašnjavoj cesti, sreo djevojku. Bilo je to u jednoj od najizoliranijih zemalja na svijetu. Sedamnaest godina kasnije još sam ovdje."
Erdbrink je kao student novinarstva početkom stoljeća doputovao u Iran kako bi pokrivao pomrčinu Sunca. Jedan od mladića upitao ga je da li je Michael Jackson, na što mu je Thomas odgovorio da jest, ne želeći ga uvrijediti. Ubrzo je počeo davati autograme i izvoditi Jacksonov moonwalk za zadivljene Irance. Njegova buduća supruga, fotografkinja Newsha Tavakolian, prišla mu je pitati ga tko je on i što radi.
"Mogao sam oženiti nizozemsku djevojku, stvari bi bile puno drugačije i možda puno lakše, ali sretan sam što sam te odabrao", govori za kamere Erdbrink o supruzi, na što mu ona spremno odgovara uz smijeh: "Naravno da bi trebao biti sretan".
Erdbrink se 2002. preselio u Teheran i stvorio karijeru kao jedan od rijetkih zapadnih novinara. Režim ga tolerira zbog njegova "neutralnog" podrijetla, kao i integracije u društvo. Pritvaran je i ispitivan, ali nikad nije završio u zatvoru unatoč opreznom kritiziranju režima. Vrlo je optimističan, zafrkantski raspoložen i lako prilazi ljudima iako zasluge za to pripisuje razgovorljivosti Iranaca.
"(Iran) je bio potpuno drugačiji od mojih očekivanja. Ljudi su bili tako pristojni, prijateljski i domaćinski. I smrt Americi koju iranski vođe uvijek propagiraju nije nešto na što ćeš naići u veletrgovini ili kad čekaš pregled kod doktora. Ovo mjesto me zaintrigiralo i nikad nisam otišao."
Erdbrink je vrlo otvoren.
"Ne volim se izlagati, no osjećam da se moram. U Iranu se svatko bavi tvojim osobnim životom."
Suprotno tradiciji, Newsha ga je zaprosila (na šok njezine obitelji), a ne žure se imati djecu zbog njezine karijere. Njihov zajednički život je inspiracija za istraživanje kako Iranci grade živote ograničene brojnim pravilima i stranim prijetnjama. Jedan od Erdbrinkovih sugovornika je Hamid Reza Ahmadabadi, 48-godišnja nacionalna zvijezda. Velikousti Basiji popularan je na Instragramu kao najglasniji podržavatelj režima.
Nastavak na sljedećoj stranici...