Prostrana pseudorenesansna građevina iz 18. stoljeća poznata kao Hofgartenarkaden - dio nekadašnje rezidencije bavarske kraljevske dinastije Wittelsbach koja omeđuje park Hofgarten u središtu Münchena - bila je u drugoj polovici 1937. godine mjesto održavanja jedne od najposjećenijih likovnih izložbi u povijesti čovječanstva.

Otvorena od srpnja do studenoga, izložba reprezentativnih djela njemačkih slikara moderne umjetnosti privukla je više od dva milijuna posjetitelja iz čitave Njemačke. Golema većina njih nije međutim došla u Hofgarten kako bi se izlošcima divila, već kako bi im se - rugala.

Za ne zaboraviti Izložba upozorava na Hitlerovu "izopačenu umjetnost"

Dakako, riječ je o izložbi "Entartete Kunst" na kojoj su nacisti prikazali djela 'degenerirane' umjetnosti zaplijenjena iz njemačkih muzeja - djela ekspresionizma, dadaizma, nadrealizma i 'nove stvarnosti' - čime su željeli njemački narod iz prve ruke uvjeriti u svu izopačenost kulture Weimarske Republike, odnosno liberalnog društvenog poretka općenito. Adolf Hitler je na otvaranju obećao da će bez milosti nastaviti borbu protiv te 'perverzne moderne umjetnosti' kojom se 'vrijeđaju njemački nacionalni osjećaji', u čemu ga je svesrdno podržala njemačka malograđanska javnost, ali i neki ugledni strani likovni kritičari.

Nakon što je izložba kasnije prikazana u još nekolicini velikih gradova njemačkog Reicha, manji dio djela prodan je na međunarodnim dražbama, da bi u ožujku 1939. nekoliko tisuća 'degeneriranih' slika - po uzoru na ranija nacistička uništavanja knjiga - bilo ritualno spaljeno u Berlinu, na vatrogasnom poligonu u četvrti Kreuzberg. Među njima su bili brojni radovi velikog njemačkog slikara Otta Dixa, no srećom ne i slika "Mornar i djevojka", jedno od njegovih najamblematičnijih djela koje je naslikao prije točno stotinu godina.

"Mornar i djevojka" savršena je umjetnička metafora Njemačke '20-ih

Prva polovica dvadesetih godina prošlog stoljeća možda nije bilo najsretnije razdoblje za njemačku politiku i gospodarstvo, no njemačka likovna umjetnost proživljavala je jednu od svojih boljih faza. Otto Dix je - uz Georgea Grosza i Maxa Beckmanna - slikar koji je u svojem stvaralaštvu možda najbolje izrazio tadašnje prevladavajuće stanje društvenog kaosa i moralne dekadencije postratne Njemačke. Njegova slika "Mornar i djevojka" savršena je umjetnička metafora tog razdoblja. Na njoj je prikazan intenzivan trenutak između dvaju likova - mornara i 'djevojke', odnosno žene koja bi mogla biti u srednjim godinama - smješten u klaustrofobičan ambijent narančasto-ljubičastog tonaliteta. Središnjim dijelom kompozicije dominira lik krupnog mišićavog mornara razdrljene košulje s izraženim dlakama na prsima. Na glavi nosi mornarsku kapu ispod koje iz profila vidimo groteskno lice oštrih crta, s razrogačenim sadističkim očima i prijetećim zlobnim osmijehom. Djevojka, također prikazana iz profila, leži u lijevom donjem dijelu slike.

Njezino je tijelo poluobnaženo, gotovo beživotno, blijede boje s ljubičastim tonovima, dok joj je lice groteskno iskrivljeno, s napetim osmijehom na poluotvorenim ustima iz kojih viri cigareta. Iznad golih obješenih grudi ima tetovažu sidra. Mornar se prijeteći nadvija nad njom i desnom joj rukom dodiruje usne. Pozadinom slike dominira crveno-narančasta boja, stvarajući atmosferu zagušljivosti, opasnosti i intenzivne emocionalne napetosti. Cijeli prizor odiše erotikom i agresijom, s očitom neravnotežom moći između likova: mornar je aktivan i dominantan, dok je djevojka pasivna i ranjiva.

KRISTIAN KOŽUL Fetišizam, sado-mazohizam i kič u ime umjetnosti

Dixova slika, nastala 1925. godine, duboko je ukorijenjena u tadašnjoj stvarnosti weimarske Njemačke, razdoblju obilježenom tragičnim posljedicama Prvog svjetskog rata, društvenim previranjima, ekonomskom krizom i hiperinflacijom. Društvo je bilo duboko podijeljeno između tradicionalnih moralnih normi i modernističkog eksperimentiranja, a autor se usredotočio na rubne dijelove tog društva na kojima su se ispreplitali erotizam i nasilje.

Mornar simbolizira militarizam, sirovu snagu i mušku dominaciju

Mornar simbolizira militarizam, sirovu snagu i mušku dominaciju, dok je djevojka predstavnica marginaliziranih i ranjivih društvenih skupina, poput prostitutki. Ona je žrtva sustava u kojem nema prostora za slobodu ni dostojanstvo. Kao bivši vojnik, Dix je bio duboko traumatiziran ratom, no povratak u običnu svakodnevicu nije mu donio preveliko olakšanje - samo mu je premjestio fokus na nove društvene traume. Na slici "Mornar i djevojka" odbio je uljepšati stvarnost. Umjesto toga, pokušao je - i uspio - prikazati sirovu istinu o ljudskim odnosima i društvenim nejednakostima, a kod publike evocirati osjećaje tjeskobe, zgražanja i moralne ambivalentnosti. Slika ne prikazuje samo dva arhetipska lika, već je slojevita društvena kritika tadašnjeg njemačkog društva. Boje i kompozicija prenose osjećaj opasnosti i nasilja, dok simbolika mornara i djevojke istražuje teme moći, seksualne eksploatacije i moralnog sloma. Ipak, Dix kroz ovu sliku ne osuđuje direktno, već postavlja ogledalo društvu, prikazujući njegove najtamnije strane.

Wilhelm Heinrich Otto Dix rođen je 2. prosinca 1891. u tirinškom gradiću Untermhausu nedaleko od Gere. Najstariji sin Franza, radnika u ljevaonici, i Louise, švelje sa sklonošću prema poeziji, Otto je od malena pokazivao zanimanje za umjetnost, osobito slikarstvo. Nakon završetka osnovne i srednje škole upisao se na Umjetničku akademiju u Dresdenu, gdje je stekao solidne tehničke temelje i upoznao se s različitim stilovima i umjetničkim pravcima.

KATALIN LADIK Umjetnost ne mora biti politički angažirana, ali mora biti dobra

Većina njegovih ranih radova uključivala je krajolike i portrete rađene u stiliziranom realizmu, u kojemu su se mogle prepoznati naznake ekspresionizma. Ipak, na njegov je život i umjetnički izraz - kao što je to bio slučaj i s brojnim drugim tadašnjim europskim umjetnicima - presudno utjecao Prvi svjetski rat. Kao dobrovoljac služio je prvo na zapadnim bojišnicama - sudjelovao je između ostaloga i u bitki na Sommi - a kasnije je prebačen na Istočni front gdje se borio protiv Rusa sve do potpisivanja primirja. Od veljače 1918. bio je stacioniran u Flandriji gdje se istaknuo u velikoj njemačkoj proljetnoj ofenzivi što mu je donijelo Željezni križ 2. razreda, te ranu na vratu zbog koje je prebačen na obuku za pilota.

Damir Sokić "Kod nas angažirani umjetnici i dupe prodaju za karijeru"

Osim ožiljka koji je bio jedva vidljiv, Dix je iz Velikog rata kao popudbinu ponio duboke psihološke traume, s kojima se pokušao suočiti kroz umjetnost. Svoja ratna iskustva prenosio je na platna, odnosno - preciznije - izradio je ciklus od pedeset bakropisa s prizorima ratnih razaranja, patnje i smrti pod naslovom "Der Krieg". Taj mu je ciklus osigurao širu umjetničku prepoznatljivost, ako već ne i slavu. Još je poznatiji njegov kasniji "Ratni triptih". U međuvremenu je prošao kroz secesijsku i ekspresionističku fazu stvaralaštva, da bi se od 1924. zajedno s Groszem i Beckmannom našao u pokretu 'nove stvarnosti' (Neue Sachlichkeit), autentično njemačkom umjetničkom pravcu koji je težio prikazati stvarnost bez uljepšavanja, često s naglaskom na socijalnu kritiku. Njegova djela iz tog razdoblja, poput portreta, prikaza urbanog života i socijalnih nepravdi, odlikuju se beskompromisnom preciznošću i grotesknim detaljima.

Dolaskom nacista na vlast Dixova umjetnost proglašena je 'degeneriranom', njegovi radovi uklonjeni su iz muzeja i galerija, a sam umjetnik bio je prisiljen povući se iz javnoga života. Nije međutim prestao stvarati: u drugoj polovici tridesetih godina okrenuo se religijskim i alegorijskim motivima, skrivajući iza simbola svoju društvenu kritiku. Godine 1939. uhićen je pod izmišljenom optužbom da je bio upleten u zavjeru protiv Hitlera, ali je kasnije pušten. Potkraj Drugog svjetskog rata regrutiran je u narodnu zaštitu Volkssturm, u čijim su ga redovima zarobili francuski vojnici. Nakon rata vratio se u Dresden gdje je nastavio stvarati, no nikada nije povratio onu slobodu i inovativnost koja ga je obilježila u međuratnom razdoblju. Ipak, njegova kasnija djela, koja su često refleksivna i introspektivna, svjedoče o umjetniku koji nikada nije odustao od kritičkog promatranja svijeta. S vremenom je postao klasik njemačke likovne umjetnosti priznat u oba dijela podijeljene Njemačke. Preminuo je 1969. godine u Singen am Hohentwielu, na samom jugu zemlje, a pokopan je u Hemmenhofenu na Bodenskom jezeru.

IZLOŽBA Fascinantno putovanje apstraktne umjetnosti od njezina rođenja da danas

Umjetnička ostavština Otta Dixa obuhvaća djela koja nadilaze običan estetski dojam: ona izazivaju, opominju i traže od promatrača da se suoči s istinom, ma koliko bolna ona bila. Njegova umjetnost ostaje trajna opomena za razarajuće posljedice rata i moralne dileme čovječanstva. U cjelini Dixova opusa, slika "Mornar i djevojka" predstavlja jedan od najsnažnijih iskaza oštre kritike društvenih normi i moralne dekadencije urbanog života u razdoblju nakon Prvog svjetskog rata. Globalnu prepoznatljivost slika je ipak dobila tek kad je 1995. objavljena kao naslovnica slavnoga romana Philipa Rotha "Sabbathov teatar".