Kristian Kožul hrvatski je kipar naširoko poznat još od diplomskog ciklusa Discoware (2003.). U tim prvim radovima manipulirao je poetikom kiča spajajući mala, blistava disko ogledala s njima potpuno nespojivim objektima poput invalidskih kolica i štaka. Nastavljajući u tom smjeru, stvara ciklus Asylum (2004.), u kojem kombinira dječju opremu sa sado-mazo elementima, a u ciklusu Licitari (2004.) ukrašava kacige motivima licitara i tabletićima pretvarajući ih tako u ironični suvenir. Kroz godine rad mu se logično razvija i mijenja, pa tako dolazi do gotovo apstraktnih biomorfnih oblika (Sisyphus Exalted, 2019.), kroz koje se naslućuju obrisi tijela. Kožul ovdje progovara o tijelu i njegovoj elementarnoj krhkosti, a sam kaže da ga je na najnovije radove inspirirala pandemija korona virusa zadnjih godina. Premda ga često doživljavaju kao kontroverznog zato što ulazi u osjetljive teme koje nerijetko budu sredstvo ideoloških manipulacija, sam sebe ne vidi tako. Njegov rad promišljen je i pronicljiv, a kroz komentar sustava vrijednosti današnjeg društva nastaju jedinstveni kiparski objekti. Kožul je umjetnik koji s razlogom slovi za jednog od najboljih hrvatskih kipara, a sve to bit će vidljivo na nadolazećoj izložbi.
Izložba “Rekolekcije” otvara se u petak, 7. srpnja, u Laubi – kući za ljude i umjetnost. U postavu će biti predstavljena Kožulova ključna djela te će na taj način izložba popratiti, odnosno, u određenom smislu, protumačiti opus ovog zanimljivog umjetnika. Autori postava su Damir Gamulin i Antun Sevšek, a izložbu je moguće pogledati do 22. kolovoza 2023. godine.
Express: Prvo da pitam, kakav je osjećaj obilježavati 20 godina rada? Jesi li premlad za retrospektivu?
Apsolutno sam premlad za retrospektivu! Izbjegavam tu riječ u širokom luku koliko god mogu. Zapravo je cijela izložba daleko od ozbiljne ideje retrospektive i bavi se kontinuitetom rada umjetnika, s jedne strane, te razumijevanja građenja kolekcije suvremene umjetnosti s druge. To je promatranje radova unutar kolekcije kao zasebnog opusa, koji raste i razvija se sukladno s razvojem umjetnika.
Zapravo je to jedan koncentrirani pogled na aspekte mog rada objedinjene u reducirani skup.
Express: Neko vrijeme živio si u New Yorku. Kako to da si se vratio? Bi li rekao da je život ovdje jednostavniji i humaniji, odnosno je li ovdje umjetniku ipak lakše stvarati i djelovati?
Mislim da postoji vrlo malo mjesta koja su jednako izazovna ili u toj mjeri kompetitivna kao New York. Vjerujem da sam u sedam godina boravka u potpunosti iskusio hektičnost takvog života, ali isto tako i konstantne zasićenosti. Ne mislim samo na umjetnost, apsolutno sve oko mene uvijek je bilo potencirano do maksimuma. To je naprosto grad u kojem trajanje pažnje postaje sve kraće što dulje ostajete, a sposobnost iskrenog oduševljenja, toliko potrebnog za rad, postaje sve rjeđa. Zasićenost svime naprosto je nezaobilazna, sveprisutna.
Express: Dugo si, još od diplomskog ciklusa “Discoware”, stavljao naglasak na spajanje nespojivog. Invalidska kolica optočena disko ogledalima, ratna oprema ukrašena etnomotivima u ciklusu Licitari... Zbog toga su te često proglašavali kontroverznim. Kako vidiš tu “etiketu” i kako bi sam objasnio poetiku ranijih radova?
Moji radovi nisu kontroverzni u smislu da im nikad nije bio cilj isključivo šokirati ili zaprepastiti promatrača. Naravno, ako se dotičete osjetljivih tema, koje su za određenu skupinu ljudi vrlo važne, možete djelovati kao bešćutni provokator. Ali sami radovi uvijek su bili usmjereni prema propitivanju određenog fenomena, možda poticanju shvaćanja kompleksnosti istog ili nijekanja apsolutnog uvjerenja.
Express: Posljednjih godina krenuo si s apstraktnom skulpturom. Što se to promijenilo? Kako je došlo do zaokreta?
Mislim da je prirodno da se moj rad mijenja s obzirom na mjesto boravka, na stečeno iskustvo. Teško mogu zamisliti da kroz 20 godina rada ne osjetim potrebe za mijenjanjem elemenata radnog procesa. Metaforička priroda radova je zapravo ostala ista, tako da je zapravo teško govoriti o apstraktnoj formi. Sami objekti su vrlo konkretne antropomorfne prirode i njihov sugestivni potencijal leži baš u njihovoj prepoznatljivosti… U promatračevoj sposobnosti da naslućuje formu tijela, da se kroz to prepoznavanje identificira s aspektom nepotpunosti, krhkosti istog, i da stvori vlastiti narativ samostalno tumačeći simbolički rječnik rada. Veća razlika je početna točka, dok se nekad uglavnom radilo o utilitarnim, lako prepoznatljivim objektima, sad se radi o gotovo nadrealnom krajobrazu napučenom objektima koji, iako sugeriraju određenu svrhu, zapravo pate od potpune disfunkcionalnosti.
Express: Biomorfni objekti koje danas stvaraš sugestija su tijela, molekula... A opet radiš ih od industrijskih materijala. I opet spajanje nespojivog. Privlače te kontradikcije i paradoksi?
Uvijek sam bio privučen nedorečenim, nedoslovnim. Situacijama koje su otvorene za interpretaciju, dok mi se didaktički aspekt jasno razumljive jednoznačne umjetnosti činio nezanimljivim. Ukoliko postoji slobodan prostor za interpretaciju, uvijek vjerujem da on obogaćuje umjetnički rad.
