U doista velebnom Kulturnom centru Candiani u Mestrama može se pogledati poučna i zanimljiva izložba "Vasilij Kandinski i europski avangardni pokreti. Točka i linija prema ravnini", koja pripovijeda o fascinantnom putovanju apstraktne umjetnosti od njezina rođenja da danas. Nazvana je po proslavljenoj knjizi Kandinskog "Točka, linija i površina" iz 1926. godine, koja se smatra jednim od kapitalnih tekstova moderne teorije umjetnosti. U toj knjizi Kandinski je objasnio viđenje apstraktnog slikarstva i virtualnost crte i točke, a potom je u pisanju glazbenih nota identificirao sustav za grafičku reprodukciju zvuka. To njegovo istraživanje i shvaćanje da "Umjetnost prevladava ograničenja svoga doba i uvodi sadržaj budućnosti" postavilo je temelje za apstraktnu umjetnost 20. stoljeća.
Na izložbi je pokazano više od 40 remek-djela, uključujući slike, grafike, radove na papiru i skulpture dvadesetak umjetnika, od Vasilija Kandinskog, oca apstraktne umjetnosti, i Paula Kleea, preko Jeana Arpa, Joana Miròa, Antonija Tàpiesa, Yvesa Tanguya i Luigija Veronesija, pa sve do Bena Nicholsona, Marka Tobeya, Emilija Vedove i Julie Mangold. Svi oni bili su inspirirani Kandinskim ili pokretom "Plavi jahač" te su u svojim radovima istraživali ili nadograđivali svijet apstrakcije. Izložbom se htjelo pokazati upravo to: poveznice između Kandinskog i umjetnika koji su zaokružili svemir likovne apstrakcije.
Ben Nicholson 'Poisonous Yellow'
Kustosica izložbe je Elisabetta Barisoni, voditeljica Galerije moderne umjetnosti Ca'Pesaro, a organizator Fondacija Musei Civici di Venezia, dok su remek-djela talijanskih i međunarodnih umjetnika, nastalih tijekom 20. stoljeća, dopremljena iz raznih muzeja, najviše iz reprezentativnih zbirki Ca' Pesaro. Ta impozantna zbirka nastajala je desetljećima. Dijelom se širila zahvaljujući velikim kolekcionarima, od Paula Prasta do Giuseppea i Giovanne Panza di Biumo, a dijelom donacijama umjetnika, te prigodom Venecijanskih bijenala, kad je Grad Venecija otkupljivao radove od umjetnika. To je dovelo, kako je istaknuto, da Ca' Pesaro postane središnje talijansko mjesto za dokumentiranje burnih promjena na međunarodnoj umjetničkoj sceni 20. stoljeća.
Kulturni centar Candiani otvoren je 2016. godine i do sada je već ugostio niz projekata, od Klimta, Tiziana i Rauschenberga do Lichtensteina i Koonsa. Ovu izložbu posjetilo je već 25 tisuća ljudi, što je apsolutni rekord u povijesti Candianijevih izložbi. Posjetitelji su uglavnom mlađi što nije uobičajeno za galerije, a broj posjeta raste i dalje. "Posjetitelji su oduševljeni umjetnicima koji su svoju intimnu priču i svoje vizualne pustolovine uspjeli izravno transponirati kroz točku, liniju, površinu i boje", kaže Elisabetta Barisoni, voditeljica Galerije moderne umjetnosti Ca' Pesara i kustosica izložbe, dodajući da su izložbe, fokusirane oko velikog autora kao što je Kandinsky i njegova područja, očito dobitni model. Tome ipak treba dodati bitnu informaciju: ova izložba u Candijaniju je besplatna za razliku od ostalih u kojima ulaznice stoje od 12 do 15 eura što govori da taj kulturni centar i na taj način pridonosi zajednici.
Emilio Vedova 'Europa' 1950.
Izložba je podijeljena na nekoliko tema, a prostire se na cijelom katu Centra. Započinje temom "Rođenje apstrakcije", gdje je predstavljeno devet reprezentativnih djela Vasilija Kandinskog, a počasno mjesto ima njegovo ikonično djelo "White Zig-Zags" iz 1922. godine, koje je istodobno i simbol cijele izložbe. Tu su i "Tri trokuta" iz 1938., kao i uzbudljiva zbirka grafika "Mali svjetovi", koja je nastala raznim tehnikama, od litografije i drvoreza do suhe igle, tijekom 1922., kad je ruski umjetnik predavao na Bauhausu, tad glavnom središtu inovativne umjetnosti. "Za Kandinskog su 'Kleine Welten' (Mali svjetovi) postali autonomni mikrokozmosi, gotovo poput malih galaksija u međusobnom dijalogu", kaže Elisabetta Barisoni.
Kandinski se smatra ocem apstraktne umjetnosti. Rođen je 4. prosinca 1866. u Moskvi, studirao je pravo i ekonomiju, ali je oduvijek imao strast prema umjetnosti i glazbi. Ubrzo je otkrio da ga slikanje smiruje, oslobađa tjeskobe i otvara mu predivan svijet. Počeo je vjerovati da postoji duhovni svijet koji se može prenijeti upravo slikom, oblicima i bojama. Nakon studija odlazi u München, gdje osniva "Novu udrugu minhenskih umjetnika", a zatim, sa slikarom Franzom Marcom, i pokret "Der Blaue Reiter" (Plavi jahač). Ubrzo se približava apstrakciji, koju temelji na filozofskim promišljanjima i glazbenim afinitetima te oslobađa svoje slikarstvo svake reference na stvarnost. Predavač na Bauhausu postao je 1922. godina i tijekom perioda na toj školi prolazio je kroz ključnu fazu svoje umjetnosti u kojoj je lirsku apstrakciju iz godina "Plavog jahača", obilježenu bogatstvom boja i oblika, zamijenio sve strožom geometrijom. Rekao je sljedeće: "Boja je moć koja izravno utječe na dušu. Boja je tipkovnica, oči su čekići, duša je glasovir s mnogo žica. Umjetnik je ruka koja svira, dodirujući jednu ili drugu tipku namjerno, izazvati vibracije u duši". U tom razdoblju razvijao je i ideju cjelovitog umjetničkog djela u skladu s Wagnerovim teorijama, koje su ga fascinirale. Nakon što su nacisti zatvorili Bauhaus, sklonio se u Francusku, gdje je i umro u Neuillyju 13. prosinca 1944. godine.
Antoni Tàpies
Cilj ekspresionističke grupe "Plavi jahač" bio je širenje nove umjetnosti, odnosno njezina obnova. "Kandinski je od svojih početaka oslobodio svoje slikarstvo bilo kakve reference na stvarnost, dajući život lirskom apstrakcionizmu utemeljenom na čvrstim filozofskim temeljima i jeziku glazbe tako da se na njegovim nefigurativnim radovima odvijala stalna korespondencija među bojama, oblicima i zvukovima", pojasnila je Elisabetta Barisoni. Taj jezik glazbe vidljiv je u tome što je Kandinsky transponirao neke ritmove i melodije, uključujući Beethovenovu "Petu simfoniju u c-molu op. 67" u točkice i krugove različitih veličina prema njihovoj izražajnoj važnosti. Time je pokazao veliku impresioniranost glazbenim svemirom i skladateljima poput Bacha, Wagnera i Schönberga, napomenuto je na izložbi, što je vidljivo i iz naslova njegovih slika, koje je nazvao, primjerice, "Improvizacije", "Kompozicije" i "Impresije.
Tijekom Bauhausa nastalo je i njegovo remek-djelo "White Zig-Zags". Na njemu je prepoznatljiv i figurativni element, crni križ, koji je jasna referenca, kako je navedeno, na duhovnu komponentu koja karakterizira gotovo cjelokupnu umjetnost Kandinskog. To djelo otkupio je Venecijanski bijenale 1950. godine nakon retrospektive, i to izravno od njegove supruge Nine Kandinsky. Ciklus "Mali svjetovi" također je nastao tijekom rada na Bauhausu. Riječ je zbirci od 12 grafičkih radova, sastavljenoj od četiri litografije, četiri drvoreza i četiri suhe igle, koji svjedoče o geometriji koja danas prevladava u stilu Kandinskog. Na izložbi je pojašnjeno da svaki rad iz te serije treba promatrati kao autonomni mikrokozmos, "gotovo poput malih galaksija u međusobnom dijalogu", što je u skladu s njegovom vizijom svijeta kao kozmičke cjeline sačinjene od neovisnih cjelina.
Paul Klee 'Kleinstadt Idyll'
Djelo "Tri trokuta" nastalo je 1938. godine, u njegovoj posljednjoj fazi, kad je napustio kompozicijsku strogost i razvio pod utjecajem Paula Kleea "biomorfni", razigrani stil. Kandinski je bio u tom razdoblju pod utjecajem prirodnih znanosti i biologije, ali i nadrealizma Jeana Arpa i Joana Miròa, te je pokušao regenerirati i obnoviti svoj vizualni vokabular upravo po uzoru na organski embrionalni rast. Tako je stvarao djela u kojima prevladavaju figure vodenih mikroorganizama i morskih životinja, prevedene u fantastičnom ključu.
Grupi "Plavi jahač" bio je blizak i Švicarac Paul Klee te je na izložbi prikazano i njegovih sedam radova, koji su pokrili njegovo cjelokupno stvaralaštvo. Za Kandinskog je bilo važno poznanstvo s Paulom Kleeom, švicarskim umjetnikom kojeg je upoznao 1911. u Münchenu. S njim je dijelio i strast prema glazbi, koju je naslijedio od roditelja glazbenika. Međutim, za razliku od Kandinskog, Klee je želio zadržati blizak kontakt sa stvarnošću i zapravo nikad nije dosegnuo potpunu apstrakciju. On je stvorio vlastiti svemir, koji je bio nadahnut ljepotama prirode i u kojem su bizarne životinje i biljke otkrivale veze sa zoologijom i botanikom. Među izloženim radovima pozornost plijeni "Seoska idila" (Kleinstadt Idyll") iz 1913. godine, realizirana u gvašu i tinti na platnu, koja pokazuje Kleeovu opčinjenosti bajkovitim svijetom.
Paul Klee 'Con il serpente', 1924.
U drugoj, ništa manje spektakularnoj, dionici nazvanoj "Avangardni pokreti između apstrakcija i nadrealizma" svjedočimo eksperimentima nadrealizma iz 1920-ih Joana Miróa, Yvesa Tanguya, Victora Braunera i Antonija Tàpiesa, apstraktnoj skulpturi Jeana Arpa, kozmičkim analogijama Enrica Prampolinija i glazbenim oblicima Luigija Veronesija. Svi ti umjetnici stvarali su po uzoru na Kleea i Kandinskog, posvetivši se istraživanja nadrealizma. Tako je Prampolini kombinirao geometrijske oblike s novim motivima, kao što su embrionalni organizmi. "Prampolini, od kojih Ca' Pesaro čuva slika iz serije 'Kozmičke analogije' iz 1931., također predstavlja najznačajniju poveznicu između linija apstraktne umjetnosti i neformalne nefiguralne umjetnosti nakon Drugog svjetskog rata", pojašnjeno je na izložbi. U toj skupini izloženo je ulje "Ponuda" samoukog španjolskog umjetnika i pravnika Antonija Tàpiesa, koji je bio pod utjecajem nadrealizma i inspiriran Picassom, Kleeom i Miròom, a istraživao je nesvjesno, zanimajući se za psihoanalizu, emocije, simbolizam i mitologiju. Ističu se i djela "Bez naslova" Joana Miróa i glazbeni oblici Luigija Veronesija iz 1920-ih godina.
Jean Arp, pjesnik i kipar, bio je uz Tristana Tzaru utemeljitelj dadaizma, kulturnog pokreta rođenog u Zürichu 1916., koji se potom razvijao u Berlinu, Parizu i New Yorku. Potekao je iz skupine ekscentričnih i pacifističkih intelektualaca koji se od rata sklonio u Švicarsku, neutralnu zemlju. Prošao je sve avangarde 20. stoljeća, poput kubizma, dadaizma i apstrakcionizma, ali nije ostao vezan ni za jedan od tih pokreta. Njegov je dadaizam vrlo suptilan i intelektualan te pod utjecajem je njegove solidne akademske naobrazbe, ali i apstraktnih utjecaja "Plavog jahača". Arp je o dadaizmu rekao: "Tražili smo elementarnu umjetnost, sposobnu spasiti čovječanstvo od ludila vremena". Ta nova, elementarna umjetnost, trebala je ljudima "vratiti snagu da ponovno budu muškarci, a ne ludi ubojice", dok bi se njezin jezik, rođen slučajnošću, trebao koristiti kao "oružje protiv rata koji se ne prihvaća". Bio je kreativac, eksperimentator, humorist i veliki sanjar koji umjetnost doživljava kao slobodan kreativni proces. Za njega je "Umjetnost plod koji raste u čovjeku, kao plod na biljci ili dijete u majčinoj utrobi". Na izložbi je prezentirana njegova brončana skulptura "Alou con gli artigli" (Alou s pandžama), koja je nastala 1942. godine, kad je zbog rata bio u izbjeglištvu u Francuskoj. Ona pokazuje da je njegovo umjetničko stvaralaštvo bilo pod utjecajem "Plavog jahača" i da je temeljeno na konceptu metamorfoze oblika prirode, što je u skladu s nadrealističkom poetikom, ali nikad nije stigao do čiste apstrakcije.
Kandinsky 'Kleine Welten VII'
Treći dio izložbe istražuje apstraktnu umjetnost nakon Drugog svjetskog rata, a koncipiran je tako da se jasno vidi utjecaj Kandinskog, posebno preko apstraktnog ekspresionizma, te talijanskog "Fronte Nuovo delle Arti" i apstrakcije znaka. Počinje s radovima engleskog slikara Bena Nicholsona, primjerice, "Poisoness Yellow", u kojima je posebno vidljiva lekcija Kandinskog, a nastavlja se djelima Santomasa, Emilija Vedove, Maria Deluigija, Karela Appela i Marka Tobeya. "Ti umjetnici percipiraju umjetnički čin kao individualnu, jedinstvenu, izravnu radnju koja nadilazi bilo kakvo posredovanje, prethodnu kodifikaciju ili formalizaciju jezika", stoji u pojašnjenju te dionice. Njihovi radovi nastajali su u drugoj polovici 20. stoljeća, na pola puta između neformalne umjetnosti te lirske i gestualne sugestije, a bili su vođeni idejom da je umjetnost egzistencijalni, kreativni proces u kojem se slobodno izražavaju strasti, napetosti i senzacije te pretaču u znak, gestu, boju i materijal.
Ulje Emilija Vedove "Putovanje na Siciliju" iz 1955. tipično je za njegovu prolaznu fazu u kojoj se bunio protiv geometrijske krutosti te tražio veću spontanost slikovne geste. Vedova, samouki umjetnik, rođen je u obitelji obrtnika-radnika, a tijekom tridesetih godina boravio je u Rimu, gdje je pohađao slobodnu školu akta. Počeo je izlagati tijekom 1940-ih na samostalnim i skupnim izložbama te je ubrzo stekao međunarodnu slavu. Nakon aktivnog sudjelovanja u Pokretu otpora, u poslijeratnom razdoblju bio je jedan od promicatelja umjetničkog pokreta "Fronte nuovo delle arti". Tijekom svoje karijere prolazio je kroz različite kreativne faze, od neokubizma do neformalnog jezika, a zatim se posvetio grafici i kazališnim scenografijama te pedagoškom radu, držeći predavanja na američkim sveučilištima, u Salzburgu i Veneciji. Godine 1997. dobio je Zlatnog lava za životno djelo na Venecijanskom bijenalu.
Kandinsky 'Kleine Welten VI'
Izložba završava dionicom apstraktnih skulptora, nazvanoj "Kiparstvo minimalizma", gdje su kipari, kao što su Mirko Basaldella, Španjolac Eduardo Chillida, Bruno De Toffolija i Luciano Minguzzi, uspostavili dijalog između apstrakcije i biomorfizma iz pedesetih godina prošlog stoljeća. U nekim njihovim djelima, naglašeno je na izložbi, vidljiva je bliskost s radovima Paula Kleea i Jeana Arpa. Također su izložene minimalističke, gotovo asketske skulpture Richarda Nonasa i Julie Mangold, koje su nastajale u sedamdesetima. "Ta kiparska djela također žele uspostaviti živi dijalog s remek-djelima avangarde s početka dvadesetog stoljeća te svjedoče o vitalnosti poruke Vasilija Kandinskog i njegove vjere u snagu umjetničke proizvodnje", zaključeno je na izložbi.
