Sa(n)jam knjige u Istri ugostit će u Puli Katalin Ladik, novosadsku pjesnikinju, performericu i konceptualnu umjetnicu koja je svojim eksperimentalnim i provokativnim umjetničkim djelovanjem obilježila prostore bivše Jugoslavije. Katalin Ladik (1942.) umjetnošću se počela baviti u Novom Sadu u 1960-ima. Prve je pjesme objavila 1962. u časopisu Symposion, prvu zbirku poezije 1969., a s performansima je započela 1970. godine. Objavila je 19 zbirki poezije i jedan roman na mađarskom jeziku, te 12 zbirki pjesama u prijevodu na srpski, hrvatski, francuski, talijanski i engleski jezik. Raspon njezina stvaralaštva pokriva književnost, glumu, stvaranje i interpretaciju eksperimentalnih zvukovnih kompozicija i radio igara, fonetičku i vizualnu poeziju, happeninge, performanse. Obilježava je istraživanje jezika pokretom i gestom; njezini su performansi uvijek na granici body arta i kazališne izvedbe – njezino tijelo postaje medij komunikacije. Godine 2016. dobila je Nagradu za mir Lennon Ono, izlagala je na Documenti 14, u Ateni i u Kasselu 2017., a njezina djela nalaze se u Muzeju moderne umjetnosti u New Yorku, u Tateu u Londonu i Muzeju suvremene umjetnosti u Barceloni. Posljednjih dvadesetak godina živi između Novoga Sada, Budimpešte i Hvara. Ladik će u Crvenom salonu pulskog Doma hrvatskih branitelja govoriti o svojoj zbirci “Raspjevane žeravice: izabrane pjesme 1962. – 1982.” objavljenoj u izdanju izdavačke kuće DAF, a tim povodom s autoricom smo popričali o njezinom umjetničkom djelovanju koje se kristalizira između jezika, zvuka, teatra i vizualnoga.
Express: Studirali ste ekonomiju, radili u banci, a onda se odlučili za umjetnost “na puno radno vrijeme”. Kako je to bilo biti umjetnica u socijalizmu, i to umjetnica koja je svom snagom prigrlila konceptualni revolt, odbacila tradicionalizam i suprotstavila se patrijarhalnim obrascima? Je li život “u umjetnosti” za vas bio svjestan čin otpora?
”Biti umjetnica u socijalizmu” – za taj sam izraz znala, ali mi zapravo nikada nije doprlo do svijesti što točno znači. Na Zapadu je situacija bila drugačija; znala sam za tu razliku, ali ja sam htjela da se bavim umjetnošću upravo u zemlji gdje sam rođena i koju volim. Da sam kojim slučajem živjela na Zapadu ili u Sjedinjenim Državama i tamo bih odbacila tradicionalizam i suprotstavila bih se patrijarhalnim obrascima. I tamo bih spojila osobni život s umjetnošću. Na kraju krajeva, ne vidim tako veliku razliku u razvoju svoje ličnosti. Jedina velika razlika je ta da bih na Zapadu mnogo ranije bila prihvaćena kao umjetnica.
Express: Neoavangarda na novosadskoj umjetničkoj sceni 60tih i 70tih godina prošlog stoljeća smatra se najosebujnijim i najinovativnijim razdobljem kulturne povijesti toga grada. U kolikoj je to mjeri posljedica kulture samoga grada kakav je bio? Kakav je Novi Sad danas, je li to još uvijek grad u kojemu su moguće neočekivane promjene smjerova, grad koji bi prigrlio umjetnički eksperiment?
U ono vrijeme, to je bio duh u kulturi koji je vladao ne samo u Novom Sadu, nego i u Beogradu, Zagrebu, Splitu, Sarajevu, Ljubljani, Kranju, Skopju, Titogradu i u drugim mjestima bivše Jugoslavije.
I svugdje sam se osjećala kao kod kuće. Ali pošto već odavno nisam bila u nekim od navedenih gradova, ne mogu sada uspoređivati. Jedino mogu reći da je Novi Sad i danas takav grad u kojem se dešavaju veoma uzbudljivi i značajni umjetnički događaji, koji ne zaostaju za Europom.
Express: Pripadate generaciji umjetnika za koje se umjetnost prestala svoditi na određeni predmet – postao je bitniji sam proces. Odakle kreće vaš stvaralački proces – iz racija, emocije, fizičke potrebe?
Točno je da je za mene veoma značajan proces stvaranja “work in progress”. Međutim, isto je važan i rezultat kao pisana poezija u obliku knjige – vizualna poezija, štampana ili izložena u galeriji; zatim fonična poezija snimljena na audio kaseti, gramofonskoj ploči ili na CD-u. A veoma je važna i foto ili video dokumentacija performansa. Da nije ostala bar djelomična dokumentacija ne samo mog nego i stvaralaštva drugih umjetnika, danas ne bismo mogli imati uvid u kulturni duhovni život šezdesetih i sedamdesetih godina.
Express: Nedavno ste objavili romansiranu autobiografiju “Mogu li da živim na tvom licu?”, u kojoj se predstavljate kao Urednica, Umjetnica i Staklorezačica. Kako te tri Katalin Ladik međusobno korespondiraju i kako ih kao jednu osobu predstavlja naslovnica, iz vašeg performansa “Poemim” iz 1978.?
Da, to je groteskna i istinita igra sa samom sobom u romanu, takoreći mazohističko razotkrivanje svoje duše i svog tijela. Na naslovnici to činim sa svojim deformiranim licem. U romanu pišem istinite događaje iz svog života i prilažem fotografije i dokumente, koji su sastavni dio romana. Međutim sve to djeluje toliko apsurdno, tako da se fiktivni dio romana skladno uklapa u moju životnu priču.
Express: Kad sada pogledate unatrag, čini li vam se da je vaša posvećenost pokušaju preoblikovanja stvarnosti na način koji odudara od normativnih obrazaca ponekad možda bila pomalo i naivna? Mora li umjetnost isto tako donekle biti i herojski čin?
Ako netko smatra da je posvećenost preoblikovanja stvarnosti na način koji odudara od normativnih obrazaca nešto pomalo naivno, onda je svaki stvaralački čin naivan iz tog ugla gledišta. Po mom shvaćanju, biti naivan znači biti hrabar bez straha od posljedice rezultata stvaralaštva. Ja sam lično imala ozbiljne i bolne posljedice mog stvaralaštva sedamdesetih godina. Na svom sam radnom mjestu na Radiju Novi Sad bila strogo kažnjena i isključili su me iz Saveza komunista Jugoslavije. Zbog te kazne izdavač u Novom Sadu teško se usudio da objavi moju zbirku poezije. U Mađarskoj se moja knjiga nije mogla službeno nabaviti, čak su neki profesori na fakultetu moju poeziju žigosali kao nastranu zapadno-europsku anti-poeziju. Usprkos represijama, nastavila sam da pišem i da se bavim multimedijalnim stvaralaštvom. Ne mislim da sam bila hrabra, već jednostavno, to je bio jedini način da preživim. Ja to nazivam “bijeg unaprijed”.
Express: Značajan broj konceptualnih i body art iskustava i radikalnih performansa ženskih umjetnica Jugoslavije – spomenimo samo umjetnice poput Sanje Iveković i Marine Abramović – polazište je imao u feminističkoj teoriji: ženski glas kao suprotnost ženskoj tišini, tradicionalnom motivu patrijarhalne kulture. Koliko je vama bitan taj “ženski” umjetnički glas – prihvaćate li kategorizacije na ‘žensku’ i ‘mušku’ umjetnost?
Ja nikako ne prihvaćam kategorizaciju na “žensku” i “mušku” umjetnost. U svim svojim radovima naglašavam androginost ili ženski i muški princip energije. Ponekad posebno ističem ženski princip, kao u autobiografskom romanu “Mogu li da živim na tvom licu”, ali to ne znači da sam feministkinja.
Express: Iveković i Abramović, a možemo spomenuti i Vlastu Delimar, redom svaka na svoj način koriste svoje tijelo kao primarni umjetnički izraz, kao izraz svoje životne filozofije, kod svake različite. Što vama predstavlja tijelo? Koja je vaša filozofija?
Često naglašavam da sam ja prvenstveno pjesnikinja koja pokušava proširiti granice tradicionalne poezije. Zbog toga je svaka moja umjetnička gesta poezija u širem smislu, kao što su fonična i vizualna poezija, performansi. Moji performansi su zapravo poetski performansi gdje svoje tijelo koristim poput umjetničkog objekta. Umjetnik kao objekt. Da, to se isto događalo i u performansima spomenutih umjetnica, ali na drugi način. I u mom umjetničkom stvaralaštvu, moje je tijelo prostor preklapanja političkog i ličnog. Kod mene ne postoji granica između političkog i ličnog prostora. Umjetnost ne mora biti politički angažirana, ali mora biti dobra.
Express: Raspon vašeg stvaralaštva obuhvaća književnost, glumu, stvaranje i interpretaciju eksperimentalnih zvukovnih kompozicija i radio-igara, fonetičku i vizualnu poeziju, happeninge, performanse, akcije, mail art… Na koji način funkcionira vaš kreativni proces? Kako postavljate ciljeve, na koji način ih ostvarujete? Jeste li uvijek zadovoljni realizacijom?
Oblik sadržaja uvijek određuje sadržaj poetske poruke. Na koji način funkcionira moj kreativni proces? Uh, na to je pitanje nemoguće odgovoriti… Naravno, nisam uvijek zadovoljna realizacijom svoje zamisli. Neuspjesi me primoravaju na razmišljanje i poučavaju me.
Express: Kao prva umjetnica u Jugoslaviji koja je koristila vlastito tijelo kao autonomni medij, podjednako pogodan za umjetničke ciljeve poput zvuka ili teksta, smatra se da ste svojim performansima pokrenuli nepovratne procese u povijesti emancipacije žena ne samo u Jugoslaviji već i u mađarskoj avangardi. Koliko je za vašu umjetnost bitan idealizam, jeste li idealist?
Da, ja sam idealist. I danas mi je potrebno da vjerujem u neke više ciljeve, bez obzira na to što nam predstoji prilično mračna budućnost. Moji su ideali sestre Brontë, Sveta Tereza Avilska, Nikola Tesla, Lewis Carroll.
Express: Vaši se umjetnički radovi svrstavaju u sam vrh avangarde nastale na prostoru bivše Jugoslavije i regije Istočne Europe. Danas se čini da postjugoslavenska društva ponovo tonu u konzervativizam. Primjećujete li u tom smislu neke ključne promjene u definiciji “provokacije”? Što danas može biti provokacija u umjetnosti?
Čini mi se da u zemljama postsocijalizma vladaju konzervatizam i crkva. U tim državama provokacija se ne dešava samo u galerijama i kazalištu, nego prvenstveno na ulicama i internetu. Ulica i internet postali su najvažnije mjesto okupljanja i druženja istomišljenika, pa i sukoba. Pogledajte samo kroz prozor na ulicu, jer tamo se dešavaju istinski happeninzi i performansi. Ulica i internet su pravo ogledalo i puls društvenog mišljenja i raspoloženja.
Express: Radite s papirom, zvukom i vlastitim tijelom, no usprkos raznolikosti stvaralaštva ostajete prije svega pjesnikinja. Svidio mi se jedan opis vaše umjetnosti koji kaže kako je Katalin Ladik “oslobodila poeziju s papira koristeći svoje tijelo kao materijal”. Zašto je poeziji bilo potrebno oslobađanje?
Svaka umjetnička grana u određenim povijesnim vremenima trudi se da se oslobodi prevladanih sadržaja, a naročito se to odnosi na umjetničku formu. Tako je i s poezijom.
Express: Odakle dolazi ta hibridnost u umjetnosti, i nepokolebljiva briga za jezik? Ima li to veze s vašim hibridnim kulturnim identitetom? Posljednjih dvadesetak godina živite na relaciji Novi Sad-Budimpešta-Hvar. Smatrate li se mađarskom ili srpskom umjetnicom?
Moj kulturni identitet određuje moje mjesto rođenja i življenja, a to su godine između 1942. do današnjeg dana 2022. godine. Novi Sad i Jugoslavija bili su multikulturalna i multietnička sredina, i to su moji korijeni i inspiracija koju naglašavam u svim vidovima svog stvaralaštva. Nikada sebi ne postavljam pitanje smatram li se mađarskom ili srpskom umjetnicom.
Express: Na Sa(n)jmu knjige u Istri govorit ćete o svojoj zbirci “Raspjevane žeravice: izabrane pjesme 1962. – 1982.”. Prema kojem su ključu odabrane pjesme sadržane u zbirci? U kolikoj je mjeri poezija za vas pitanje srca, kao što sugerira naslov programa u kojemu gostujete?
Poezija je za mene ne samo pitanje srca, nego i stav prema vlastitom životu i društvu u kojem živim. Priroda, predmeti koji me okupljaju, životinje i moja životna sredina tema su i inspiracija moje poezije. I naravno, tzv. vječne teme kao prolaznost, čežnja, san. U zbirci “Raspjevane žeravice” nalaze se izabrane pjesme od moje dvadesete do četrdesete godine koje je izvanredno, maestralno s mađarskoga prevela Lea Kovač. Jako sam joj zahvalna zbog toga. Ranije je također objavljena jedna moja zbirka poezije na hrvatskom jeziku pod naslovom “Kavez od trave” u prijevodu Kristine Peternaj u izdanju Matice Hrvatske ogranak Osijek. Nadam se da će u budućnosti biti prevedene i one moje pjesme koje sam pisala od 1982. do 2022. godine.
Express: Tema ovogodišnjeg pulskog Sajma je – Povratak. Gledajući sada na ono što je nekada bilo jedinstveni kulturni prostor, u promišljanju budućnosti regije, vidite li neko polazište i mogućnost za oblikovanje novog zajedničkog horizonta u umjetnosti?
Taj nekadašnji tzv. jedinstveni kulturni prostor ipak nije bio baš mnogo homogen. Svaka regija je imala svoje posebno obilježje, boju, karakteristiku, i ta je raznolikost bila veoma privlačna i inspirativna ne samo za stvaratelje umjetničkih djela nego i za publiku, za potrošače kulture. To posebno obilježje regija karakteristično je i danas i ne smatram da to negativno utječe na vrednovanje, ocjenu kulturnih, umjetničkih dostignuća ovog geografskog prostora. Pošto i moje umjetničko stvaralaštvo nosi obilježje ovog kulturnog prostora, zahvaljujući i tome, visoko je cijenjeno u inozemstvu.
