Hoće li Zagreb dobiti Muzej holokausta, odnosno Muzej tolerancije, u zgradi bivše Prve tvornice ulja, ili u nekoj drugoj građevini u Zagrebu, pitanje je koje se poteže već godinama, a kako sad stvari stoje, rješenja nema, kao što nema, čini se, ni političke volje niti želje za prenamjenom zgrade uljare u muzej. Doduše, ideju je podržala struka, što je potvrđeno na nedavnom okruglom stolu na temu očuvanja i revitalizacije industrijske baštine Zagreba, ali pomaka i dalje nema. Ta zgrada, zaštićeno kulturno dobro i vrijedan spomenik industrijske baštine Zagreba, te podsjetnik na početke industrijalizacije u Zagrebu, svakim danom propada sve više, a s fizičkim propadanjem nestaje i sjećanje na sve ono što je ta tvornica značila za Zagreb.

Naime, napušteni industrijski prostori i sjećanja na njihove funkcije u životu grada uvijek su suvremena materijalna i nematerijalna baština te je jedno od ključnih i vrlo aktualnih pitanja kakva je budućnost kulturne i posebno industrijske baštine te što učiniti s njom. Jedna od ideja spašavanja, tj. revitalizacije industrijske baštine Zagreba, konkretno napuštene i ruinirane zgrade bivše uljare, odnosi se na njezinu prenamjenu u Muzej tolerancije. Grad Zagreb je 2017. godine od tvrtke Tehnika otkupio zgradu Prve hrvatske tvornice ulja za potrebe budućeg Muzeja, odnosno Centra tolerancije. To je najavio još 2016. proslavljeni producent, oskarovac Branko Lustig, rekavši kako je s tadašnjim gradonačelnikom Milanom Bandićem dogovorio da se u zgradi bivše uljare smjesti Muzej holokausta. Zatim je Grad dao zgradu na upravljanje Centru za promicanje tolerancije i očuvanje sjećanja na holokaust, koji već nekoliko godina radi na prenamjeni bivše Tvornice ulja u Muzej holokausta, odnosno Muzej tolerancije. Zatim je Centar pripremio svu dokumentaciju potrebnu za prikupljanje novca putem europskih fondova, a potom je arhitektica Azra Suljić napravila konzervatorski elaborat, u kojem se savjetuje da bi kotlove u strojarnici, koji su grijali pogon, trebalo izmjestiti zbog tehničkih razloga, ali i sačuvati.

”Fronte tih kotlova nedvosmisleno podsjećaju na krematorij u Auschwitzu te je preporuka da ostanu unutar tvornice. Međutim, pitanje je kako riješiti tu asocijaciju”, kaže Nataša Popović, ravnateljica Centra za promicanje tolerancije i očuvanje sjećanja na holokaust. “Idemo i prema Gradu Zagrebu i prema državi, ali odgovora nema, svuda nailazimo na šutnju”, kaže te dodaje da su nekoliko puta pokušali razgovarati i s bivšom i sa sadašnjom gradskom vlasti, konkretno - sa zamjenikom gradonačelnika Lukom Korlaetom, te predstavnicima Zavoda za zaštitu spomenika, no nije bilo, kaže, nikakvog pomaka.

Uljaru je 1916. osnovao Samuel David Aleksander, koji je potekao iz bogate i utjecajne zagrebačke židovske obitelji. Pogon se 1925. iz Palmotićeve ulice preselio u Branimirovu ulicu, tj. na današnju lokaciju, a posao je cvjetao. No u doba NDH ustaše su ga proganjali te zbog toga ova tvornica ima posebno značenje za židovsku zajednicu. Nakon rata tvornica je promijenila naziv. Prvo se zvala Tvornica ulja – Crvena zvijezda, a kasnije Tvornica ulja - Zagreb ili skraćeno TUZ. S godinama se proizvodnja preselila na Žitnjak premda je stari pogon u Branimirovoj ulici funkcionirao sve do osamdesetih godina prošlog stoljeća. Stručnjaci tvrde da je statika zgrade u dobrom stanju, čak ju ni potres nije narušio, no krov vapi za obnovom, tako da kiša i vlaga izravno ulaze u zgradu. Zbog toga bi zgradu trebalo što prije obnoviti, odnosno prenamijeniti te staviti u funkciju jer bi se tako zaustavilo daljnje propadanje te vrijedne industrijske baštine.

Centar za promicanje tolerancije i očuvanje sjećanja na holokaust izradio je koncept prema kojem bi se trebao napraviti stalni postav Muzeja, odnosno Centra, posvećen holokaustu. Nataša Popović kaže da su 2019. godine prijavili Gradu Zagreb organiziranje fokus grupe u koju su trebali biti uključeni preostali i danas rijetki stradalnici, koji su preživjeli holokaust, zatim psiholozi, sociolozi, dizajneri i umjetnici, te na temelju njihovih razmišljanja i prijedloga pristupiti razradi programa Muzeja.

”S obzirom na to da artefakata zapravo nema, odnosno vrlo ih je malo, cijeli koncept Muzeja bio je zamišljen kao multimedijalni centar na način da postav uključuje sva osjetila posjetitelja, od mirisa i zvukova do vizualnih asocijacija. Ta se ideja 2016. godine činila izrazito inovativna, no kako su u međuvremenu tehnika i tehnologija jako napredovale, tu ideju bi trebalo osuvremeniti i prilagoditi današnjim standardima. U svakom slučaju, u izradi novog programskoga koncepta svakako bi trebao sudjelovati tim i domaćih i stranih stručnjaka, koji bi na odgovarajući način obradio tu zahtjevnu temu”, ističe Nataša Popović.

Centar za promicanje tolerancije i očuvanje sjećanja na holokaust organizira i provodi projekt “Paralelni tragovi, Tvornica iz povijesti – ulaganje u kulturne promjene”, kojim želi upozoriti na propadanje industrijske baštine kao značajnog dijela kulturnog naslijeđa. U okviru tog projekta nedavno je organiziran u Oris Kući arhitekture okrugli stol pod pokroviteljstvom Hrvatske komore arhitekata na temu “Očuvanje i revitalizacija industrijske baštine Zagreba - Primjer dobre razvojne prakse ili mogući requiem za Prvu hrvatsku tvornicu ulja?”, na kojem su sudjelovali vrsni stručnjaci iz relevantnih gradskih institucija. Zapravo, cilj okruglog stola bio je upozoriti javnost na propadanje industrijske baštine kao značajnog dijela ukupnoga kulturnog nasljeđa, na zastoj i nedostatke u primjeni zakonske zaštite, ali i na našu odgovornost za stanje i dosege u izradi konzervatorskih elaborata.

Istaknuto je da zagrebačka industrijska baština, kao što su nekadašnja tvornica Gredelj, zatim Klaonica ili Prva hrvatska tvornica ulja, predstavlja neizmjerno bogatstvo te da je jedan od najznačajnijih potencijala za snažniji rast i razvoj centralnog dijela Zagreba u budućnosti. U tom kontekstu zgrada strojarnice i kotlovnice Prve hrvatske tvornice ulja jedan je od eklatantnih primjera napuštenih industrijskih kulturnih dobara u Zagrebu, koja nije samo industrijska nego i nematerijalna baština, jer se sastoji od povijesti, ljudi, tradicije, sjećanja i osobnih priča ljudi o tome što je sve pridonijelo stvaranju grada Zagreba početkom 20. stoljeća, u razdoblju pojačane industrijalizacije. Ali i Zagreba kakav danas poznajemo, i to upravo kroz uloge protagonista mogućih promjena u poziciji i budućnosti industrijske baštine, a koji bi trebali poticati njezinu kulturnu, socijalnu i edukativnu uključenost u ekonomski razvoj grada. Što se događa kada društveni protagonisti u tome zakažu ili ne idu u korak s potrebama vremena i grada?

Arhitekt Davor Trupković, glavni konzervator u Upravi za zaštitu kulturne baštine Ministarstva kulture i medija, kao pozitivan primjer naveo je obnavljanje riječke industrijske baštine u sklopu projekta Europske prijestolnice kulture, a također je napomenuo da smjernice Novog europskog Bauhausa posebno ističu uključivanje zelenih energija u obnavljanje industrijske baštine, što bi trebalo pridonijeti urbanoj transformaciji. Lana Križaj, pročelnica Gradskog zavoda za zaštitu spomenika kulture i prirode, napomenula je kako će oni poduzeti sve što je u njihovoj moći da zaustave propadanje tvornice ulja, a Miran Gajšek, voditelj Odjela za prostorno planiranje Grada Ljubljane, predstavio je Projekt Cukrarne u Ljubljani kao primjer urbane regeneracije i arhitekturne regeneracije za koju su korištena sredstva EU, istaknuvši kako je to dobar primjer ne samo regeneracije zgrade nego i cijelog dijela grada, u koji se vratio život, a ujedno se očuvala kulturna baština. Osim okruglog stola, Centar za promicanje tolerancije i očuvanje

sjećanja na holokaust organizirao je 2D hologramsku instalaciju na otvorenom, ispred zgrade uljare, kako bi usmjerili pažnju mjerodavnih institucija i cijele javnosti na nužnost očuvanja kulturnog dobra i revitalizaciju te vrijedne industrijske baštine. Riječ je prvoj takvoj instalaciji kod nas, zapravo, inovativnom i zaštićenom patentu, koji se smatra najvećim računalno generiranim hologramom na svijetu, koji je proizašao iz doktorske disertacije mladog hrvatskog znanstvenika Vladimira Cviljušca. Tom jedinstvenom hologramskom instalacijom prikazana je prošlost, sadašnjost i budućnost industrijske baštine zgrade Prve hrvatske tvornice ulja d.d.

Kao glavni zaključak rasprave iskristalizirao se stav da je nužno poraditi na revitalizaciji materijalne kulturne i industrijske baštine, koja je izvor znanja i ujedinjuje ljude, koja potiče na razvoj i revaloriziranje kulture sjećanja, te oživljava uspomene, ali također generira dublji pogled i razumijevanje naše sadašnjosti i budućnosti. Istodobno se nametnuo i drugi zaključak: da napredak na tom području isključivo ovisi o volji politike. Ima li trenutačna vlast grada i države volje za realizacijom Muzeja tolerancije, zasad nije definirano.

Na pitanje jesu li se inicijativi za prenamjenu zgrade uljare u Muzej tolerancije pridružili Židovska općina Zagreb i udruga Bet Israel odgovorila je da su oni ključni sugovornici u tako značajnom projektu, ali za sada je nemoguće aktivno komunicirati jer se ne znaju gabariti projekta. “To je ozbiljna, teška i osjetljiva tema, i jasno je da se takav muzej ne može realizirati preko noći. Osim toga, kao što je poznato, ne radi se samo o židovskim i romskim žrtvama nego i žrtvama srpske nacionalnosti, kao i antifašistima. Dakle, svim žrtvama Endehazije te prilikom osmišljavanja programa treba uzeti u obzir i te činjenice. No imamo dovoljno resursa i vrsnih stručnjaka, koji bi mogli osmisliti kvalitetan program”, napominje Nataša Popović te podsjeća da se o spomeniku holokaustu u Zagrebu intenzivnije počelo govoriti još prije 12 godina, kad je u sklopu tadašnjeg Festivala židovskog filma imao izložbu japanski umjetnik Seiji Kimoto, poznat po obrađivanju povijesnih tema na suvremen način. Popović kaže da je Kimoto već tad napravio idejnu skicu za spomenik, a zatim su Bandiću predložili ideju o postavljanju spomenika žrtvama holokausta.

”Danas, 12 godina kasnije, Zagreb ima spomenik holokaustu. Naime, funkcija spomenika je kolektivno sjećanje, što je izuzetno važno za zajednicu. Također, naš Centar je 2020. postavio u Zagrebu prve Kamene spoticanja - danas ih imamo 41, a njima ukazujemo na zagrebačke židovske i romske žrtve holokausta. Naime, sjećanje je neodvojiv dio identiteta židovskog naroda, a postavljanjem Kamena spoticanja te žrtve su stalno prisutne u memoriji građana. Ako uspijemo zatvoriti financijsku konstrukciju, postavit ćemo sljedećih 20 kamenova u spomen na antifašiste i hrvatske žrtve koji su također stradali u holokaustu u vrijeme NDH”, kaže Popović.

Napomenula je da, s druge strane, školarci slabo posjećuju Jasenovac, što rezultira gubljenjem memorije kod građana. Zato je predložila da bi ovaj muzej mogao biti i svojevrsni edukativni centar u kojem bi se organizirale razne radionice i tribine ne samo za školarce nego i za sve ostale građane. “Naš Centar za toleranciju ne bavi se samo holokaustom nego mnogim društveno relevantnim temama. Premda nemamo vlastiti prostor, uspjeli smo realizirati edukacije o holokaustu za više od 40.000 polaznika, čime smo pridonijeli prenošenja i javnom prikazivanju istine o antisemitizmu, holokaustu i stradanjima u vrijeme NDH. Naše je društvo, nažalost, podijeljeno oko potpuno krivih stvari, pa bi upravo zato u ovo vrijeme iskrivljavanja činjenica i relativiziranja povijesti trebalo sustavno poraditi na očuvanju sjećanja na ono što se doista dogodilo”, zaključila je Nataša Popović.