Planetarne granice 2.0., znanstveno istraživanje skupine svjetskih znanstvenika pod vodstvom Willa Steffena s Nacionalnog australskog sveučilišta iz Canberre čiji su rezultati objavljeni u časopisu Science u siječnju, donosi nam ponovo ozbiljno upozorenje da je planetu bilo sasvim dovoljno bušotina nafte, termoelektrana na ugljen, industrijske poljoprivrede i zapravo svega ostalog što hrvatska vlada još uvijek prodaje kao razvojne ideje. Izračunato i kategorizirano, razvoj po mjerilu industrijske civilizacije već nas je odvukao debelo u crveno u četiri od devet kategorija, i da, samo su jedna od njih klimatske promjene o kojima se kod nas jedino ponekad debatira, a i o tome jako rijetko.
U četiri od devet granica već smo ušli u doba nestabilnosti
Još 2009. godine prvo istraživanje o planetarnim granicama skupine znanstvenika iz cijelog svijeta odredilo je devet ključnih područja na koje utječu čovjekove aktivnosti, a čija pretjerana eksploatacija gura planet Zemlju u doba nestabilnosti. Odredili su tako "sigurne" granice unutar kojih se čovjek može baviti svojim poslovima, a da ekosustav ostavimo u takvom stanju da u njemu mogu živjeti i buduće generacije čovječanstva.
Novo istraživanje pokazuje da smo u četiri od devet granica već ušli u doba nestabilnosti. Najkritičnije je stanje s gubitkom bioraznolikosti i biogeokemijskim procesima, tj. ciklusima fosfora i dušika. U zoni nesigurnosti smo već i po pitanju klimatskih promjena i korištenja tla. Za dvije granice, takozvane "nove entitete" – uvođenje novih kemikalija u okoliš, radioaktivnih materijala i slično – te atmosfersko opterećenje aerosolima, znanstvenici nisu izračunali stanje zbog manjka podataka i istraživanja. Granica koja se bavi acidifikacijom oceana još je u zoni sigurnosti, ali vrlo blizu granice. Upotreba pitke vode i atmosferski ozon se jedino još drže u sigurnoj zoni, prema novom izračunu.
Djelujemo neodgovorno u osjetljivom ekosustavu
Za razliku od poznatog koncepta Granica rasta koje je postavio Rimski klub još 1972. godine, a koji donosi procjene posljedica koje bi eksponencijalni ekonomski rast uz porast stanovništva mogli imati po budućnost Zemlje i čovječanstva, koncept planetarnih granica naglašava kako su Zemljini fizički, geokemijski i ekološki procesi puno više skloni nelinearnom razvoju i odgovorima, nego linearnom. Laički rečeno, ne govorimo o postepenoj promjeni, već u navedenim procesima postoje točke koje, kada se prijeđu, mogu naglo ubrzati ili mogu naglo potaknuti neke druge procese.
"Ovo znači da se može činiti da sustav ne odgovara na kontrolnu varijablu, ali kada se približimo točki obrata ili je prijeđemo, sustav se može rapidno promijeniti. Ovisno o našem znanju o sustavu, možemo dati neke procjene gdje leže točke preokreta i gdje se mogu očekivati nelinearni odgovori. Primjerice, neke od tih točaka uključuju deforestaciju u Amazoni i promjenu u južnoazijskom monsunu iz kišnog u suho razdoblje", pojasnio je za H-Alter Will Steffen, glavni autor istraživanja.
Sustav je vrlo kompliciran i nije lako predviđati kumulativni utjecaj svih ovih faktora, svjesni su i sami autori studije, ali baš zato ovakvim istraživanjem žele skrenuti pozornost i osvijestiti javnost, ali i političare, na osjetljivost ekosustava u kojem tako neodgovorno djelujemo. Najveći je izazov za znanstvenike poput Steffena prognozirati što se događa kada se spoje utjecaji neki od ovih kompliciranih faktora u ekosustavu. Kakve je primjerice veza gubitka bioraznolikosti i promjene klime ili klime i zakiseljenja oceana?
Guramo Zemlju prema razdoblju nestabilnosti
"Interakcije među granicama su vrlo teške za predviđanje i razumijevanje, i to je jedan od najvećih izazova u unapređivanju koncepta planetarnih granica. Te interakcije mogu biti izuzetno bitne. Na primjer, prekoračenje granice dušika vodi u povećanje razine dušikovih oksida u atmosferi što su jaki staklenički plinovi. Tako prekoračenje granice sustava tla može voditi u slabljenje kapaciteta tla za pohranjivanje ugljika. Obje ove interakcije mogu ubrzati klimatske promjene. Iako još imamo mnogo toga za naučiti o interakcijama među planetarnim granicama, jasno nam je da će nove spoznaje o međuutjecajima samo još sniziti većinu granica, jer ih danas uglavnom procjenjujemo odvojeno", kaže Steffen.
Iako ne sumnja da ljudi – nakon 12 tisuća godina stabilnosti - guraju Zemlju prema razdoblju nestabilnosti, kako će svijet izgledati za pedeset godina ukoliko ne dođe do radikalne promjene, i našem je sugovorniku teško zamislivo.
"Ne znam odgovoriti na pitanje kako će planet izgledati za pedeset godina iako već postoje brojni scenariji što bi budućnost mogla donijeti. Smatram da rastući izazovi globalne destabilizacije okoliša i rastuća neravnopravnost unutar i između društava znači da će se globalizirano društvo ili okrenuti prema velikoj transformaciji na neki održiviji put ili će globalno kolapsirati", odgovara.
Potrebna transformacija, pak, koja bi nas odvratila od kolapsa, neće se dogoditi u okviru sadašnjeg ekonomskog sustava koji je već pojeo tako značajan dio svog potpornog materijalnog sustava.
Ideja beskonačnog ekonomskog rasta vodi u globalni kolaps
"Ideja beskonačnog ekonomskog rasta, koja implicira stalno rastuće materijalno bogatstvo, vrlo će vjerojatno voditi u globalni društveni kolaps. Da, naš se ekonomski sustav mora promijeniti. Ovaj sustav podupiru naš trenutni set vrijednosti i primarna vrijednost beskonačnog ekonomskog rasta nije kompatibilna s održivom budućnošću", komentira Steffen koji dodaje kako su planetarne granice i njihovo prekoračenje već sada dio uzroka trenutnih političkih kriza u svijetu.
Rastuće nejednakosti igraju svoj udio, a u mnogim zemljama je rasprava o klimatskim promjenama dio političke krize. "Kod nas u Australiji, klimatske promjene su sasvim sigurno pridonijele političkoj destabilizaciji", kaže Steffen. Naime, iako Australiju posljednjih godina pogađaju suše i požari neviđenih razmjera, ta zemlja svoju budućnost i dalje planira na ekstraktivnim industrijama i fosilnim gorivima, primjerice velikom povećanju izvozu ugljena. Australsko Klimatsko vijeće ovih je dana objavilo još jedno Steffenovo istraživanje koje je pokazalo kako bez klimatskih promjena temperaturni rekordi kakvi su zabilježeni u ljeto 2013. u Australiji, uopće ne bi bili mogući.
U malim državama kao što je Hrvatska, često se kao isprika za nedjelovanje koristi veličina zemlje, u stilu "premali smo i naš udio u zagađivanju svijeta je ionako premali da bi išta značio pa ćemo pričekati da se prvo promijene SAD ili Kina ili da nam EU nešto naredi". "Da, to je jednostavan argument, ali teško ga je prihvatiti. Iako neke države imaju mnogo veći utjecaj na Zemljin ekosustav i više pridonose destabilizaciji okoliša, svi mi – sve države, svi ljudi – dijelimo isti sustav koji nas održava na životu i zato se svi moramo u uključiti u razvoj globalnih institucija kako bismo upravljali našim odnosom s ostatkom prirodnog svijeta", zaključuje Steffen razgovor za H-Alter.
