Što bi pokojni Ivo rekao na višegodišnju gungulu zbog njegova nebodera u zagrebačkoj Laginjinoj? Možda - “rekao sam vam”? Jer zaista i jest, još onda, potkraj pedesetih, kad je zgradu tek radio, kad je vidio da će biti muke s pomičnim drvenim brisolejima. Još onda je predlagao da budu aluminijski, ali to je bila skuplja opcija, i još onda je na vrijeme odustao od zamisli da svoj ured smjesti na sam vrh desetokatnice.
"Kad je vidio da mu se projekt mijenja, Vitić je odlučio da tu neće imati studio. Bojao se da će ga stanari, kad se suoče s problemima, baciti sa zgrade", podsjeća umjetnik Boris Bakal na samo jednu od mnogih zanimljivosti vezanih uz nezaboravnog arhitekta.
Danas se tom njegovom antologijskom, gotovo mitskom zdanju, “Vitiću”, nakon godina rasprava, smiješi konkretna obnova. Jedan od njegovih spornih brisoleja, težak 100 kilograma, prvi je put, tvrdi arhitekt Alan Braun, pao još 1970-ih, ali s četverokatnice, pa su ga zamijenili aluminijskim. Sam neboder, najsjajniji od tri objekta kompleksa, s kultnim koloritnim pročeljem, nalik na neku od Mondrianovih slika, nikako nije dolazio na red.
U međuvremenu, 2005. je proglašen kulturnim dobrom, spomeničkim čudom koje spaja poslijeratnu modernu arhitekturu i umjetnost, a to mu je priznanje, paradoksalno, samo otežalo situaciju. Nastavio se raspadati, a priča o potrebi hitne obnove ostajala je samo to - priča. Stanari su tražili pomoć, a kako je nisu dobivali zbog zavrzlama sa statusom nebodera, ali i zbog ulaganja na koja su se, kao vlasnici nakon privatizacije, trebali odvažiti, snalazili su se kako su znali.
Elegantnu su zgradu svojim improvizacijama, iz najbolje namjere i uz dodatak neumoljiva zuba vremena, kroz godine ipak - narušili. Nestalo je onog šarma nebodera ‘60-ih, kad su u njemu živjeli prvi stanari, zaposlenici Narodne banke Hrvatske, koja je i financirala gradnju. Tada su se na terasi ti ljudi zajedno sunčali, kao na kakvoj plaži, i zgrada je zaista “plesala”, kako joj se često tepa, bila je puna zajedništva, koje je useljenjem novih ljudi postupno nestajalo.
Taj gubitak energije dobrim je dijelom nadoknadio spomenuti Bakal, kojeg je i takav, oronuo i pomalo postiđen, neboder oduševio svojom igrom boja i interakcijom s okolinom. Bakal je od 2004. stalno podsjećao na to da je zgrada samo djelomična vizija arhitekta kojemu tehničke (ne) mogućnosti sredine u kojoj je stvarao, očigledno ispred svog vremena, nisu dopuštale da ostvari što je htio.
"Utopijski vjerujem u taj modernistički koncept Ive Vitića i vjerujem da je do njegova raspadanja došlo i zbog raspada suživota stanara zgrade", objasnio je Bakal, idejni začetnik napokon dogovorene obnove.
"On je bio prvi koji je tražio da se našoj desetokatnici vrati sjaj, da ju se uredi prema originalnoj zamisli. Bakal je prvi počeo okupljati nas stanare oko zajedničkog cilja", kaže Petar Paradžik, predstavnik suvlasnika zgrade za čiju je renovaciju nedavno rečeno da će koštati 6,8 milijuna kuna.
"Koštat će i više. Zahvaljujući spomeničkoj renti koju smo dobili 2011., mi stanari morat ćemo namaknuti dio novca, maksimalnih 2 milijuna i 241 tisuću kuna, koje ćemo riješiti gotovinom i kreditom. Ostalo je na gradu", kaže Paradžik koji vjeruje da će radovi početi na proljeće. Novi će, a ipak stari “Vitić”, kaže, opet “plesati”. Sad je to sigurno.
