Bila je nedjelja poslijepodne, 19. srpnja 1992. godine. U 16 sati i 58 minuta, dok je Paolo Borsellino izlazio iz automobila ispred kuće svoje majke u ulici Via Mariano D'Amelio u Palermu, eksplodirala je automobilska bomba skrivena u ukradenom Fiatu 126. Detonacija je bila toliko snažna da je raznijela čitav ulaz zgrade, uništila okolne automobile i razorila prozore u radijusu od nekoliko ulica. Ostatke ljudskih tijela pronalazili su u visni četvrtog kata, toliko je eksplozija bila jaka. Borsellino, istaknuti sudac, čiji je nadimak bio Lovac na mafiju, poginuo je na licu mjesta, zajedno s pet pripadnika njegove tjelesne zaštite: Emanuelom Loi, Agostinom Catalanom, Vincenzom Li Mulijem, Walterom Eddiejem Cosinom i Claudiom Trainom. Jedini preživjeli bio je agent Antonino Vullo, koji je u trenutku eksplozije pokušavao parkirati službeno vozilo.
Eksplozija je bila rezultat precizno planiranog mafijaškog atentata. Samo 57 dana nakon atentata na Giovannija Falconea u Capacijiju, Cosa Nostra izvela je još jedan napad na najistaknutijeg borca protiv mafije u Italiji. Borsellino je znao da je na meti. U tjednima koji su prethodili njegovoj smrti, govorio je prijateljima kako osjeća da mu se vrijeme približava. Unatoč tome, nastavio je raditi bez odmora, često sam, bez dovoljno institucionalne podrške, posvećen istrazi o mogućim pregovorima između države i mafije.
Prema rekonstrukciji koju su objavili talijanski mediji, eksploziv je bio smješten u automobilu danima ranije parkiranom ispred kuće njegove majke. Detoniran je daljinskim upravljačem, u trenutku kad je Borsellino prišao vozilu. Način na koji je bomba bila postavljena i tempirana pokazuje visok stupanj logističke pripreme, ali i detaljne informacije o kretanju tužitelja. Sumnjalo se da su informacije o njegovim navikama mogle procuriti iz državnih struktura.
U danima nakon atentata, Palermo je bio grad u šoku. Tisuće ljudi izašlo je na ulice. Na zgradi Prefekture građani su ostavljali poruke, cvijeće i crvene bilježnice – simbol izgubljene "agende rosse", crvene bilježnice koju je Borsellino uvijek nosio sa sobom i koja je nestala s mjesta zločina nekoliko trenutaka nakon eksplozije. Do danas, okolnosti pod kojima je ta bilježnica nestala ostaju nerazjašnjene i predmet su brojnih spekulacija.
Istraga koja je uslijedila bila je, prema mnogim stručnjacima i novinarima, kompromitirana od samih početaka. Prvi svjedoci suradnici pravosuđa, tzv. "pentiti", dali su proturječne izjave. Vincenzo Scarantino, koji je tvrdio da je ukrao Fiat 126 korišten u atentatu, kasnije je povukao svoje izjave, tvrdeći da je bio prisiljen od strane policije da prizna zločin koji nije počinio. Njegovo priznanje bilo je temelj ranih procesa koji su sada u velikoj mjeri osporeni.
Tek godinama kasnije, zahvaljujući svjedočenju pokajnika Gasparea Spatuzze, razotkriveno je da je cijela verzija događaja koju je plasirala država bila pogrešna. Spatuzza je potvrdio da su vozilo ukrali pripadnici mafije iz Brancaccia, da je eksploziv bio vojni i da su logistiku operacije koordinirali Filippo i Giuseppe Graviano, mafijaški šefovi koji su u to vrijeme bili ključni akteri Cosa Nostre. Njegovo svjedočenje otvorilo je niz novih istraga koje su dovele do ponovljenih suđenja.
Osim same mafije, istraživanja i svjedočenja u godinama nakon atentata ukazivala su na mogućnost tzv. "trattative" – pregovora između predstavnika države i mafije. Ideja da su pojedinci iz institucija pokušali postići dogovor s mafijom kako bi zaustavili val atentata, bila je potresna za talijansku javnost. Taj aspekt slučaja do danas ostaje najkontroverzniji.
Na 33. obljetnicu ubojstva, Palermo se ponovno poklonio svojim herojima. U ulici Via D’Amelio, u 16:58 sati, okupljeni su minutom šutnje odali počast žrtvama. Crvene bilježnice podignute su u zrak, a imena ubijenih pročitana pred mnoštvom koje je došlo iz cijele Italije. Istovremeno, u brojnim talijanskim gradovima organizirane su komemoracije i edukativni programi, posebno za mlade, kako bi se očuvalo sjećanje na borbu protiv mafije.
Mediji poput ANSA-e, Il Messaggera i Corriere della Sera podsjećaju da je pravda za Borsellina još uvijek djelomična. Iako su ključni mafijaši osuđeni, istina o umiješanosti državnih struktura, kao i nestanku njegove bilježnice, ostaje nerasvijetljena. "Memoria attiva" – aktivno sjećanje, kako ga naziva brat Salvatore Borsellino – postaje jedini način borbe protiv zaborava i institucionalnog nemara.
Ubojstvo Paola Borsellina više nije samo povijesni događaj. To je simbol svih neodgovorenih pitanja talijanskog društva – pitanja koja, dokle god ostaju bez odgovora, neće dopustiti da se zatvori rana Via D’Amelio.
