Dobitnici, a i pretendenti na otetu mi lovu pokefaše se oko pravila diobe plijena, nekakvog natječaja za izvrsnost. Virtualne krvi do koljena, čitajući kako se časte čovjek bude sretan što ih neka viša sila nije natjerala u isti fizički prostor, recimo nekakvu dvoranu. Ne bi me iznenadilo da i šake polete. Na nekoliko sam mjesta na Facebooku pitao što misle o ideji da se i nas čiju lovu dijele, ako je već ne možemo zadržati za sebe, makar iz pristojnosti pita što mislimo tko od njih treba dobiti našu muku. Naravno, kako se ni prije mojih upadica nisu bavili znojem, znanjem i mukom ljudi čiji doprinos kupusaju, tako nisu reagirali ni na moja pitanja. A koliko sam god oguglao, s vremena na vrijeme ipak me zasmeta lakoća ignoriranja ruku koje ih hrane. Što tu, među ostalim, jako smeta. Da ne spominjem koji, medij s deset do dvanaest objava na dan uprihodi između dva i četiri milijuna kuna godišnje.
404
prikaza
Književnici, zašto se ne ugledate na Bradburyja?
Nitko od tih što Bradburyja nose na rukama da se sjeti kulturi pridonijeti kao Bradbury turizmu, ne otimajući lovu punjača proračuna
Ovaj je članak dio naše pretplatničke ponude.
Cjelokupni sadržaj dostupan je isključivo pretplatnicima.
S pretplatom dobivate neograničen pristup svim našim arhiviranim člancima,
ekskluzivnim intervjuima i stručnim analizama.
Prijavi se
Prijavi se putem Facebooka
