Dobitnici, a i pretendenti na otetu mi lovu pokefaše se oko pravila diobe plijena, nekakvog natječaja za izvrsnost. Virtualne krvi do koljena, čitajući kako se časte čovjek bude sretan što ih neka viša sila nije natjerala u isti fizički prostor, recimo nekakvu dvoranu. Ne bi me iznenadilo da i šake polete. Na nekoliko sam mjesta na Facebooku pitao što misle o ideji da se i nas čiju lovu dijele, ako je već ne možemo zadržati za sebe, makar iz pristojnosti pita što mislimo tko od njih treba dobiti našu muku. Naravno, kako se ni prije mojih upadica nisu bavili znojem, znanjem i mukom ljudi čiji doprinos kupusaju, tako nisu reagirali ni na moja pitanja. A koliko sam god oguglao, s vremena na vrijeme ipak me zasmeta lakoća ignoriranja ruku koje ih hrane. Što tu, među ostalim, jako smeta. Da ne spominjem koji, medij s deset do dvanaest objava na dan uprihodi između dva i četiri milijuna kuna godišnje.
Da svi ti pisci koji ruke na tastaturama polomiše međusobno se optužujući gore nego političari tijekom vrlo prljave kampanje pokrenu portal, a ima među njima i iskusnih urednika i novinara, ako ne deset ili dvadeset, bez većih bi problema uprihodili dva ili četiri milijuna kuna. Misle li da je oportuno, na portalu bi mogli objavljivati sise i guzice, politiku, aktivizam, a mogli bi i književnost. I lijepo si podijele koliko nakon namirivanje države od reklama i donacija ostane. Ali ne! Zašto bi ekipa pristala na napor veći od borbe za lovu koju otmu punjačima proračuna!? Možda zato što bi se dijeleći lovu koju su sami zaradili pokefali sto puta žešće nego što se kefaju za moju lovu, a možda jer baš i ne vjeruju da svijetu imaju što reći. Primijetio sam da mnogi sudionici debate o raspodjeli moje love simpatiziraju ili čak glorificiraju Paula Bradburyja. I zbog šale na račun Hrvatske turističke zajednice i zato što je za relativno sitnu lovu pokrenuo portal. Kojim će, uvjeren sam, a i mnogi od njih, za hrvatski turizam učiniti više od Hrvatske turističke zajednice i još će na tome dobro zaraditi. Ali nitko od tih što Bradburyja nose na rukama da se sjeti, ne otimajući lovu punjača proračuna, kulturi pridonijeti kao Bradbury turizmu, pritom prvenstveno imajući na umu zaradu ili tek usput zaraditi nešto love. Tko misli da ovo nije tekst o investiranju - grdno se vara.
