Među ostalim sam se cijepio jer dobro znam što je glad

Poznajem Marka Sliškovića i još nekoliko povremenih prijevoznika, i nekoliko ljudi koji će ostati bez većeg ili manjeg dijela prihoda jer na neodređeno neće servisirati njihova vozila. Stegnulo me u prsima dok sam na Facebooku čitao Sliškovićevu izjavu, na dnu ovog članka. Neki od tih ljudi imaju ušteđevinu i druge resurse, prije svega mislim na obrazovanje i poslovne vještine, neki su spretni i snaći će se u svakoj situaciji, ali znam što je glad, doslovce glad na neodređeno, i zato me stegnulo u prsima. Znam kako je jesti suhi kruh i pojma nemati kad ćeš, i što, jesti idući put. Na dva metra visine imao sam možda i manje od sedamdeset kila, a urednica na prvom poslu, u sportskoj redakciji Vjesnika, slala me na presice na kojima se makar čips može pojesti. Na jednoj od takvih sam, da utažim glad, popio cijelu bocu Coca-Cole. Šećer, kalorije. Iz ove perspektive rasprava treba li se cijepiti ili ne doima mi se kao luksuz. Dopustite da upotrijebim foru iz knjige o mršavljenju. Zamislimo da o sredstvima za mršavljenje raspravlja pet “nobelovaca za mršavljenje”, i da svaki za preostalu četvoricu kaže da koji im je idiot i diplomu dao, a kamoli Nobela. Kako će se laik tu snaći? Koje sredstvo za mršavljenje odabrati ako se najveći autoriteti ne mogu složiti, ako svaki od njih bira drugo, pa čak i prijeti teškim nuspojavama za korištenje ostala četiri? Nekoliko puta sam zamolio vrlo cijenjene nutricioniste da sugeriraju rješenje zagonetke nama laicima, a onda bih im rekao da je rješenje vrlo jednostavno. Mi mali ljudi odabrat ćemo proizvod za mršavljenje ili nabijanje mišića koji reklamiraju Messi ili Ronaldo. Vratimo li se na uvod teksta, rekao bih da bi svi ljudi koji su ostali bez firme ili posla odabrali bilo koje cjepivo, samo da se život opet pokrene.