ONKALO Podzemni grad bez stanovnika. Nuklearni otpad tamo zakapaju Finci

Nakon više od četiri desetljeća planiranja, istraživanja i kopanja, Finska je pred završetkom projekta kakav još nitko u svijetu nije uspio provesti u praksi. Duboko ispod granitne podloge otoka Olkiluoto, na zapadnoj obali zemlje, gradi se Onkalo – golemi podzemni kompleks u kojem bi iskorišteno nuklearno gorivo trebalo biti zauvijek odvojeno od ljudi i okoliša. Posljednji veliki radovi na tunelima ušli su u završnu fazu, a spremište se nalazi više od 400 metara ispod površine. Kako piše The Economist, planirano je da ondje na kraju bude pohranjeno oko 6500 tona visokoradioaktivnog nuklearnog otpada. Projekt je zamišljen tako da opasni materijal ostane izoliran najmanje sto tisuća godina, daleko dulje od povijesti bilo koje postojeće civilizacije.

"Nakon četiri i pol desetljeća planiranja, bilo je potrebno samo deset sati za probijanje kroz matičnu stijenu staru 1,9 milijardi godina. Završno iskapanje započelo je prošlog mjeseca u Onkalu, finskom postrojenju za geološko odlaganje (GDF). Ono će služiti kao trajno odlagalište za 6500 tona opasnog nuklearnog otpada. Zapečaćen na dubini od 400 metara pod zemljom, taj će otpad ostati izoliran, a njegovo zračenje zadržano, više od 100.000 godina", piše The Economist.

"Još od samih početaka nuklearne energetike znanstvenici raspravljaju o tome kako sigurno zbrinuti nuklearni otpad. Postrojenja za geološko odlaganje smatraju se zlatnim standardom, a Onkalo će biti prvo takvo postrojenje na svijetu. Tvrtka Posiva, koja njime upravlja, planira ga dovršiti do kraja godine. Projekt se odvija u razdoblju ponovnog interesa za nuklearnu industriju, potaknutog težnjom za proizvodnjom električne energije bez emisija ugljika te ratovima koji su poremetili opskrbu fosilnim gorivima. Prema procjenama Međunarodne agencije za atomsku energiju (IAEA) pri UN-u, globalna proizvodnja nuklearne energije udvostručit će se do 2050. godine. Francuska, Švedska i Slovačka grade reaktore, a to se nadaju učiniti i Belgija, Italija te Poljska."

Problem iskorištenog nuklearnog goriva prati nuklearnu energetiku od njezinih početaka. Reaktori proizvode relativno male količine otpada u usporedbi s količinom električne energije koju stvaraju, ali dio tog otpada ostaje iznimno radioaktivan tisućama godina. Zato ga nije dovoljno spremiti u skladište i čuvati nekoliko desetljeća. Finski odgovor je takozvano duboko geološko odlaganje - iskorištene gorivne šipke najprije se godinama hlade u privremenim skladištima, nakon čega se zatvaraju u posebne spremnike od lijevanog željeza i bakra. Spremnici se zatim spuštaju približno 430 metara pod zemlju, polažu u rupe izbušene u stijeni i okružuju bentonitnom glinom koja bubri u dodiru s vlagom te stvara još jednu zaštitnu barijeru. Na kraju se tuneli zatrpavaju i zatvaraju.

ŠOK U MOSKVI 360° Pao bombarder. Poginuli su važni Putinovi ljudi. Šefovi ruskih eskadrila

Ideja je da sigurnost ne ovisi samo o jednom zaštitnom sloju. Gorivo je zaštićeno samim spremnikom, bentonitom, materijalom kojim se tunel puni i konačno golemom masom drevne stijene koja je na tom području stabilna gotovo dvije milijarde godina. Čak i kada bi jedna od tih prepreka nakon vrlo dugog vremena zakazala, ostale bi trebale usporiti ili spriječiti širenje radioaktivnih tvari. Finski regulator STUK u kolovozu 2026. dao je pozitivnu sigurnosnu ocjenu projekta i zaključio da nema sigurnosnih prepreka za izdavanje operativne dozvole kakvu je Posiva zatražila do kraja 2070. godine. Posiva Oy je inače finska stručna tvrtka zadužena za istraživanje, izgradnju i upravljanje Onkalom, prvim trajnim dubokim geološkim odlagalištem nuklearnog otpada na svijetu. Konačnu odluku o dozvoli još treba donijeti finska vlada, a Posiva želi biti tehnički spremna za početak postupka konačnog odlaganja do kraja 2026. godine.

Onkalo je zapravo golemi podzemni grad bez stanovnika. Pristupni tunel spiralno se spušta kroz stijenu, a sustav uključuje vertikalna okna, tehničke prostorije i kilometre hodnika. Kada cijeli kompleks jednoga dana bude dovršen, pod zemljom bi trebalo biti približno 50 kilometara tunela na prostoru od oko dva četvorna kilometra. Novi dijelovi neće biti iskopani svi odjednom, nego će se graditi postupno, usporedno s odlaganjem goriva tijekom desetljeća. Posiva očekuje da će se u početku pod zemlju spuštati otprilike 30 do 40 spremnika godišnje, a kasnije možda oko 60.

KUGA U 21. STOLJEĆU 360° Karta kuge: Smrtonosna bakterija pobjegla je iz laboratorija u Sibiru?

Upravo je taj projekt postao važan i izvan Finske jer se nuklearna energija posljednjih godina ponovno vraća u europske energetske planove. Potraga za izvorima električne energije s malim emisijama ugljikova dioksida, ali i energetska nesigurnost izazvana ratovima i poremećajima u opskrbi fosilnim gorivima, ponovno su otvorili pitanje gradnje reaktora. No svaki novi reaktor ponovno otvara staro pitanje: kamo s gorivom nakon što više nije upotrebljivo? Duboka geološka spremišta desetljećima se smatraju najboljim dugoročnim rješenjem, ali nijedna država dosad nije uspostavila industrijski sustav trajnog odlaganja iskorištenog goriva poput finskog. Onkalo bi tako mogao postati prvi dokaz da se problem može riješiti ne samo na papiru nego i u stvarnosti.

Postoji, međutim, i ekonomski problem. Takvi su projekti iznimno skupi, dugotrajni i politički osjetljivi. The Economist navodi da se trošak finskog projekta procjenjuje na oko šest milijardi dolara te upozorava na paradoks europske nuklearne politike - umjesto nekoliko velikih zajedničkih odlagališta, brojne države pokušavaju razviti vlastite sustave. Čak 14 europskih zemalja planira svoje duboke geološke objekte, iako stručnjaci ističu da prijevoz nuklearnog otpada sam po sebi nije nerješiv sigurnosni problem jer se radioaktivni materijal već desetljećima prevozi cestom i željeznicom. Finska, međutim, svojim zakonima zabranjuje da se Onkalo koristi za otpad iz stranih nuklearnih elektrana.

Najveći izazov projekta nije pritom predvidjeti što će se događati za 50 ili 100 godina, nego za desetke tisuća godina. Finski stručnjaci morali su modelirati koroziju bakrenih spremnika, kretanje podzemnih voda, potrese i promjene klime, ali i mogućnost dolaska nove ledene dobi. Procjene finskog regulatora govore da bi sljedeće veliko ledenjačko razdoblje moglo početi za približno 60.000 godina. Ni tada se ne očekuje ozbiljno ugrožavanje ljudi: eventualno oslobađanje radioaktivnih tvari trebalo bi biti toliko malo da bi ga bilo jedva moguće izmjeriti. Zato Finci računaju na nešto što bi trebalo trajati mnogo dulje od država, jezika, granica i političkih sustava - oslanjaju se na stijenu koja je ondje postojala milijardama godina prije nas.