Predsjednička je regata u čamcima bez posade, bez jedara, bez kormila. I bez cilja, jer nekako svi kandidati očekuju da će se dogoditi čudo samim time što su u taj čamac sjeli te da će, unatoč svemu tome, upravo oni pobijediti. Svima je njima zajedničko to da im je predsjednički mundir pretijesan te bi ga, gotovo svi, proširivali prije no što ga na sebe navuku. Druga im je zajednička značajka da ih ogromna većina očito nema pojma o tome koje su striktne predsjedničke ovlasti propisane Ustavom RH, već se ponašaju kao da one nisu nimalo bitne, nekako kao da se natječu za glavnoga vrtlara vrta koji bi plijevili po svome nahođenju.
Ustav RH sadrži samo 14 članaka koji se odnose na prava i dužnosti Predsjednika Republike, a dojam je nijedan od kandidata o tome malo ili ništa ne zna. Ni novinari, naravno, jednako tako ne znaju pa niti ne postavljaju pitanja o tome kako kandidati zamišljaju obavljanje tih važnih, Ustavom propisanih, funkcija. Stoga se čini kako se svi oni natječu za neku nepostojeću funkciju predsjednika Hrvatske. Odatle zbrka u izričaju, u nemuštim porukama, u izlizanim frazama, u ispraznim floskulama, u maglovitim programima, u utopističkim vizijama, u bombastičnim obećanjima. Pa ako prođe, prođe.
Predmet su ovog osvrta glavne poruke "političkog programa", ako ga se takvim može nazvati, koje zastupa simpatična i šarmantna docentica, predsjednička kandidatkinja Radničke fronte, Katarina Peović (u nastavku K.P.) u svojoj poduljoj predsjedničkoj kampanji. Jer o njima je uglavnom riječ u njenim intervjuima u novinama, na portalima i nastupima u televizijskim emisijama, kao i u raspravama na njenoj Facebook stranici.
Po njim vlastitim riječima, samozvana predstavnica ljevice, namjerava zastupati ideje antifašizma i sekularizma, te braniti interese podređenih žena, izrabljivanih radnika, siromašnih umirovljenika, LGBT i svih ostalih manjina. Nekad je pak ljevica predstavljala radnike, seljake i poštenu inteligenciju. Je li previdjela spomenuti blokirane, nezaposlene, djecu i MUŠKARCE? Ili možda njih niti misli niti želi zastupati? Tek bi joj tada bili svi na broju, jer predsjednik Republike je predsjednik SVIM građanima jednako! Dakle, ona kao predstavnica ljevice ne zna što govori, ne zna čime se bavi i koga zastupa predsjednik Republike, ili ako zna, želi društvo povlaštenih i diskriminiranih, samim tim što je izabrala kategorije građanki i građana koje bi predstavljala i one koje bi zanemarila. Svojevrsni najavljeni aparthejd.
No, ipak za razliku od svih ostalih wannabe predsjednika ona se unaprijed ogradila i obznanila da ne računa na uspjeh, već da samo želi svjetla pozornice poradi promocije političkih stavova jedine proklamirane antikapitalističke stranke u nas, Radničke fronte. Jer, po njenome je mišljenju, "predsjednička funkcija uglavnom protokolarna" (kao npr. objava rata), pa je njena "namjera preko ove kampanje artikulirati bitna ekonomsko-politička pitanja kojih u javnosti nema." Stoga, njihov "cilj nije zamijeniti jedne političare drugima – već postepeno stvoriti uvjete za sudjelovanje svih u odlučivanju."
Oni, odnosno "socijalisti žele stvoriti društvo u kojem većina odlučuje o stvarima koje ih se neposredno tiču - što znači da mora postojati široki konsenzus oko promjena i karaktera promjena a ne da promjena dođe kao rezultat naredbe 'odozgo'." Što god to značilo.
Za one koji ne znaju, za Radničku frontu sve su ostale stranke izdajničke, jer ne namjeravaju srušiti kapitalizam, već su spremne na brojne kompromise samo zato da bi osvojile i održale vlast. Eto, oni će ga srušiti. Da vidimo kako.
Zaštitna ogrlica češnjaka na koji je kapitalizam dokazano alergičan zove se "Demokratski socijalizam 21". K.P. će, poput moderne Šeherezade, oboružana čarobnim riječima, kojima ona pridaje aureolu svetosti - čime pretendira i na isti takav rang - očarati široke narodne mase, te će one spontano uspostaviti DS21, možda ne danas, možda ne sutra, ali u nekoj dalekoj budućnosti sigurno hoće. I proročica Pitija bi joj zavidjela na vidovitosti. To je njena misija, za to se ona žrtvuje.
K.P. kaže da on "podrazumijeva socijalistički trokut – društveno vlasništvo, društvenu proizvodnju i usmjerenost proizvodnje na potrebe svih." Maltene Sveto trojstvo! A u svetinje se ne dira, njih se ne propituje, u njih se slijepo vjeruje i učestalo ponavlja poput naizust naučenih Lauretanskih litanija Matere Božje.
K.P. ora pro nobis. Evo njene mise solemnis: "Društveno vlasništvo nad sredstvima za proizvodnju nužno je kako bi zajednička, društvena proizvodnja bila usmjerena prema slobodnom razvoju svih umjesto zadovoljavanju privatnih ciljeva manjine. Društveno vlasništvo i radnici koji upravljaju proizvodnjom nužni su da bi se proizvodilo demokratski i da bi svi imali zadovoljene potrebe. Zadovoljavanje društvenih potreba i svrha nužan je cilj proizvodne aktivnosti, jer usmjerenost na osobne interese i sebičnost zamjenjuje usmjerenost prema potrebama drugih i odnosima temeljenima na solidarnosti."!
Eto zašto je uspoređujem sa Šeherezadom - žena priča bajke! Jer, da bi se ponovo uspostavilo društveno vlasništvo nad sredstvima za proizvodnju, potrebno je njihovim sadašnjim vlasnicima isplatiti tržišnu vrijednost te imovine, što bi bez novoga drastičnog zaduživanja bilo nemoguće, a već sada zaduženost prelazi 70% DBP-a. Rejting agencije bi nas ponovo svrstale u junk te bi, posljedično, kamatne stope dramatično porasle. S druge strane, često su vlasnici strane korporacije i strane banke pa bi svaka nasilna nacionalizacija proizvela totalnu izolaciju zemlje s katastrofalnim posljedicama za sve kategorije koje K.P. misli zastupati, jednako kao i za one koje zastupati ne misli.
Ona i oni (R.f.) kao da žive u svijetu mašte i uopće ne uvažavaju ekonomsku, političku, financijsku i međunarodnu povijesnu zbiljnost. Kada bi došlo do preokreta upravo onako kako ga oni zamišljaju, zemlja bi opet zapala u izolaciju, korporacije bi uvele embargo na izvoz u RH te bi najviše stradali upravo najsiromašniji, bolesnici, starci i djeca. Prijetio bi nam genocid neviđenih razmjera. Za čas bismo ostali bez goriva, lijekova, hrane i, ukratko, svih uvoznih roba. Većina bi tvornica prestala raditi, bolnice ne bi imale lijekove, turisti bi nas zaobilazili, broj nezaposlenih bi se uvišestručio te, slijedom toga, i emigracija. No njih ne zanima sadašnjost, već daleka budućnost. Gledaju stoljećima unaprijed! Sve sami vidovnjaci, sami Nostradamusi! Oni, naime, znaju što će se dogoditi i kroz pet ili šest stoljeća, ali ne razumiju ono što se događa danas.
Ipak, pretpostavimo da se nekim čudom - u kakvo su kratkotrajno vjerovali Varoufakis i Tsipras - međunarodni financijski kapital upravo nama smiluje pa pristane financirati podruštvovljenje sredstava za proizvodnju. Što bi se u tom slučaju dogodilo?
K.P. kaže je "to program koji daje vlast većini i on se mora prakticirati u praksi." Da vidimo kako se taj program "prakticira u praksi": "Demokratski socijalizam znači da narodna većina odlučuje o svim bitnim stvarima – prije svega o tome što ćemo, kako i za koga proizvoditi. Nećemo više proizvoditi za profit manjine, da bi elite živjele još bolje. Proizvodit ćemo da bismo svi mogli živjeti dobro – da imamo gdje živjeti, da imamo besplatno i javno dostupno zdravstvo i obrazovanje, prehranu." Mana s neba!
Na drugome mjestu pak kaže: " Demokratski socijalizam znači da u modernom, moralnom i normalnom društvu niti jedna osoba ne bi trebala biti bez besplatnog i javno dostupnog zdravstva, besplatnog i javno dostupnog obrazovanja i bez krova nad glavom.
Demokratski socijalizam 21. stoljeća svakako mora biti vizija društva u kojem se proizvodi radi zadovoljenja potreba svih ljudi, a ne radi ostvarivanja profita." Raj na zemlji, čim poput Isusa istjera trgovce iz hrama! Ovo nisu vizije, ovo su halucinacije, jer nema ni maglovitih naznaka o tome kako to ozbiljiti, tko će to i čime provesti, kako te prazne pojmove materijalizirati, koliko će sve to koštati, iz kojih će se izvora sve to financirati i u kojem će roku biti ostvareno. Je li riječ o godinama, decenijama ili stoljećima?
Postavlja se i pitanje kako se uspostavlja ta sveta, premudra, prebistra, prečista, prečasna, predobra "narodna većina", na demokratskim izborima ili dekretom nekog revolucionarnog komiteta? Kako bilo da bilo, no odakle će ta dobronamjerna i vidovita "narodna većina" znati "što ćemo, kako i za koga proizvoditi." kad to danas ne znaju ni najmudriji Nobelovci ni najbolji “thinktankovi”? Više gitara, a manje klarineta? Više električnih ili klasičnih gitara? Od drva ili plastike? S više ili manje žica? S obzirom na to da je gospođa K.P. virtuoz na gitari vjerojatno bi na to pitanje znala odgovoriti.
No, što će poduzeti da zaustavi upola jeftinije i duplo bolje kineske gitare? A što vrijedi za gitaru, vrijedi i za "milijun" drugih roba kojima globalno tržište obiluje, i po kvaliteti i po kvantiteti. Hoće li i svekolikom čovječanstvu od sedam i po milijardi ljudi zaista uspjeti nametnuti "što će(mo), kako i za koga proizvoditi"? Ili ipak samo nama? Hoće li ta "narodna većina" išta drugo u životu raditi ili će samo studiozno odlučivati o kvantiteti i kvaliteti svih roba i usluga? Kako? Putem petoljetki ili desetoljetki? Kada? Hoće li će nove direktive izdavati svakoga jutra prije doručka, svake večeri nakon prognoze vremena, jednom tjedno, mjesečno, godišnje? Gdje? Hoće li ta "narodna većina" odlučivati aklamacijom na Krbavskom polju, dopisno putem mejla ili preko fejsa? Najbolje preko fejsa! Ondje se začas svi slože!
Najnovija uspješna kineska industrijska i ekonomska revolucija ima izvorište u dvjema parolama: "Neka cvjeta tisuću cvjetova" i "Nije bitno koje je boje mačka, bitno je da love miševe". I kineski su se rigidni i nedemokratski komunisti vratili šarenom kapitalizmu jer "lovi sve miševe". A ovi naši držali bi ipak samo planske "crvene mačke" koje dokazano ne love miševe. Dovoljno je samo pogledati ekonomske rezultate svih socijalističkih zemalja prije sloma, krajem osamdesetih. Što su proizvodili i što nisu. Po kojim cijenama i kojom kvalitetom. Mi smo neko vrijeme imali "dogovornu ekonomiju" koja je proizvela nestašice, skokovitu inflaciju i ogromnu nezaposlenost. Sredinom 80-ih smo imali milijun nezaposlenih i na tisuće štrajkova od Soče i Drave do Gevgelije.
Gospođa K.P. i oni koje ona predstavlja imaju viziju potpuno fikcionalne antropologije, koju bih radno nazvao geometrijskom. Po njoj svaki je čovjek u društvu i povijesti tek ravnodušna točka u statičnom i praznome prostoru, točka kojoj je posve irelevantno koje su joj koordinate x, y, z. Takvi pak ljudi ne postoje nigdje u cjelokupnoj povijesti čovječanstva. Od kada je svijeta i vijeka volja za moć djeluje i nad svim ljudima i nad prirodom.
Prirodna je nužnost NEIZBJEŽNA i NEUMOLJIVA! Svatko želi sebi i svojim bližnjima sve najbolje: zdravu hranu, kvalitetnu obuću i odjeću, solidnu kuću u prvom redu do mora, odlično obrazovanje, perfektnu medicinsku skrb, aute s pogonom na 4 kotača i četverozonsku klimu, kao i najsuvremeniju tehnologiju poput televizora, kompjutora i mobitela te najviše moguće mjesto u društvenoj hijerarhiji. To vrijedi za sve, od šefa pogona i ravnatelja vrtića, preko općinskog načelnika i direktora pogrebnog poduzeća, sve do ambasadora, ministra i predsjednika države.
Za svako više mjesto na hijerarhiji vlada veća potražnja, a njih je u visinama sve manje i manje. Odatle žestoka KONKURENCIJA, često nelojalna i prljava, podla i kriminalna. Rješenje za to je pravna i pravedna država koja će promovirati i štititi MERITOKRACIJU te tržište roba i usluga, a ne dogovorna ekonomija.
Od Marxovoga vremena pa sve do digitalne revolucije tehnološke su promjene bile spore i svaki stroj se za svoga radnoga vijeka amortizirao više puta. Kupovalo se i prodavalo putem osobnih sastanaka, usmenih dogovora i dugotrajnih pregovora, uz iće i piće, pjesmu i zabavu te uz darove u novcu i naturi.
Nakon digitalne revolucije sve se to mijenja i odlazi u prošlost. Danas se trguje preko burzi posredstvom bezbroj algoritama koji istovremeno prate kretanje milijardi podataka na svim burzama svijeta, uspoređujući ih u svakoj sekundi, jer se i cijene tih roba mijenjaju iz sekunde u sekundu. Vrebaju se najpovoljnije prilike, a odluke o kupnji ili prodaji donose se u milijuntinki sekunde, bez ikakve neposredne intervencije ijednog čovjeka, a kamoli "narodne većine"!
Na taj se način prodaju i kupuju većina roba i usluga: valute, dionice, energenti, hrana, plemeniti metali, rude, sirovine, poluproizvodi, finalni proizvodi, putovanja i paket aranžmani u turističkim odredištima. Sve se te operacije obavljaju mjesecima pa i godinama unaprijed. Nema tu nikakvih razgovora, pregovora, dogovora, niti itko razuman očekuje da bi zajedničko upravljanje putem "narodne većine" bilo efikasnije i/ili jeftinije od upravljanja algoritmima. To ne može ni skupina najinteligentnijih Nobelovaca, a kamoli nasumce skupljena "narodna većina". Stoga je vizija o zajedničkome upravljanju procesom proizvodnje i razmjene jedna totalna besmislica izvan prostora i vremena!
Primjerice, nafta natovarena na tankeru, kupljenoj prije par mjeseci, dok još plovi po oceanima, može promijeniti i desetak vlasnika prije nego se negdje iskrca. S druge strane, može li itko zamisliti dogovor vaxera i antivaxera, evolucionista i pobornika inteligentnog dizajna, ravnozemljaša i "kuglozemljaša", itd?
Gospođa K.P. i dogmatska ljevica odbijaju se suočiti s nepobitnom činjenicom DINAMIČKOG funkcioniranja tržišta novca, sirovina i energije, koji su osnovica za svaki ekonomski pothvat i koje nikakvi dogovori ne mogu zaobići ni preskočiti. Primjerice, cijena nafte je od 2$ po barelu narasla na preko 160$, a danas se vrti oko 60 $. Cijena novca je u doba Thatcherice skočila do 20%, a danas ja oko 0 posto. Odnos eura prema dolaru krenuo je omjerom 1:1,16, zatim je pao na 1:0.85., potom se opet popeo sve do 1:1,60, da bi ga je Draghi “srušio” na 1:1,11, dok je sada oko 1:1,13. Nikakvi dogovori o zajedničkom upravljanju putem narodne većine tu ne funkcioniraju.
Ista ta "narodna većina" koja nema što tražiti u procesu proizvodnje i razmjene dobiva svoje središnje mjesto na tržištu roba, u potrošnji. Upravo ona svojom kupovinom određuje tko će opstati, a tko propasti. Treba samo jednom promatrati lidliće (domaćice i penzionere) kako pomno biraju i uspoređuju ponuđenu robu, računajući u sebi što im je povoljnije. Odlučuje svaka lipa! To znaju i trgovci te ističu i sniženja od jedne lipe! Cijenu robi određuje trgovac, a ne proizvođač, i one variraju iz dana u dana, iz jednoga godišnjeg doba u drugo. Potrošnja na koncu presuđuje jesu li proizvođači proizveli ono što je potrošačima potrebno ili nisu, jesu li trgovci pogodili prave cijene ili nisu. Ne odlučuje o tome unaprijed nekakva "narodna većina".
Time u povijesnoj ropotarnici završava i treća komponenta "Svetoga trojstva", takozvana "usmjerenost proizvodnje na potrebe svih". Cijena robe koja se ne proda jednaka je NULI, bez obzira na uloženi rad, i ona se na koncu baca i/ili uništava (Burberry je došao na loš glas kad je spalio na stotine tona vrhunske odjeće, samo zato da zadrži enormno visoke cijene!). Posljedično je i vrijednost u tu proizvodnju uloženoga rada jednaka NULI te stoga i on prestaje biti potrebnim. Poduzeća bankrotiraju, a radnici bez obzira na svoju radnu sposobnost i nesebičan trud završavaju na ulici, odnosno postaju socijalnim slučajevima. "Narodna većina" odlučila je i o Brexitu i o Trumpu i o Bolsonaru i o Duterteu i o Miloševiću i o Tuđmanu! Nema u njoj NIKAKVE skrivene pameti, dobronamjernosti ni solidarnosti.
Dakle, niti je društveno vlasništvo bitno niti narodna većina može odlučivati o tome "što ćemo, kako i za koga proizvoditi". Stoga ne slijedi ni presumpcija gospođe K.P. da "Društvena proizvodnja koju organiziraju radnici dozvoljava im da stvaraju nove odnose kooperacija i solidarnosti te da osim stvari proizvode i sebe kao samosvjesne udružene proizvođače".
Sada dolazim do onoga najbitnijega: uistinu me čudi da gospođa docentica preskače ulogu sindikata u povijesti radničke borbe. Ili možda smatra da su sindikati nevažni? I u jednom i u drugome slučaju slijedi da ona nema pojma o čemu govori. Bez žestoke i često krvave borbe organiziranih sindikata radnici se ne bi izborili za ona prava koja danas uživaju u Zapadnome svijetu. Čuvene tri osmice rezultat su klasne borbe radničke klase na čelu sa sindikatima, a ne nekakve spontane "narodne većine".
Sindikati su se izborili i za kolektivne ugovore i za definirano radno vrijeme i za godišnje odmore i za zaštitu na radu, kao i za mnoga druga prava. Stranke ljevice, posebno Komunističke partije, bile su snažne dok su bile povezane sa sindikalnom bazom, a kad je ta veza pukla i one su počele gubiti izbore da bi na kraju potpuno nestale s velike političke scene. U nas nijedna stranka ljevice nije povezana sa sindikalnom bazom, već svoja sjedišta imaju u finim građanskim salonima.
Više od političkih stranaka one su religijske sljedbe koje vode dobronamjerni "prosvijetljeni gurui" na egotripu (među njima je i gospođa K.P.), koji bi da se bave osvješćivanjem širokih narodnih masa, jer se kao do sada NITKO time nije bavio. Svjetska je povijest čekala baš Njih. Od njih kreće Novi početak. EPIFANIJA! I čim oni, samo oni i nitko drugi, njih osvijeste, krenut će spontano odozdo, svi k’o jedan, u izgradnju "demokratskog socijalizma 21"! Baš takvog i nikakvog drugačijeg!
Ili riječima K.P.: "Do promjene će doći kad se svi obespravljeni ujedine i usmjere svoje nezadovoljstvo u pravom smjeru – protiv vladajućih elita." Znači NIKADA! Koliko je sve to preuzetno, umišljeno a nepromišljeno, isprazno i jadno, prosudite sami. I zato su sve te stranke BEZNAČAJNE. I kratkotrajne! Usahnu prije no što zazelene.
Još jedan od "bisera" u “skupocjenoj nisci” gospođe K.P. glasi da trebamo "vratiti svoje novce koje uplaćujemo u EU blagajnu, a ne dobivamo ih nazad"!? Time se svrstala u sljedbu histeričnih protivnika EU poput Johnsona, Faragea, Sinčića, kao i brojnih drugih DESNIČARA! Naime, EU je nama stavila na raspolaganje preko 11 milijardi eura za projekte koji sami predložimo, ali pod određenim transparentnim uvjetima i strogom kontrolom namjenskoga trošenja novca. No, u nas je ipak premalo "stručnjaka" koji bi to bili u stanju provesti. Za razliku od Poljaka koji su iz EU fondova podigli preko sto milijardi eura, desetak puta više od uplaćenih sredstava.
"Sunce budućnosti" sigurno neće biti "narodna većina" ni u kom obliku i NIKADA, već će postupno zadatak odlučivanja preuzeti umjetna inteligencija. Tko će u tome kasniti, taj će zaostajati, postati nekonkurentan i propasti, kao što su propali svi oblici europskog socijalizma 20. stoljeća.
Uloga politike i političara nije bavljenje futurologijom već traženje mogućih i provedivih rješenja za SADAŠNJE ekonomske, energetske, zdravstvene, socijalne, obrazovne, kulturne, ekološke, i sve druge probleme, a ne fantaziranje o eventualnim budućim događajima i utopističkim društvima. Umjesto takvih fantazmagoričnih halucinacija ljevica bi trebala predložiti konkretna poboljšanja zakona koja je u stanju provesti odmah nakon osvajanja vlasti: srednjoročna, za čiju su provedbu potrebne do četiri godine, jer toliko traje mandat, te dugoročna za čiju je provedbu potrebno više mandata.
KONKRETNE promjene bi se posebno trebale odnositi na sustav obrazovanja i znanosti, kulturu, zdravstveni sustav, mirovinski sustav, socijalni sustav, porezni sustav, sustav pravosuđa, radno zakonodavstvo, zaštitu okoliša, izborni zakon te na novo teritorijalno ustrojstvo. Kao i na provedbu ustavne odredbe o odvajanju države od crkve. Pri tome ne treba otkrivati toplu vodu, odnosno izmišljati nešto što nigdje ne postoji. Dovoljno je proučiti iskustva Nordijskih ili drugih uspješnih zemalja, te potom preuzeti najbolja rješenja. Za sve žive Hrvate i to je nemoguća misija, utopijska vizija. No, ako i kada jednom dostignemo njihovu ekonomsku, političku, socijalnu, obrazovnu i civilizacijsku razinu možemo gledati i na udaljenije horizonte još boljih, pravednijih i sretnijih društava. Bez obzira na to kako se zovu, kao što su to pragmatički učinili kineski komunisti.
Ona ljevica koja to nije u stanju predložiti te suvislo izložiti, nije ni potrebna!
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu Express.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu Express.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.
Bravo! - Odlican clanak... U Svedskoj obadvije stranke/partije, Socialdemokrati i Ljevica (od pocetka Radnicka partija) - iznikli su iz Sindikata... i jos uvjek suraduju, i to vam sve govori...
Tko god jesi, novinar - srami se. U svom neduhovitom pokusaju da ironijom srozas program kojemu nisi dao priliku da se objasni, objavio si kako je lako biti pljuvac cija je svrha sama sebi dovoljna. Niti si napisao clanak da ... prikaži još! bi pobio argumente niti da bi bio konstruktivan, vec iskljucivo da bi degradirao opce dobro i sustav vrijednosti drugaciji od homo homini lupus. "Samaranje mrtvog magarca" kojeg niti jedna novinska kuca niti ne stavlja u kandidate govori i previse o tvom malenom... kompleksu
Koliko je meni poznato Nordijske i druge uspješne zemlje počivaju na kapitalističkom načinu proizvodnje, popularnije kapitalističkoj ekonomiji. U tom kontekstu podsjetio bih na riječi papa Franje koji je još 2013. rekao da "ova ekonomija ubija", i riječi američkih znanstvenika, dobitnika ... prikaži još! Nobela za ekonomiju 2018., koji su izjavili da je "ova ekonomija smrt za klimu". Kako je moguće da Nordijske i druge zemlje budu uspješne ako počivaju na ekonomiji koja ubija i koja je smrt za klimu?