Nenasilan građanski otpor nije samo stvar etičkog izbora, on je i najbolji izbor ako želimo mijenjati svjetsku politiku, pokazalo je istraživanje politologinje Erice Chenoweth, profesorice na Sveučilištu Harvard.
Analizirajući stotine pokreta tijekom 20 stoljeća, Chenoweth je otkrila da su nenasilni otpori dvostruko isplativiji od vojne intervencije, a empirijski je dokazala i da su nenasilne transformacije totalitarnih režima puno održivije, jeftinije i učinkovitije.
Iako uspjeh svakog prosvjeda ovisi o nizu faktora, Chenoweth je dokazala da do promjena u politici mogu dovesti mirni prosvjedi ako u njima sudjeluje najmanje 3,5 posto ukupnog broja stanovnika.
Kako prenosi BBC, upravo su ti pokazatelji bili inspiracija i za nedavni prosvjedi koji je u Londonu organizirao pokret Extinction Rebellion, a tijekom kojega su ekološki aktivisti nekoliko dana ometali promet.
Istraživanje Erice Chenoweth temelji se na idejama brojnih povijesnih osoba koje su se zalagale za mirno rješenje problema, od Sojourner Truth, afroameričke aktivistice za građanska prava, sufražetkinje Susan B Anthony, indijskog aktiviste Mahatme Gandhija do američkog borca za ljudska prava, Martina Luthera Kinga.
Chenoweth je tijekom istraživanja analizirala društvene pokrete od 1900. do 2006. godine. Kasnije je priznala je da je u početku bila dosta skeptična prema ideji da su nenasilni otpori moćnije oružje od samih oružanih sukoba.
Na samu ideju da usporedi učinkovitost mirnih i nasilnih prosvjeda došla je nakon što je tijekom doktorskog studija na Sveučilištu Colorado slušala o faktorima koji potiču rast terorizma te je bila pozvana i na radionicu koju je organizirao Centar Nenasilnih Konflikata (ICNC), udruga iz Washingtona. Radionica je prezentirala neke od primjera mirnih prosvjeda koji su doveli do političke promjene.
Chenoweth je ostala iznenađena kada je saznala da nitko nije istražio što je učinkovitije: mirni prosvjedi ili vojna intervencija.
Kasnije je rekla kako je bila jako motivirana svojom skeptičnošću prema mirnim prosvjedima i idejom da oni mogu dovesti do značajnih promjena u društvu.
Istraživanje je provela u suradnji s Mariom Stephan iz ICNC-a. Njih dvije primarno su se usredotočile na pokušaje promjene režima. Uspješnim su ocijenile svaki pokret koji je doveo do cilja u roku od godinu dana, ali samo ako je ostvarenje tog cilja bila direktna posljedica aktivnosti članova pokreta. Ako je pokret uključivao bombaške napade, otmice ili bilo kakvu drugu nasilnu aktivnost, okarakterizirale su ga nasilnim.
Kriteriji su im bili toliko strogi da se u uspješne nenasilne pokrete nije uklopio ni indijski pokret za samostalnost, budući da je odlučujući faktor promjene tu ipak bila intervencija britanske vojske, a ne sami prosvjedi.
Tijekom istraživanja Chenoweth i Stephan prikupile su podatke o 323 različitih nenasilnih i nasilnih prosvjeda. Rezultati koje su objavile u knjizi Why Civil Resistance Works: The Strategic Logic of Nonviolent Conflict bili su zapanjujući.
Pokazalo se da nenasilni pokreti doveli do političkih promjena u 53 posto slučajeva, za razliku od nasilnih koji su doveli do promjena u svega 26 posto slučajeva. Dijelom je to i logično budući da nenasilni prosvjedi ipak mogu privući veći broj ljudi što u konačnici može dovesti do remećenja života u gradu i općenito do funkcioniranja u društvu.
Od 25 najvećih prosvjeda koje su istražile 20 prosvjeda bili su nenasilni, od čega je njih 14 polučilo rezultat.
Pokazalo se da nenasilni prosvjedi privuku četiri puta više ljudi od nenasilnih (nenasilni prosvjedi u prosjeku privuku oko 200 000 ljudi za razliku od nasilnih koji u prosjeku privuku oko 50 000 ljudi).
Prosvjedi pokreta People Power protiv Marcosovog režima na Filipinima održani 1984. godine privukli su dva milijuna ljudi. Brazilska revolucija 1984. i 1985. godine privukla je milijun ljudi, a Baršunasta revolucija održana 1989. godine u Čehoslovačkoj privukla je 500 000 prosvjednika.
"Ne postoji pokret koji nije uspio, a da je u njega bilo uključeno 3,5 posto ukupnog stanovništva", tvrdi Chenoweth.
Tom fenomenu dala je i ime: "Pravilo 3,5 posto".
Osim što su oni koji vole nasilje u manjini, činjenica je i da oni koji se uključuju u nenasilne prosvjede ne moraju biti fit i zdravi da bi štrajkali, dok nasilni prosvjedi češće ovise o potpori jakih i mladih muškaraca. Iako su i nenasilni prosvjedi rizični, o čemu najbolje svjedoči reakcija Kine tijekom prosvjeda na trgu Tiananmen 1989. godine.
Prednost je nenasilnih pokreta i u tome što se vijest o njima lakše širi. Nasilni činovi zahtijevaju oružje pa iza svega stoje tajne operacije koje se često teško mogu javno iskomunicirati.
Buduću da imaju potporu velikog broja stanovnika, nenasilni pokreti češće dobiju i potporu policije i vojske, koje vlade angažiraju za održavanje reda i mira na prosvjedima. Osim toga, velika je vjerojatnost da u mirnom prosvjedu koji je okupio milijun ljudi sudjeluju i sami članovi obitelji, ili prijatelji i poznanici, policajaca koji osiguravaju prosvjed, pa je manja vjerojatnost da će oni napasti prosvjednike.
"Kada vide veliku skupinu ljudi kako prosvjeduje shvaćaju da je brod otplovio, a oni ne žele potonuti skupa s brodom", kaže Chenoweth.
Navodi kako postoji "više načina kako organizirati nenasilni prosvjed i pritom ne dovesti ljude u opasnost".
"Tehnike nenasilnih prosvjeda vidljivije su od onih nasilnih pa je ljudima lakše saznati kako da se uključe te kako da se koordiniraju da bi polučili najbolje rezultate", rekla je.
Iako su dvostruko uspješniji, u 47 posto slučajeva mirni su se prosvjedi ipak pokazali neučinkovitim. Chenoweth i Stephan navode da se neuspjeh dogodi uvijek kada organizatori ne dobiju dovoljno podrške. Istina, neuspješnim su se pokazali i neki veliki mirni prosvjedi, kao što je, primjerice, bio prosvjed protiv Komunističke partije u Istočnoj Njemačkoj 1950-ih godina. Taj je prosvjed privukao oko 400 000 ljudi, što čini oko 2 posto populacije. Očito nedovoljno da bi prosvjed polučio promjenu.
"Kada prosvjed uključi 3,5 posto ukupnog stanovništva, on je on uvijek uspješan, a ne odmaže ni ako se uključi i više ljudi", navode autorice istraživanja.
Gledajući po zemljama, to znači da bi se u Velikoj Britaniji u pokret trebalo aktivno uključiti 2,3 milijuna ljudi (dvostruko više od broja stanovnika Birminghama, drugog najvećeg grada u Engleskoj). U SAD-u bilo se u pokret aktivno trebalo uključiti 11 milijuna građana, što je više no što ih živi u New Yorku.
Znanstvenice smatraju kako bi nakon rezultata do kojih su došle trebalo revidirati sadržaj u povijesnim knjigama.
"Povijest o kojoj raspravljamo svodi se samo na nasilje, dok uspjehe mirnih prosvjeda prečesto ignoriramo. I obični ljudi koji se svakodnevno uključuju u herojske činove koji mijenjanju svijet zaslužuju malo pažnje i slave", upozorila je Chenoweth.
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu Express.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu Express.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.
Samo nasilni prosvjedi mogu utjecati na promjene. (primjer žutih prsluka u Francuskoj)