Hrvatska već tjednima svjedoči borbi sindikata državnog i javnog sektora za veće plaće, što je uzrokovalo i lomove u vladajućoj koaliciji. Kako to obično biva, svatko vuče na svoju stranu i iznosi podatke koji samo njima odgovaraju, a Vlada i sindikati do zaključenja ovoga broja nisu postigli dogovor, pa u štrajk nakon škola kreću i fakulteti.
Andrej Plenković sigurno nije očekivao da će naići na tako tvrdi orah u sindikalnom otporu pa je već počeo gubiti i živce. Vlada također nikad nije u potpunosti obrazložila zašto smatra da ne može pristati na dodatna povećanja plaća svim zaposlenima, osim što se krije iza mantre o tome da plaće rastu "u skladu s mogućnostima". I jednostavno se ne usude reći što su to mogućnosti, zašto ne pristaju točno na povećanje i što će ono donijeti u slučaju krize. S druge strane, itekako su u Vladi svjesni da ni oni, kao ni prethodne vlade, nisu proveli nikakve reforme javnog sektora kako bi poboljšali njegovu efikasnost te u konačnici omogućili poštene plaće za radnike, a neradnici bi trebali biti ili kažnjeni ili dobiti otkaz.
Kad se priča o plaćama u javnom i državnom sektoru, najčešće se uzima podatak koliko iz proračuna odlazi na plaće državnih i javnih službenika i namještenika. Ove godine je taj trošak, bez najavljenih povećanja plaća, dosegao čak 30 milijardi kuna. Ali to je samo dio troška. On se odnosi na 233.000 zaposlenih u državnoj i javnoj službi, ali nisu obuhvaćeni lokalna uprava, državni zavodi i agencije, neka od javnih poduzeća, mirovinski fond i ostale državne institucije, koje svakako spadaju u pojam javne uprave.
Ekonomist Velimir Šonje objavio je i taj podatak pozivajući se na službena izvješća Ministarstva financija. Graf je prilično zastrašujući i pokazuje koliko Hrvatska iz godine u godinu troši više na zaposlene, bilo na državnoj, bilo na lokalnoj razini. Još lani smo trošili na zaposlene gotovo 42 milijarde kuna, a ove godine će taj iznos doseći 44 milijarde kuna. I to bez navedenih povišica o kojima se sad pregovara. Iznos je to dovoljan da se sagradi 17 peljeških mostova. I to svake godine. Ali ti iznosi i dalje rastu i rasti će. Samo je pitanje koliko, s obzirom na to kako će se okončati pregovori.
Samo od 2015. godine, one će na kraju ove godine narasti za osam milijardi kuna. Sljedeće, 2020. godine narast će za još dvije milijarde kuna, a zatim će se rast ubrzati. Jasno je da trošak zaposlenih raste znatno brže nego gospodarstvo i BDP. Šonje je uvjeren da je u cijeloj raspravi o plaćama cilj sakriti brojke, objavio je u svojem tekstu na arhivanalitika.hr., a dodatno nam je objasnio o kakvom se problemu radi.
"Naknade zaposlenima u sektoru opće države treba gledati kao postotak BDP-a. One su još lani dosegle 11,7 posto BDP-a, što je jedan od deset najvećih omjera u EU. Ali i dalje rastu. Očekujem da će 2020. ovaj omjer prijeći 12% BDP-a, čime će se Hrvatska uključiti u skupinu pet europskih država s najvećim omjerom naknada zaposlenima u javnom sektoru u postotku BDP-a. Bit ćemo u grupi s Danskom, Švedskom i Francuskom. Mislim da je i laicima jasno da državni sektori ovih zemalja, koje se inače smatraju razgranatima u odnosu na druge, s bitno nižim omjerima poput Njemačke i Irske, pripadaju zemljama koje su razvijenije i koje za relativno velik angažman ljudi u javnom sektoru građanima vraćaju kroz kvalitetne javne usluge", objašnjava Šonje.
S druge strane, sindikati se žale na niske plaće u javnom sektoru, što također nije netočno. Oni s visokom stručnom spremom su plaćeni niže nego njihove kolege u privatnom sektoru. Ali oni sa srednjom stručnom spremom su plaćeni u državnoj službi više nego njihovi kolege u privatnom sektoru. I tu se vidi problem uravnilovki i neriješenih problema kroz godine koji se sad obijaju ovoj Vladi o glavu. Čak i ako nekako uspiju ispregovarati prekid štrajka, problem će se ponovno pojaviti za godinu, dvije ili tri. Ili svake od tih godina.
Jednostavno, plaće se dižu svima jednako, a onda i oni u administraciji, kao i oni na najtežim poslovima, poput medicinskih sestara, dobivaju jednaka ili slična povećanja. Nitko nije smanjio broj zaposlenih niti proveo vrednovanje poslova.
Prema službenim podacima Ministarstva uprave, krajem 2015. godine bilo je zaposleno u državnom i javnom sektoru 229.500 ljudi. Podatak iz lipnja ove godine kaže da ih je 233.000. Ministarstvo uprave je često mijenjalo metodologije, pa i ove usporedbe ne moraju biti najtočnije, ali to su jedini podaci koji postoje. Vidljiv je rast ili u najboljem slučaju stagniranje broja zaposlenih, a masa plaća raste. Ali da 233.000 ljudi radi za državu, od službi do šaltera pa do policije, zdravstvenog osoblja i učitelja, bili bismo "na konju". Naime, država vodi, pa koliko god manjkava bila, evidenciju samo o onome što plaća direktno kroz centralni sustav za obračun plaća. Pa zato na ovu brojku treba pribrojiti i oko 17.000 zaposlenih u Ministarstvu obrane. U onaj trošak koji smo spomenuli od 44 milijarde kuna ulaze i zaposleni u Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje, Hrvatskom zavodu za zdravstveno osiguranje, razne agencije i ustanove te lokalna uprava. Ali kako smo već ranije pisali, nevjerojatno je da baš nitko u državi nema točnu evidenciju koliko je to ukupno ljudi! A kamoli da se zna koliko je zaposlenih u lokalnim ustanovama, zavodima i agencijama. Samo procjene govore da je ukupno na državu naslonjeno više od 400.000 zaposlenih, dok ih u privatnom sektoru radi dodatnih 1,15 milijuna. Unatoč obećavanju reformi javne uprave, nije napravljen ni taj prilično važan prvi korak da se popišu svi zaposleni i analiziraju njihove plaće. A sve to plaćaju porezni obveznici, nekad direktno iz poreza, a nekad indirektno, kroz neki od 600 parafiskalnih nameta koji služe kako bi se osigurao rad neke agencije ili zavoda.
24sata u prosjeku svaki tjedan objave nevjerojatne priče iz svijeta javnih i državnih službi o uhljebima ili nevjerojatnim slučajevima kronične neefikasnosti. Posljednji je bio sudac općinskoga građanskog suda u Zagrebu koji ima plaću od oko 11.000 kuna. Čovjek je ispunjavao 42 posto propisane minimalne norme, a odbijao je raditi na računalu i koristiti se zajedničkim digitaliziranim sustavom. Službeno obrazloženje - alergičan je na računalo. Kad mu je predsjednica suda odredila kaznu da tri mjeseca prima dvije trećine plaće, sudac se žalio svim instancama i dogurao do Ustavnog suda kako bi tjerao pravdu da je nepošteno kažnjen. I svi su ga odbili. On i danas radi na sudu, a odvjetnici kojima dopadne traže promjenu suca jer ne saziva ročišta. Da ne govorimo o političkim uhljebima na svim razinama koje stranke dovlače u ministarstva, agencije i državne tvrtke.
Kad su sindikati povukli paralelu i rekli da su oni s visokom stručnom spremom manje plaćeni od onih s VSS-om kod privatnika, nisu spomenuli takve slučajeve. Ili slučajeve ljudi poput bivšeg ravnatelja jedne agencije koji se žali da je prisilni uhljeb i da mu ništa ne daju raditi, a plaću od 13.000 kuna i dalje prima.
Dakle, kad bi se sustav pročistio od takvih, otvorio bi se prostor i da plaće porastu onima koji u javnim i državnim službama liju krv i znoj radeći prekovremeno, spašavajući živote, podučavajući djecu ili čuvajući granicu. Ali takvo nešto se u Hrvatskoj ne događa.
"Zamislimo da se kroz vrlo uredne, gotovo neosjetne racionalizacije, broj zaposlenih u javnom sektoru u proteklih nekoliko godina smanjivao za jedan posto godišnje. Masa plaća po zaposlenom mogla se povećati i do 25 posto", istaknuo je Šonje u svojoj analizi.
Kako smo već vidjeli, od 2015. do 2018. godine je masa plaća porasla za 20 posto, ali to nisu svi jednako osjetili. Dapače, učitelji i zdravstveno osoblje osjećaju se potplaćenima, kao i pravosudni te obični policajci.
Andrej Plenković je u svojim pregovorima, ili bolje rečeno obraćanjima, sindikatima išao ponovno na jednako povećanje plaće svima. Ponudio je 6,12 posto rast osnovice plaće, za što će zbog dinamike isplate sljedeće godine otići 1,3 milijarde, a već 2020. godine dodatnih 1,9 milijardi kuna. Opet treba naglasiti, za onih 233.000 ljudi u užem javnom i državnom sektoru. Pravi trošak će u konačnici biti znatno veći.
I Plenković je u pravu kad kaže da će se time ispuniti i zahtjevi za rastom plaća u školama. Ali oni traže povećanje koeficijenata, a kad je Plenković popustio, onda su ih i povećali. Sad se traži povećanje osnovice za 18,3 posto, božićnice i nagrade u visini 13. plaće te vraćanje dodatka za lojalnost državi. Sveukupno je ceh 3,5 milijardi kuna. Godišnje.
Jasno je da Vlada neće popustiti toliko, ali već i na ono što su pristali, a bez ikakvih reformi sustava, nosi enormni trošak.
Vlada inače ne gubi ništa. Samo porezni obveznici. Koliko god Vlada poveća plaće, neće to kompenzirati uštedama. Dvije milijarde će doći od toga što će ostaviti PDV na 25 posto umjesto da ga smanje na 24 posto. Kako bi smanjili dio nezadovoljstva građana, Plenković je u paketu ponudio i povećanje neoporezivog dijela plaće za sve. Podići će ga s 3800 na 4000 kuna. Time će plaće dodatno porasti 50-ak kuna mjesečno onima u privatnom sektoru, a onima u javnom će to biti dodatni bonus na već ispregovarane povišice. Ali i tu se vidi koliko se novci poreznih obveznika prelijevaju iz šupljeg u prazno. Plenković je stisnut od gradonačelnika koji mu drže većinu u Saboru, a najjači među njima je Milan Bandić. Povećanje neoporezivog dohotka, ali i manje oporezovanje mladih, direktno znači oko 700 milijuna manje u proračunima gradova i općina. I to će im država nadoknaditi. A to će opet biti iz poreza. Dakle, ono što su dali na jednoj strani, uzet će na drugoj kako bi pomogli gradovima. Pitanje je samo koji porez će uzeti i kako ga raspodijeliti, a to se teško može nazvati poreznom reformom.
A zahtjevi gradova stižu zato što nisu provedeni teritorijalni preustroj i reforma lokalne uprave kako bi se pospajali, pa tako i manje trošili. Ukratko, vrtimo se u krug i nema naznaka da će se to promijeniti.
Vlada je najavila za sljedeću godinu reviziju koeficijenata i da će im u tome pomoći strani konzultanti. Samo što profesor Ivan Koprić podsjeća da je to već u planu reformi i, iako je trebalo, nije dosad provedeno. Kao ni politika plaća ili bilo kakva reforma javne uprave. U izbornoj godini to se i neće dirati.
Davor Huić, predsjednik Udruge poreznih obveznika Lipa, ističe da je jednostavno neodrživo da iznosi novca za plaće koje država troši rastu brže od ekonomije.
"Umjesto da smanjujemo poreznu presiju, mi stvaramo obveze koje će se u budućnosti povećati", kaže Huić.
A kako to izgleda, vidjeli smo u šest godina trajanja krize koja je u Hrvatskoj trajala još i kad je cijela Europa izašla iz recesije.
