O potezu Andreja Plenkovića, koji je prihvatio sve zahtjeve referendumske inicijative "67 je previše", ali i novoj fronti koju sindikati otvaraju prema Vladi, razgovarali smo s predsjednikom Saveza samostalnih sindikata Mladenom Novoselom.
Sindikati su, ako je suditi prema najavi vaših kolega, otvorili novu frontu prema Vladi. Traže da se povlaštene mirovine iz mirovinskog sustava prebace u proračun. Kako ćete ih pritisnuti da riješe to pitanje?
Mi smo jasno dali do znanja Vladi da, dok se ne provede referendum, odnosno dok se ne promijeni sadašnji mirovinski zakon, mi s Vladom nećemo razgovarati o pravima iz Zakona o mirovinskom osiguranju, pa ni o povlaštenim mirovinama, koje su jedan od problema u sustavu. Tog problema smo se doticali dok smo imali kakav-takav socijalni dijalog krajem prošle godine. Kad se ovaj zakon promijeni, s referendumom ili bez njega, sigurno ćemo nastaviti razgovor o ostalim problemima mirovinskog sustava. No tema koja je važnija od povlaštenih mirovina su izdvajanja u drugi mirovinski stup i premale kapitalizacije. Procjene su da će radnici, koji su zakonski obvezni izdvajati u prvi i drugi mirovinski stup, u budućnosti imati manje mirovine iz tog drugog mirovinskog stupa nego da su imali samo uplate u prvi mirovinski stup. Ako je to tako, postavlja se pitanje za koga mi uplaćujemo pet posto naše bruto plaće u drugi stup. Individualna štednja treba biti dobrovoljna, poput one u trećem stupu, a država poslodavce treba stimulirati da uplaćuju u njega kako bi se omogućile veće mirovine. Ključno rješenje za socijalnu sigurnost i dalje leži u javnom sustavu i prvom stupu, u kojem treba tražiti nova rješenja, primjerena 21. stoljeću. Svakako ćemo pokušati utjecati na to da se onima koji primaju mirovinu po posebnim uvjetima, a imamo 17 kategorija takvih mirovina, da se iz mirovinskog sustava isplaćuje samo dio koji će ovisiti o radnom stažu koji su imali, a da se ostalo isplaćuje iz proračuna.
Kako gledate na to da Vlada do danas nije ispunila zahtjev Europske komisije da se izjednače radničke s povlaštenim mirovinama?
Vlada to očito nije imala petlje učiniti zbog braniteljske populacije, koja je najveća skupina povlaštenih umirovljenika. Kroz novi Zakon o braniteljima je čak proširila broj korisnika tih mirovina. Teško je ocijeniti je li u pitanju strah Vlade da se upusti u konflikt s braniteljskom populacije ili je riječ o jeftinom kupovanju glasova. Očito je interes da se trenutačno to ne dira.
Jeste li spremi, ako se Vlada ogluši na vaše zahtjeve, ponovno ih pritisnuti referendumom?
Sve su opcije moguće. Mi moramo natjerati ovu, ali i sve buduće vlade, da poštuje demokraciju. Mi smo do sada sudjelovali u četiri referendumske inicijative. Sve četiri su dobile potrebnu potporu građana i svaki put su njihovi ciljevi ostvareni, ali nažalost, nijednom nije došlo do referenduma. Za Hrvatsku demokraciju bilo bi zaista dobro da napokon imamo jedan referendum o nekom važnom socijalnom pitanju i da građani dobiju priliku tako iskazati svoje mišljenje. Ne mogu reći kad će biti iduća prilika za to, ali od instituta referenduma sigurno nećemo odustati.
Vlada je, kaže oporba, potpisala kapitulaciju prihvaćanjem zahtjeva referendumske inicijative “67 je previše”. Priča o referendumu je zamrznuta, a Vlada ima rok od 60 dana da predloži izmjene zakona. Je li on realan ili je riječ o odugovlačenju?
Vlada je potrošila više od tri mjeseca, nakon što smo predali potpise 13. lipnja, da bi na kraju došao ovakav zaključak Vlade. Iako je premijer Andrej Plenković izjavio da je Vlada poslušala volju građana i prihvatila sve zahtjeve referendumske inicijative, ne smatram da je tome tako. Volja više od 700.000 građana bila je da na referendumu odluče kakav mirovinski zakon žele u budućnosti. Građani su ti koji su na temelju protureferendumske inicijative Vlade i zaplašivanja o zaduživanju budućih generacija mogli možda odlučiti da prihvaćaju prijedlog Vlade. Zašto se građanima ne omogućava odlučivanje? U našoj demokraciji, koja očito nije Švicarska, sve vlade boje se referenduma i referendume o socijalnim pitanjima tumače kao referendume protiv vlade. Premijer Plenković očito nije želio riskirati narod na ulicama, čime smo zaprijetili ako do referenduma ne dođe. U slučaju da je pitanje poslano na Ustavni sud, on bi za odluku imao 30 plus 30 dana. Kupovanje vremena u jednom i drugom slučaju je isto, samo je razlika što bi premijer daleko više riskirao da su pokušali na bilo koji način izbjeći referendum.
Mislite da se premijer uplašio moguće spirale prosvjeda protiv ove Vlade i HDZ-a?
Apsolutno, jer pred nama su predsjednički izbori, a potom i parlamentarni. Premijer očito nije želio riskirati, išao je linijom manjeg otpora i prihvatio sve zahtjeve inicijative. Kako bi spasili obraz, uvukli su u ovu priču šest dodatnih zakona koji će se paralelno mijenjati, i koji u načelu jesu potez u dobrom smjeru, ali koji nije trebalo raditi po hitnoj proceduri. Sindikatima ne treba pobjeda nego da u Hrvatskoj proradi sustav istinske demokracije, odnosno da političari napokon počnu pokazivati odgovornost, ali i povjerenje, prema narodu koji predstavljaju. Ovo što je Vlada učinila nije demokracija. Mi smo htjeli voditi dijalog o našim zahtjevima s Vladom, a kad to nije uspjelo, pozvali smo građane da zatraže referendum. Htjeli smo da Vlada, ako već nije htjela slušati nas, onda barem pita građane što misle o mirovinskoj reformi. Vlada, nažalost, nije imala hrabrosti za to. Sad Vlada svojim potezom želi pokazati da nije kapitulirala pred sindikatima nego da navodno sluša glas svojih građana. Da Vlada zaista ima hrabrosti i želje čuti glas građana, predložila bi raspisivanje referenduma.
Jedan od zahtjeva referendumske inicijative bio je i ostavka ministra Marka Pavića. Hoćete li na tome inzistirati?
On je bio samo vojnik partije. Provodio je ono što su od njega tražili Vlada, tj. premijer, i Europska komisija. Ne smatram da je on bio tvorac tih izmjena zakona. Da je Pavić imao i da ima trunku morala i političke odgovornosti, podnio bi ostavku. Treba podsjetiti i da je Vlada stajala iza spota u kojem su sindikate optuživali da će biti krivi što će u budućnosti građani imati manje mirovine i što će morati zadužiti djecu.
Koja je odgovornost premijera Plenkovića?
Ako žele reći da poštuju volju građana, a ne žele raspisati referendum, onda bi se istim tim građanima trebali ispričati Vlada, premijer, bivši, ali i sadašnji ministar rada, koji je tad bio u mirovinskom sustavu, jer su im nanijeli moralnu, ali i financijsku štetu svojom protureferendumskom kampanjom.
Očekujete li da će novi ministar Aladrović napraviti pomake u socijalnom dijalogu ili će se, budući da imaju istog šefa, ponašati kao i njegov prethodnik?
Od početka mandata ove vlade socijalni dijalog se svodio na to da se primjedbe sindikata nikad nisu prihvatile. Takva budućnost socijalnog dijaloga više nije moguća. Mi više ne možemo nastavljati tu farsu. Želimo model u kojem socijalni partneri i Vlada na ravnopravnim pozicijama pregovaraju o zakonima i u kojem se stavovi socijalnih partnera više uvažavaju. Mi smo do sada služili Vladi kao smokvin list, da bi prikazala kako u Hrvatskoj postoji socijalni dijalog. To više ne dolazi u obzir. Kad je riječ o ministru Aladroviću, on sigurno u preostalom vremenu do parlamentarnih izbora neće biti drukčiji od svojih prethodnika.
Poslodavci su nezadovoljni što se izmjenama zakona omogućava otpremnina radniku koji želi raditi nakon 65. godine, a poslodavac ga ne želi. Jeste li tu spremni popustiti ili smatrate da to treba ostati?
Podizanje granice za prekid radnog odnosa u Zakonu o radu i drugim povezanim zakonima predložila je Vlada. Načelno, to je potez u dobrom smjeru, ali nema potrebe ni opravdanja da se radi na brzinu, da se ne sagledaju njegovi učinci na druge aspekte sustava radnih odnosa. Utjecaj predloženog rješenja na sustav otpremnina tek treba analizirati. To se ne može preko noći. Zato smo tražili da ovaj dio zakonskih izmjena ne ide po hitnoj proceduri.
Poslodavci kažu da je ovo Pirova pobjeda sindikata. Kako to komentirate?
Ako je nešto u mirovinskoj reformi bilo neodrživo, to je bila ideja da će se raditi do 67 godina, i to na našem tržištu rada, gdje mnogi poslodavci koriste svaku moguću priliku da se riješe starijih radnika ranijim umirovljenjem i zamijene ih mlađima. Na izjave zamjenika glavnog direktora HUP-a Bernarda Jakelića uzvratio bih: Nije bitno što se govori nego tko govori. Njihov način funkcioniranja i vođenja socijalnog dijaloga u proteklim razdobljima bio je: biti dobar sa svakom vladom i pokušati ušićariti sitne interese za određenu skupinu poslodavaca. Velika većina poslodavaca ne pripada ovoj udruzi i ne smatra da ih ona zastupa. Problem s HUP-om je u tome što često proturječe sebi. Podržavali su Vladin mirovinski zakon i produljenje radnog vijeka do 67 za sve, a sad se protive mjerama koje bi trebale potaknuti one koji mogu i žele da rade do te dobi. To je apsurdno. U Hrvatskoj ima dosta dobrih poslodavaca da ih zastupa jedna ovakva populistička udruga, koja ne rješava konkretne probleme malog ili srednjeg poslodavca nego zastupa interese krupnoga kapitala i banaka.
