Prvo na što se pomisli pri spomenu riječi 'bankrot' je siromašan čovjek praznih džepova, koji se hrani ostacima povrća na tržnici i skuplja prazne boce. To i nije daleko od istine kad je riječ o bankrotu običnog, malog čovjeka. No, kad je riječ o bankrotu bogataša, odnosno njihovih tvrtki, takav bankrot nema ni približno slične posljedice. Nakon bankrota oni nikad neće prevrtati po smeću, niti će živjeti na egzistencijalnom minimumu. Tako je u Americi, tako je u svim zapadnim zemljama, a tako je i u Hrvatskoj.
Mnogi se sigurno sjećaju splitskog liječnika Tomislava Prskala, koji je prije dvije godine objavio osobni bankrot i ispričao kako će mu izgledati život nakon toga. Razvod, alimentacija, novi životni uvjeti i banka koja mu je odbila reprogramirati kredit, doveli su ga u situaciju kad više nije mogao podmirivati svoje obaveze.
Odrekao se odjeće i mobitela
"Sad živim od zaštićenog dohotka koji iznosi 3.800 kuna. Morao sam se odreći automobila, imam ograničeni broj impulsa na mobitelu, ne mogu si kupiti novu odjeću, morao sam se odreći i stručnih usavršavanja", rekao je Prskalo, čije će financijske transakcije u idućim godinama strogo kontrolirati ovlaštena osoba – tzv. skrbnik. Osim toga, Prskalov bankrot je ubilježen u HROK, Hrvatski registar obaveza po kreditima, pa će i idućih 5-6 godina sve banke znati da je nepouzdan platiša, što će mu, ukoliko bude želio podignuti bilo kakav kredit, jako zagorčati život i u budućnosti.
Loše poslovne odluke
Očito je da nakon bankrota nitko od njih ne kopa po smeću, nitko im ne kontrolira potrošnju impulsa na mobitelu, niti se itko od njih morao odreći odjeće. Dapače, životni standard im se nimalo nije promijenio. Pa gdje je onda tu pravda? Kratko i jasno – nema je. Možda zvuči cinično – ali oni nisu bankrotirali jer su neumjereno trošili, nego su ih u bankrot odvele loše poslovne odluke.
U stečaj je otišla njihova tvrtka ili tvrtke. A za dugovanje tvrtki nitko od njih ne odgovara vlastitom imovinom, nego imovinom tvrtke. Kad ne bi bilo tako, nitko se nikad ne bi usudio otvoriti bilo kakvu firmu, niti ulaziti u poslovne rizike, što znači da se kapital ne bi obrtao, ne bi bilo zarade niti ulaganja, ne bi bilo zapošljavanja.
Državni poticaji
Možda običnom čovjeku zvuči iritantno, ali je tako. To vrijedi i za obitelj Todorić. Možemo sad vrištati kako je gradio biznis na račun svih nas i od naših poreza, ali prava je istina da su mu to omogućili političari koje smo sami izabrali. Dok je vrtio posao, izlazile su mu ususret sve institucije – sva ministarstva, sve banke, uključujući i Hrvatsku banku za obnovu i razvoj, i Hrvatsku narodnu banku i Poreznu upravu. Mali, pošteni obrtnici i poduzetnici nisu mogli prijeći ni prag tih institucija, dok je Todorić tamo vrata 'otvarao nogom'. Prvi je bio na listi za obilne državne poticaje, prvi je znao uvjete dobivanja bespovratnih sredstava iz EU fondova. Domaći mirovinski fondovi do posljednjeg su dana kupovali na burzi dionice Todorićevih tvrtki. Banke su mu do posljednjeg dana davale kredite.
Ostaju im Kulmerovi dvori
I što sad? U najvećoj tišini i bez imalo pompe smijenjeno je nekoliko direktora fondova, a Todorići su ostali bez Agrokora, pa samim time i bez polovne jahte, polovnog helikoptera, nekoliko crnih automobila, i otoka Smokvice koji niti nije bio njihov, nego hrvatske države. Ali sva obiteljska privatna imovina – poput recimo Kulmerovih dvora, koje su u međuvremenu otkupili od vlastite tvrtke - ostat će i dalje u njihovom vlasništvu, kao i novac zarađen od dividendi i plaća tijekom 20-ak godina. A to doista nije malo.
Platit ćemo njegov dug?
Ono što sad Todorića jako ljuti jest što mu se nije dopustilo da proglasi stečaj. Da nije bilo 'Lex Agrokora', podmirio bi lijepo banke i velike vjerovnike, a hrpa manjih dobavljača mogla bi zauvijek zaključati vrata i nestati. On bi kupio vrijeme, restrukturirao financije i poslovanje i nastavio biznis, doduše vjerojatno u nešto smanjenom obimu. S 'Lex Agrokorom' ista ta država koja ga je stvorila, sad ga je izbacila iz igre i na leđa svih nas svalila rizik da opet sva njegova dugovanja platimo svi mi - kroz još veće poreze, uskoro još manje mirovine, još manju kupovnu moć, još bjednije zdravstvo, još siromašniju znanost, još mizernije školstvo i kulturu, i tko zna kako još sve ne.
Oporavljeni životni standard
"Poglavlje 11 omogućilo je reperu 50 Centu da reorganizira svoje financije", govori Eric Klein, pravnik specijaliziran za stečajeve najbogatijih u Boca Ratonu na Floridi. Reperska zvijezda još 2014. godine težila je oko 140 milijuna dolara, što je oko milijardu kuna. A onda je bankrotirao.
"Imao je kuću vrijednu 120 milijuna kuna na kojoj je bila hipoteka", govori Klein, te podsjeća da se pri stečaju najprije podmiruju banke, a zatim redom svi ostali ovisno o prioritetima, kaže Klein.
"Naravno da je stečajni postupak podrazumijevao likvidaciju dijela imovine, ali kad se jednom stvari postave na svoje mjesto, oporavi se i životni standard", zaključuje Klein.
Od bankrota do predsjednika SAD-a
Slično je bilo i s Trumpom. Imao je desetke tvrtki od kojih su neke zarađivale novac, a druge su bile gubitaši. Kad je proglasio stečaj, zapravo je kupio vrijeme da bi prodao tvrtke koje su loše poslovale i restrukturirao dugovanja. Danas svi znamo kako je završio Trumpov bankrot i kud ga je dalje odveo put.
I zahtjev je preskup
Onima koji imaju nekretninu nudi se rješenje u vidu Poglavlja 13 u kojem će dužnik sačuvati kuću ili stan, oprostit će mu se dospjele a neplaćene rate i sačuvati jamci ili sudužnici od naplate ostatka duga, ali će se dužnik također morati pridržavati strogih pravila ponašanja od tri do pet godina.
Osim toga, svi budući krediti koje će Pit jednog dana htjeti uzeti, imat će veću kamatu od prosjeka. Odvjetnici koji rade na takvim slučajevima kažu da u najvećem broju slučajeva zahtjeve za osobni bankrot predaju samohrane majke s ispodprosječnim primanjima i mladi bračni parovi koji ne mogu vratiti studentske kredite.
Slično kao i kod nas, čak je i podnošenje zahtjeva za osobnim bankrotom mnogima nedostižno. Kod nas to ukupno košta oko 1300 kuna, a u Americi je skoro ista cijena - tristotinjak dolara.
Ukratko, kad jednom potone u dugove, običan čovjek ne može se tek tako iz njih izvući. Neće mu tu pomoći ni one famozne mjere kojima je svojedobno Milanovićeva vlada mazala oči javnosti, otpisujući blokiranima dugovanja za mobitele i komunalije. Uostalom, sjeća li se itko da se makar jedan jedini dužnik nakon te mjere javio i rekao – 'to mi je riješilo sve probleme'.
Zaključak je nažalost neutješan za većinu hrvatskih građana i neodoljivo podsjeća na onu alanfordovsku:“Bolje biti bogat i zdrav, jer kad si siromašan, badava ti što si bolestan.“
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu Express.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu Express.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.
toje prvi korak koliko je radnika ostalo bez zaradjenog koliko je preko vremeni ne platio bog nije macka da odmah za oci mi smo navikili da nemamo i nije se tesko navici ali on je navikao da ima i bice ... prikaži još! da nema nek je ga stigla bozija kazna