Prije petnaestak godina američka kompanija Driscoll’s krenula je u Kinu s prilično jednostavnom poslovnom idejom: uvjeriti milijune kineskih potrošača da počnu jesti borovnice. Danas je Kina najveći svjetski proizvođač tog voća, cijene su se urušile, a američka kompanija bori se protiv konkurenata za koje tvrdi da su preuzeli tehnologiju uzgoja i zaštićene sorte koje su upravo strani proizvođači doveli na kinesko tržište, piše The Wall Street Journal.
Priča o borovnicama tako je postala još jedan primjer problema s kojim su se brojne zapadne kompanije susrele u Kini: dođu s tehnologijom, kapitalom i znanjem, pomognu stvoriti novo tržište, a zatim otkriju da su lokalni konkurenti naučili njihov posao – ponekad i metodama koje završavaju na sudu.
Kako piše Wall Street Journal, Driscoll’s je prije otprilike 15 godina poslao stručnjake u kinesku pokrajinu Yunnan kako bi pronašli područje pogodno za uzgoj borovnica. Kompanija je nabavljala kvalitetne sorte, uvodila suvremene sustave proizvodnje i pokušavala od voća koje tada nije bilo osobito rašireno napraviti proizvod za kineske supermarkete. Do 2020. proizvodnja se već mjerila u tisućama tona.
Yunnan je postao kraljevstvo borovnica
Izbor Yunnana pokazao se gotovo idealnim. Jugozapadna kineska pokrajina ima klimu koja omogućuje ranu berbu, mnogo sunčanih dana i velike temperaturne razlike između dana i noći. Takvi uvjeti omogućavaju proizvodnju u dijelu godine kada je ponuda iz drugih kineskih regija slabija.
Uspjeh nije dugo ostao neprimijećen. Kad su kineski poduzetnici vidjeli koliko se novca može zaraditi na borovnicama, počele su nicati nove plantaže. Stizali su novi ulagači, širili su se plastenici, uvodili sustavi uzgoja u supstratu, a banke su kreditima dodatno ubrzavale širenje industrije.
Drugi industrijski izvori procjenjuju da je proizvodnja bila i veća. Podaci predstavljeni na kineskoj međunarodnoj konferenciji o borovnicama govore o čak 957.000 tona u 2025. godini, dok je površina pod nasadima dosegla oko 110.000 hektara.
Od egzotičnog i skupog voća borovnica je u samo nekoliko godina postala masovni proizvod.
A onda su se pojavile iste sorte
Za Driscoll’s i druge strane uzgajivače problem nije bio samo u tome što su dobili snažnu konkurenciju.
Wall Street Journal piše da su kineski proizvođači počeli koristiti metode uzgoja vrlo slične onima koje su u Kinu donijele strane kompanije, a pojavile su se i zaštićene sorte borovnica koje nisu smjele biti razmnožavane bez dopuštenja njihovih vlasnika. Dio sporova završio je pred kineskim sudovima, a strani proizvođači angažirali su i istražitelje koji su pokušavali utvrditi odakle dolazi sadni materijal.
Problem s krađom biljnih sorti nije tek tvrdnja nezadovoljnih stranih kompanija.
Australski Mountain Blue Orchards dobio je krajem 2024. važan spor pred sudom u Kunmingu protiv kineskog rasadnika koji je bez dopuštenja razmnožavao i prodavao njihovu zaštićenu sortu Eureka Sunrise (Ridley 1602). Kompanija je presudu nazvala prvim uspješnim kineskim slučajem zaštite prava uzgajivača borovnica te ustvrdila da je ilegalno razmnožavanje zaštićenih sorti u zemlji postalo raširen problem.
Slični sporovi traju i danas. U Yunnanu se tijekom 2026. vode novi sudski postupci zbog navodnog neovlaštenog uzgoja i razmnožavanja zaštićenih sorti, uz odštetne zahtjeve koji se mjere milijunima juana.
Kineska proizvodnja nastavila je rasti toliko brzo da se pojavio novi problem - previše borovnica.
Za proizvođače je nastala brutalna utrka. Više nije dovoljno samo proizvesti borovnicu. Najbolje sorte, veličina ploda, okus, trajnost nakon berbe i termin u kojem voće stiže na tržište postali su presudni za zaradu.
Industrijska organizacija International Blueberry Organization navodi da je Kina već najveći svjetski proizvođač, ali i da se tržište sve više dijeli na dva segmenta: kvalitetno voće i dalje postiže visoke cijene, dok prosječne borovnice završavaju u oštroj cjenovnoj konkurenciji.
Od učitelja do lovca na kradljivce
Za Driscoll’s je kineska avantura zato doživjela gotovo ironičan obrat. Kompanija je došla u zemlju kako bi pokazala kako se borovnice mogu proizvoditi u velikim količinama i prodavati kao premium proizvod. Godinama poslije mora štititi genetiku, pratiti rasadnike i pokušavati sačuvati prednost pred industrijom koja je u međuvremenu narasla do razmjera koje je teško mogla predvidjeti.
Driscoll’s pritom nije nestao iz Kine. Naprotiv, kinesko tržište i dalje je preveliko da bi ga kompanija jednostavno napustila. Strategija se sada više oslanja na zaštitu intelektualnog vlasništva, proizvodnju u razdobljima kada je ponuda konkurencije slabija i plasman kvalitetnijeg voća.
Borovnice su tako postale mnogo više od poljoprivredne priče.
One su gotovo školski primjer kineskog gospodarskog modela: strana kompanija donese proizvod, tehnologiju i znanje, tržište eksplodira, domaći proizvođači u nekoliko godina dosegnu golemo mjerilo, a pionir se odjednom nađe u borbi protiv industrije koju je sam pomogao stvoriti.
Driscoll’s je želio naučiti Kinu da jede borovnice. Možda ju je pritom naučio i previše dobro kako ih uzgajati.
