Kultni američki časopis "The New Yorker", koji ove godine obilježava stotu obljetnicu, osnovali su 1925. Harold Ross i njegova supruga Jane Grant, novinarka "The New York Timesa". Dosada je objavljeno 5057 brojeva časopisa. Ross je želio stvoriti humoristički časopis koji bi se razlikovao od drugih humorističkih publikacija. Prvi uredi redakcije bili su na Manhattanu. Ross je uređivao časopis do svoje smrti 1951. Od 1998. urednik "The New Yorkera" je David Remnick, nagrađivani istraživački novinar, koji je uveo časopis u digitalnu eru, zadržavši tradicionalno tiskano izdanje koje ima preko 1,2 milijuna pretplatnika. Časopis je, također, poznat i po objavljivanju kratkih priča. Dosada je objavio čak 30 tisuća priča, među kojima su i priče nekih od najvažnijih pisaca 20. i 21. stoljeća, poput Vladimira Nabokova, Ernesta Hemingwaja, Stephena Kinga, Alice Munro, J. D. Salingera, Trumana Capotea... Od 2014., kad se prvi put našao u konkurenciji za nagradu, novinari "The New Yorkera" osvojili su jedanaest Pulitzerovih nagrada.
Posebno poglavlje “The New Yorkera”, po čemu je postao svjetski prepoznatljiv, s kojim je možda najbolje i započeti ovaj tekst, predstavlja njegova posvećenost fikciji, odnosno kratkoj priči. Pored autora pobrojanih u okviru, “The New Yorker” objavio je kratke priče Johna Cheevera, Roalda Dahla, Harukija Murakamija, Philipa Rotha, Irwina Shawa, Johna Updikea, Milana Kundere... John Cheever, jedan od najvećih američkih kratkopričaša, između 1935. i 1981. godine objavio je u “The New Yorkeru” čak 121 kratku priču, što danas predstavlja kanonski izbor iz opusa ovog autora. S ovih prostora, koliko mi je poznato, “The New Yorker” je objavio više eseja i kratkih priča sarajevsko-američkog pisca Aleksandra Hemona, te priču “Enciklopedija mrtvih” Danila Kiša, koja je objavljena u srpnju 1982. godine. Aparna Nancherla, američka stand-up komičarka i glumica, koja je objavila nekoliko tekstova u “The New Yorkeru”, u Netflixovu dokumentarnom filmu “The New Yorker at 100” govori koliko joj znači taj časopis: “I dalje zamišljam ‘The New Yorker’ kao neku nedodirljivu instituciju vrijednu strahopoštovanja. Kad objave nešto moje, i dalje pomislim: Ja? Hvala vam. Ništa ne hrani ego bolje nego kad prvi put ugledate svoje ime u New Yorkerovu fontu. Mislim da sam bila sretnija zbog toga nego što bih bila da osvojim Oscara.” (Film “The New Yorker at 100”, koji istražuje povijest “The New Yorkera”, režirao je Marshall Curry. Premijerno je prikazan na 52. filmskom festivalu u Tellurideu u kolovozu 2025. Novinar Owen Gleiberman iz “Varietyja” napisao je: “Ako ste obožavatelj ‘The New Yorkera’ i želite obilazak iza kulisa, da vidite kako se proizvodi ova vrhunski profinjena kobasica, ‘The New Yorker at 100’ na očaravajući način podiže zavjesu.”)
Međutim, nisu svi pisci bili fascinirani “The New Yorkerom”. Jedan od njih je i Raymond Carver. U intervjuu za “The Paris Review” iz 1983. godine, koji je objavljen u Carverovoj autopoetičkoj knjizi “Krijesovi” (VBZ, 2006), novinarka Mona Simpson izražava čuđenje zbog čega nijedna Carverova priča nije objavljena u “The New Yorkeru”, te ga pita: “A što je s ‘The New Yorkerom’? Jeste li priče ikad slali njima, još tamo na početku?” “Nisam”, odgovara joj Carver. “Nisam ga čitao. Priče i pjesme slao sam malim časopisima koji su povremeno nešto prihvaćali – i samo me prihvaćanje činilo sretnim. Znate, imao sam svoju publiku iako je nikad nisam sreo.” Jedan od najvažnijih momenata u “The New Yorkerovu” književnom segmentu odigrao se 1965., kad je časopis u nekoliko nastavaka objavio nefikcijski roman “Hladnokrvno ubojstvo” Trumana Capotea, koji spada među najvažnija djela američke književnosti 20. stoljeća, čime je promoviran novi književni žanr: “true crime”, koji je u sebi ujedinio književnost i istraživačko novinarstvo. Roman je kao knjiga prvi put objavljen 1966., a Capote u njemu detaljno opisuje ubojstva obitelji Clutter 1959. godine u maloj poljoprivrednoj zajednici Holcomb u Kansasu. Capote je saznao za četverostruko ubojstvo prije nego što su ubojice uhvaćene te je otputovao u Kansas kako bi pisao o zločinu. Pratila ga je prijateljica iz djetinjstva i kolegica autorica Harper Lee. Intervjuirali su stanovnike i istražitelje te zabilježili tisuće stranica bilješki. Ubojice, Richard Hickock i Perry Smith, uhićeni su šest tjedana nakon ubojstava, a kasnije ih je pogubila država Kansas. Capote je na knjizi radio šest godina. (Ivica Đikić, novinar i književnik, autor “Beare”, najvažnijeg “true crime” djela na ovim prostorima, izjavio je da je svoju knjigu napisao pod jakim utjecajem Trumana Capotea i njegova “Hladnokrvnog ubojstva”.)
Podjednaku pažnju časopis pridaje i filmu. Povodom stote obljetnice, uredništvo je pripremilo filmski program na kojem su prikazani filmovi povezani s “The New Yorkerom”. Među njima je bio i film “Planina Brokeback” Anga Leeja iz 2005. godine, koji je nastao prema kratkoj priči spisateljice Annie Proulx koja je premijerno objavljena u “The New Yorkeru”, kao i “Nepodnošljiva lakoća postojanja” Philipa Kaufmana, filma koji je nastao prema istoimenoj priči Milana Kundere, koja je, također, objavljena svojevremeno u kultnom njujorškom magazinu. S “The New Yorkerom” je povezan i film “Francuska depeša” Wesa Andersona, koji govori o osnivaču časopisa Haroldu Rossu, kojega u filmu glumi Bill Murray.
Posebnost “The New Yorkera”, što je izravno vezano uz kontinuirana nastojanju uredništva da zadrže visoke novinarske standarde, je i njegov odjel za provjeru činjenica, u kojem radi tridesetak novinara. Provjerava se sve, od tekstova do karikatura. Praksa je započeta 1927., nakon što je časopis objavio članak o Edni St. Vincent Millay koji je sadržavao više činjeničnih pogrešaka, zbog čega je njezina majka zaprijetila tužbom. Do 1940-ih, “The New Yorker” je razvio opsežne postupke provjere činjenica koji su značajno podigli ugled časopisa. Najmanje dvije tužbe za klevetu podnesene su zbog članaka objavljenih u časopisu, iako tužitelj nije dobio nijednu. Dva članka Janet Malcolm iz 1983. o nasljeđu Sigmunda Freuda dovela su do tužbe pisca Jeffreyja Moussaieffa Massona, koji je tvrdio da je Malcolm izmislila citate koji mu se pripisuju. Nakon godina postupaka i žalbi, porota je 1994. presudila u Malcolmovu korist. Godine 2010. David Grann napisao je članak za časopis o stručnjaku za umjetnost Peteru Paulu Biru, u kojem je proučio i izrazio skepticizam prema Birovim metodama za identifikaciju krivotvorina. Biro je tužio “The New Yorker” za klevetu, zajedno s nekoliko drugih novinskih kuća koje su izvijestile o članku, ali slučaj je odmah odbačen. Proces provjere podataka intenziviran je u drugoj polovici šezdesetih, nakon što je Truman Capote u jednom intervjuu izjavio da je izmislio završni prizor “Hladnokrvnog ubojstva”, razgovor na groblju između detektiva i najbolje prijateljice ubijene djevojke. William Shawn, koji je bio urednik “The New Yorkera” od 1952. do 1987. godine, kasnije je izjavio da žali što je tekst objavio, bez obzira što se Capoteov serijal i danas smatra jednim od “The New Yorkerovih” vrhunaca. Voditelj odjela za provjeru podataka u filmu detaljno govori o provjeri činjenica iz teksta: “U službi za provjeru činjenica radi 29 ljudi, uključujući mene. Ne provjeravamo samo imena i datume, iako je i to izuzetno važno. Zamišljamo da smo čitatelj. Uvijek razmišljamo o kontekstu iza priče. (...) Ispišete članak i zatim podcrtate sve što bi moglo biti činjenica. To bude gotovo svaka riječ. Jedino možda pomoćne glagole ne treba provjeravati, ali opet, što ako subjekt više nije živ? Onda mora u prošlo vrijeme. Zatim zovemo aktere i izvore. Provjeravam jesmo li točno prenijeli kako se javljate na telefon. (...) Provjeravamo sve što objavljujemo. Naslovnice, karikature, poeziju, fikciju. Da, i karikature se provjeravaju.
Imali smo karikaturu gdje pingvin kaže: ‘Nama je draže da nas se naziva Arktičkim Amerikancima.’ Neki su nam ljudi s pravom pisali da pingvini žive samo na Antarktici. Fora je propala jer pingvini ne žive na Arktiku. Nažalost, na jednoj naslovnici promakla mi je pogreška, na onoj gdje prodavač hot dogova leži na plaži. Provjeravao sam je li sjena od suncobrana uvjerljiva.” Obradio je sveobuhvatnu provjeru činjenica i broj je otišao u tisak. Na kraju se ispostavilo da prodavač hot dogova ima oba desna stopala: “Da je bar imao dvije lijeve, još bi prošlo kao neka fora. Promaknulo mi je. Užas!”
“The New Yorker” izlazi 47 puta godišnje, a pet od ovih izdanja pokrivaju dvotjedna razdoblja. Poznat je po svojim ilustriranim naslovnicama, komentarima o popularnoj kulturi, književnim recenzijama, rigoroznoj provjeri činjenica, istraživačkom novinarstvu, karikaturama... Prvu ilustraciju na naslovnici časopisa, koja prikazuje kicoša koji promatra leptira kroz monokl, nacrtao je Rea Irvin, prvi umjetnički urednik časopisa. Temeljila se na karikaturi grofa d’Orsayja iz 1834., koja se pojavila kao ilustracija u 11. izdanju Enciklopedije “Britannice”. Lik s originalne naslovnice, poznat kao Eustace Tilley, postao je zaštitni znak “The New Yorkera”, koji se često pojavljuje na njegovim stranicama i promotivnim materijalima. Tradicionalno, Irvinova originalna ilustracija Tilleyjeve naslovnice koristi se svake godine u izdanju najbližem obljetnici 21. veljače, iako je u nekoliko navrata zamijenjena novonacrtanom varijacijom. Najpoznatija naslovnica “The New Yorkera” jest ona s izdanja od 24. rujna 2001. godine, koju su izradili Art Spiegelman i Francoise Mouly, urednica naslovnica časopisa, koju je Američko društvo urednika časopisa uvrstilo među deset najboljih naslovnica časopisa u posljednjih 40 godina. Francoise Mouly je premjestila siluete Arta Spiegelmana, inspirirane crno-crnim slikama Ada Reinhardta, tako da antena Sjevernog tornja njujorških Blizanaca prekida “W” logotipa časopisa. Spiegelman je želio vidjeti prazninu i pronaći strahopoštovanja vrijednu sliku svega što je nestalo 11. rujna. Siluete Blizanaca tiskane su crnom tintom, na crnom polju sastavljenom od standardnih četiriju boja za tiskarske boje. Pretisak prozirnog laka pomaže u stvaranju slika duhova koje se zadržavaju, inzistirajući na svojoj prisutnosti kroz crnilo. Naslovnica se čini potpuno crnom, ali nakon detaljnijeg pregleda otkriva siluete tornjeva Svjetskog trgovačkog centra u tamnijoj nijansi crne. U nekim situacijama, slike duhova postaju vidljive samo kad se časopis nagne prema izvoru svjetlosti.
Harolda Rossa, osnivača i prvog urednika “The New Yorkera”, na mjestu urednika naslijedio je 1951. godine William Shawn, a zatim Robert Gottlieb, koji je uređivao časopis od 1987. do 1992. godine. Od 1992. do 1998., kada je urednik postao David Remnick, urednica je bila Tina Brown, koja je unijela velike promjene. Uvela je boju na uredničke stranice, nekoliko godina prije “The New York Timesa”, i uključila fotografiju. Smanjila je tekst na svim stranicama i povećala pokrivenost aktualnih događaja. Od 1. studenog 2004. časopis je počeo otvoreno podržavati nekog od predsjedničkih kandidata. Podržali su demokratskog kandidata Johna Kerryja umjesto aktualnog republikanca Georgea W. Busha. Dosada su, uz Kerryja, podržali dva puta Baracka Obamu, Hillary Clinton, Joa Bidena i Kamalu Harris. Iako časopis nikad nije izgubio svoju humorističku crtu, “The New Yorker” se etablirao kao platforma za ozbiljnu fikciju, eseje i novinarstvo. Prekretnicu predstavlja esej Johna Herseya “Hirošima”. Uredništvo je planiralo objaviti Herseyev tekst u četiri nastavka, ali je umjesto toga posvetilo cijelo izdanje od 31. kolovoza 1946. jednom članku. Esej predstavlja jedan od najranijih primjera “novog novinarstva”, u kojem se tehnike pripovijedanja iz fikcije prilagođavaju publicističkom izvještavanju. Prije nego što je napisao “Hirošimu”, Hersey je bio ratni dopisnik s terena, pišući za časopis “Life” i “The Nan” s Pacifičkog ratišta. Bio je jedan od prvih zapadnih novinara koji je posjetio Hirošimu nakon razaranja. William Shawn ga je angažirao da napiše članak o utjecaju nuklearne eksplozije koristeći autentične iskaze. Hersey je intervjuirao mnoge svjedoke, ali je članak posebno usredotočio na njih šest. Dugačak je trideset tisuća riječi. S detaljnim opisom učinaka bombe, članak je bio izdavačka senzacija. Jednostavnom prozom, Hersey je opisao užasne posljedice atomske bombe: ljude s rastopljenim očima ili ljude koji su naprosto isparili, ostavljajući iza sebe samo sjene urezane na zidovima. Članak je postao bestseler i časopis je rasprodan u roku od nekoliko sati. Brojne radio postaje u svijetu, uključujući i BBC, organizirale su čitanje Herseyeva teksta u četiri nastavka. Klub Knjiga mjeseca brzo je prenio članak u format knjige, koju je poslao članovima kao slobodan izbor, napisavši: “Teško nam je zamisliti da se išta napiše što bi u ovom trenutku moglo biti važnije za ljudsku rasu.” Nakon što je pročitao “Hirošimu”, znanstvenik koji je sudjelovao u “Projektu Manhattan” napisao je da je plakao sjećajući se kako je slavio bacanje atomske bombe. Znanstvenici, zajedno s američkom javnošću, osjećali su sram i krivnju zbog patnje stanovnika Hirošime. Albert Einstein, jedan od idejnih začetnika “Projekta Manhattan”, tražio je tisuću primjeraka časopisa, koje je poslao vodećim svjetskim znanstvenicima. Hersey je svjesno napisao knjigu koristeći suhoparni novinarski jezik: “Visoki književni stil ili pokazivanje strasti uveli bi me u priču kao posrednika. Želio sam izbjeći takvo posredovanje, kako bi čitateljevo iskustvo bilo što izravnije.” Časopis “Time” je za “Hirošimu” rekao da predstavlja “najslavnije novinarsko djelo koje je proizašlo iz Drugog svjetskog rata”.
Jedan drugi članak, objavljen u “The New Yorkeru” 1961., potaknuo je borbu za građanska prava u Sjedinjenim Američkim Državama. William Shawn zamolio je mladog pisca Jamesa Baldwina, koji je na ovim prostorima najpoznatiji po romanu “Idi i reci to na gori”, koji obrađuje temu rasizma i seksualnosti u američkom društvu sredinom 20. stoljeća, da napiše nešto za časopis. Baldwin je napisao jedan od najutjecajnijih eseja o rasnom problemu. Baldwin je istraživao komplicirani vrtlog bijesa, ponosa i boli, koje je osjećao kao crnac, obraćajući se izravno pretežno bijelom čitateljstvu časopisa. “Brutalnost u odnosu prema crncima u ovoj zemlji jednostavno se ne može precijeniti, koliko god to bijelcima bilo teško čuti”, napisao je Baldwin. Njegov članak primljen je u javnosti s oduševljenjem. Postao je temeljem njegove slavne knjige “The Fire Next Time” kojom je došao u središte književne pozornosti i postao snažan glas u borbi za rasnu jednakost.
Trumpova era postavila je nove izazove pred novinare “The New Yorkera”: “Mislim da ljudi koji preziru Trumpa iz dna duše ne razumiju zabavni i društveni element tog pokreta. Ljudi odlaze na te skupove kao da idu na koncert Phisha”, kaže novinarka koja je izvještavala s jednog Trumpova skupa održanog u njujorškom Madison Square Gardenu, na istom mjestu na kojem je 1939. skup održala pronacistička grupa iz New Yorka. Prikazivali su ga kao masovni poziv za istinski amerikanizam. Kulisa je bila ispunjena američkim zastavama i velikim portretom Georgea Washingtona. Pišući o Trumpovu skupu, novinarka se pita: “Ako ga stavim u kontekst nacističkog skupa, nazivam li sve posjetitelje nacistima?
Ne vidim ovdje nikakve smrdljive naciste. Ako izostavim nacistički kontekst, koji je jasno prisutan, opraštam li im nešto što ne bih trebala? Trumpov skup nije bio repriza skupa iz 1939. Povijest se ne ponavlja. Ali kad demagog spominje ‘unutrašnjeg neprijatelja’ i ‘strance koji truju krv naše domovine’, bilo bi neobično da nitko ne povuče paralelu.”
David Remnick, novinar i pisac, s kojim započinje film “The New Yorker at 100” rođen je 1958. Godine 1994. osvojio je Pulitzerovu nagradu za knjigu “Lenjinova grobnica: Posljednji dani Sovjetskog Carstva”. Prije nego što se pridružio “The New Yorkeru”, Remnick je bio novinar i dopisnik iz Moskve za “The Washington Post”. U Marshallovu filmu govori i o tragičnoj povijesti vlastite obitelji: “Moj otac imao je malu stomatološku ordinaciju u New Jerseyju. I teško se razbolio u pedesetima. Razvio je Parkinsonovu bolest i više nije mogao raditi. A moja majka Barbara vrlo je rano razvila multiplu sklerozu. Stoga sam prilično rano imao dvoje roditelja s invaliditetom. Nedostaju mi. Imao sam puno sreće i puno nesreće. I mislim da je to život, ako imate sreće. Poslovno, bogovi su me mazili. Ali da, imao sam roditelje s invaliditetom, a moja kći, naše najmlađe dijete, ima teški oblik autizma. To je moralo oblikovati osobu koja sjedi pred vama. Kako to utječe na moj posao? Nesumnjivo je oblikovalo moj temperament. Imam dvije želje za ‘The New Yorker’. Želim da bude izvrstan. Želim da bude human.” Upravo je Remnick, pri kraju filma, dao možda najbolji mogući opis časopisa. Opisao je “The New Yorker” kao “društveni pokret za visoke vrijednosti”.
