1991. sam se vratio u domovinu koja mi se nije obradovala

Petar Gudelj pjesnik je zadivljujućega kontinuiteta, cjelovitosti i monolitnosti pjesničkog djela, kakvo je bez premca u hrvatskome pjesništvu nakon Tina Ujevića, piše u pogovoru Gudeljevih dnevničkih zapisa “Za svojim pjesmama” pisac i publicist Miljenko Jergović. Pjesnikovi su dnevnici, smatra Jergović, važni i po tome što nam otkrivaju kako nastaju Gudeljeve pjesme. “Događa se, naime, da on napiše pjesmu pišući nešto drugo. I ta je pjesma unutar sebe precizno ritmizirana i ugođena, premda se prostire od margine do margine. On je pjesnik i kad to ne pokušava biti, i kad mu uopće nije do toga. Ustvari, ne ide to da se kaže da Gudelj pokušava biti pjesnik, jer on to naprosto uvijek jest”, zaključuje autor pogovora. Ono o čemu Jergović govori u pogovoru knjige vidljivo je, u puno manjem uzorku, i u Gudeljevim odgovorima na pitanja postavljena u ovome intervjuu. Njegove pjesme ne biraju između važnih i beznačajnih prilika. One izranjaju bez oklijevanja, munjevito se probijaju kroz zemlju i jezik te puštaju duboko korijenje čak i u običnoj novinskoj formi, dok razgovaramo o nezadovoljstvima i čeznućima na pragu devedesetih, nepročitanim i neprocijenjenim knjigama, šamanskom umijeću, pjesničkom stidu i drugim temama.