Najnoviji tekst, “64”, naše nagrađivane i međunarodno priznate dramske spisateljice Tene Štivičić bavi se sve aktualnijim problemom – nemogućnošću začeća i medicinski pomognutom oplodnjom, a premijerno će biti izveden u listopadu u zagrebačkom Hrvatskom narodnom kazalištu u režiji mlade i talentirane Asje Rizvić. Tekst je u travnju praizveden u beogradskom Ateljeu 212 u režiji Alise Stojanović, a govori o bračnom paru Evi i Danijelu, koji na pragu četrdesetih shvate da ne mogu imati dijete prirodnim putem te se moraju upustiti u proces medicinski pomognute oplodnje. Drama je djelomično inspirirana njezinim osobnim iskustvom IVF-a, no donosi i čitav niz pitanja i dilema, od emotivnih do egzistencijalnih, kao što je pravo na izbor u kontekstu ustaljenih stereotipa o braku, ljubavi i roditeljstvu. Tena Štivičić već godinama živi u Velikoj Britaniji, a prošle godine je London zamijenila Glasgowom, gdje njezin suprug, glumac Douglas Henshall, igra u tamošnjem kazalištu. Međunarodno priznanje stekla je obiteljskom sagom “Tri zime”, koja je praizvedena u londonskom Royal National Theatre te je 2015. godine nagrađena najprestižnijom svjetskom nagradom za dramske autorice na području engleskog jezika “Susan Smith Blackburn”. Drama je doživjela velik međunarodni uspjeh, a izvedena je i u zagrebačkom HNK u režiji Ivice Buljana, gdje je na premijeri doživjela ovacije. I njezine ostale drame, kao što su “Nemreš pobjeć od nedjelje”, “Fragile”, “Krijesnice” i “Nevidljivi”, također su izvedene, osim u Hrvatskoj, u mnogim europskim kazalištima. Njezina drama “Nježniji spol”, praizvedena prošle godine u ZKM-u u sklopu predstave “Monovid - 19” u režiji Anice Tomić, nedavno je izvedena i na međunarodnom Dramatikerinnen festivalu u Grazu. Također joj je na BBC-u u sklopu projekta “Scenes for Survival” emitirana kraća drama “Wednesday”, u kojoj se poigravala, kako kaže, korona-floskulom da je unutar krize barem divno to što imamo toliko vremena za obitelj.
Express: U svojoj najnovijoj drami “64“ bavite se sve aktualnijom temom nemogućnosti začeća i umjetnom oplodnjom, a kroz to i preispitivanjem partnerskih odnosa u vezi. Što vas je potaknulo i nadahnulo za obrađivanje te teme?
Zapravo sam počela pisati dramu o vezi ili braku. Zaljubljenost, ljubav, strast, vjernost, partnerska solidarnost, to su sve neke stvari na koje uvijek iznova tražimo odgovore i o kojima uvijek postoje klišei na koje treba odgovarati nekim svježim opservacijama. Okolnosti se stalno mijenjaju, kontekst, mogućnosti, prava, očekivanja, stalno kao nešto brusimo taj osnovni ljubavni odnos, a nikako da nađemo dobitnu formulu. Onda se dogodilo da sam u isto vrijeme započela s procesom izvantjelesne oplodnje. Živjela sam u Londonu u kojem ljudi, u prosjeku, žive prilično slobodno i rekla bih manje pod pritiskom okoštalih normi manjih sredina i svjedočila sam tome da je zapanjujuće velik dio mojih prijatelja i znanaca iskusio neke poteškoće sa začećem i da je izvantjelesna oplodnja, ili barem razmatranje te opcije svima poznata. Statistike govore da je riječ o jednom na svakih šest parova. A takvih parova, koji kasnije odlučuju praviti djecu je više u sredinama poput Londona. Shvatila sam da je to još jedan dodatni sloj temi koju sam započela, i fizički i financijski kao i filozofski, tim više što ne djeluje kao da će se taj trend promijeniti.
Express: S obzirom da je drama dijelom inspirirana vašim osobnim iskustvom umjetne oplodnje možete li nam ispričati kako ste doživjeli taj proces i sve ono što je vezano uz tu situaciju? Jeste li se morali suočiti s nekim konzervativnim stajalištima i predrasudama?
Kad sam donijela odluku da se upustim u taj proces, shvatila sam ga potpuno pozitivno. Kao nešto što mi dopušta da uzmem stvari u svoje ruke, a ne da sam prepuštena neobjašnjivoj neizvjesnosti biologije. Nisam imala burne reakcije na terapiju i imala sam sreću da je već drugi pokušaj uspio. Naravno da tijekom procesa ima teških trenutaka, pogotovo je neuspješan rezultat obeshrabrujuć, ali moram reći da generalno ne pamtim umjetnu oplodnju kao osobito traumatično ni neugodno iskustvo. Nigdje nisam naišla na predrasude.
Express: U beogradskim medijima ste rekli da ta tema neminovno pred nas postavlja brojna pitanja, ali istodobno preispituje i stereotipe, koji još postoje u našem društvu, primjerice, da majke forsiraju svoje kćeri da imaju djecu. Jesu li takvi stereotipi prisutni i u Velikoj Britaniji jednako kao i Hrvatskoj? Kako se možemo boriti protiv njih?
Zapravo sam govorila o tome da me zanimalo ispričati priču o jednom drugačijem odnosu majke i kćeri koji ne podliježe stereotipima. Majka je u ovoj priči netko tko pokušava ohrabriti kćer da ne očajava ako ne može zatrudnjeti. Mislim da je bitno nuditi odnose koji ne preslikavaju prosječni odnos nego otvaraju neke drugačije mogućnosti, mislim da je to jedan od načina da se borimo. Dakle, ova drama preispituje je li imati djecu i imati je u okviru tradicionalno koncipirane bračne zajednica prirodna ili društveno uvjetovana potreba, i preko odnosa majki i kćeri, kao i sinova i očeva zagleda malo i u toksičnost tih tradicionalnih obiteljskih modela, ali i u mogućnost podrške tamo gdje očekujemo osudu. Dakle, iako priznaje biološku i hormonski uvjetovanu potrebu, također osvještava i društvene pritiske i očekivanja zbog kojih ponekad donosimo odluke.
Express: U cijelom svijetu jača pokret #metoo, žene se ohrabruju i izlaze van s mučnim pričama, a posebno su izložene žene iz svijeta kazališta i filma. Kakva je situacija po tom pitanja u Velikoj Britaniji? Da li se i tamo smatra, kao na Balkanu, da je žena sama kriva za silovanje jer je nosila mini suknju?
Patrijarhalna shvaćanja su prisutna svuda u svijetu. To da je žena na neki način odgovorna za silovanje je jedna duboko ukorijenjena seksistička pretpostavka zbog koje se žene notorno libe prijaviti nasilje. Javni diskurs se ipak polako mijenja i mnogo se više danas, a to je svakako zasluga pokreta #MeToo govori o pristanku, što on znači, kako se artikulira i koliko je ključno pojam pristanka uvesti već u najraniju edukaciju o seksualnosti i uopće komunikaciji. To znači da već i neke naoko bezazlene ideje poput ‘tko se tuče taj se voli’ treba svjesno mijenjati. To također znači, unutar našeg konteksta posebno, mijenjati ustaljene stavove o tome da žene ne smiju izražavati jasno i glasno svoju želju za seksom kako ne bi ispale kurve, a da muškarci smatraju da trebaju navaljivati dok ne slome otpor kod žena.
Express: Prošle je godine u sklopu projekta “Monovid 19“ praizveden vaš tekst “Nježniji spol“ u kojoj ste prikazali zanimljivu sliku postpandemijskog svijeta u kojem su žene zamijenile uloge s muškarcima. Vjerujete li da je moguće promijeniti ovaj kapitalistički patrijarhat u kojem su žene slabije plaćene, ima ih manje na rukovodećim položajima, a uz to su izložene i obiteljskom nasilju?
Naravno da mislim da je moguće. Mnogi se problemi usložnjavaju jer je suvremeni život takav i jer nas napadaju neki novi problemi, poput ove pandemije koja je razotkrila dubinu neravnopravnosti, ali ipak je za žene život danas neusporedivo bolji nego je bio u raznim fazama prošlosti. Mislim da je bitno boriti se protiv paušalnih predrasuda da je feminizam zastario jer nam se može dogoditi u ovoj populističko-klerikalnoj atmosferi da se po pitanju nekih ženskih/ljudskih prava otkotrljamo u prošlost, ali generalno gledano vjerujem da je ravnopravnost jednom u budućnosti sasvim moguća.
Express: U većini svojih drama zapravo promovirate i ravnopravnost žena u društvu te njihovu veću vidljivost u svim oblicima javnog života. Kako biste dijagnosticirali stanje u Hrvatskoj kada je ženski status u pitanju? Jesmo li puno patrijarhalnija zemlja od Engleske?
Pa recimo, ako usporedimo javni diskurs i govor u javnom prostoru onda bih rekla da jesmo. Mislim da je u kulturnjačkim krugovima i ovim, da tako kažem, ozbiljnijim medijima, opće prihvaćena stvar da je feminizam aktualno pitanje i plemenit cilj i teško biste našli glumice, pjevačice, voditeljice, uopće žene koje se pojavljuju u javnom prostoru koje bi se ogradile od riječi feminizam. Dok je kod nas deklarirati se kao feministkinja još rubno. Kad je netko feministkinja, to se kod nas često shvaća ili kao zanimanje ili kao nekakvo ekstremističko uvjerenje. Iako je zemlja puna žena koje žive ekonomski i svakako nezavisne živote i prakticiraju razne oblike ravnopravnosti u svakodnevnom životu. Što znači da je došlo do začepljenja u protoku informacija i da su mainstream izvori informiranja u službi patrijarhata.
Express: U London ste došli nakon Akademije, sa samo 24 godine. Kad se danas osvrnete na svoje početke u Londonu, jeste li bili svjesni da u tom gradu s 250 kazališta zapravo nije lako uspjeti?
Nisam uopće bila svjesna. Na neki način sam bila vrlo nezrela, ništa nisam znala o tom gradu, osim da je prekrasan, nisam znala ništa o britanskoj kulturi, niti uopće o tome što znači biti emigrantica i nisam imala pojma kakve ću sve strategije obrane i izdržljivosti morati razviti. Ali dobro je da je tako. Zato oni koji imaju apetit ili potrebu ili nužnost da idu, trebaju ići mladi. Mladi su neustrašivi.
Express: Vaš najpoznatiji i najnagrađivaniji tekst, “Tri zime“, izveden je u mnogim zemljama, a između ostalih i u Tokiju gdje ste dobili dvije prestižne nagrade. Zanimljivo je da su japanski mediji zapisali da sudbina kuće u kojoj su nekada živjele tri obitelji podsjeća na bivšu multinacionalnu Jugoslaviju, a istodobno pokazuje društvo koje je isključivo prema strancima. Jeste li osjećali strah od izvedbe u Japanu zbog kulturoloških razlika i mogućih nesporazuma?
Očekivala sam da će u Japanu to biti neka mala, nezapažena predstava koju će gledati samo tvrdokorni obožavatelji nove drame. Nisam očekivala da će doživjeti takva priznanja. Ipak, kad sam gledala japansku izvedbu ne mogu reći da mi je bila strana. Sve je funkcioniralo savršeno jasno i čitko.
Express: Kako se lockdown odrazio na kazališta i kazališnu umjetnost u Velikoj Britaniji? Kako ste se vi nosili s izolacijom tijekom pandemije? I praizvedba vašeg novog teksta “Love and Apocalypse“ je prolongirana...
Da, drama je trebala biti izvedena u listopadu sljedeće godine, a još uvijek ne znamo kad će biti. Neka se kazališta polako otvaraju, ali za mnoge kazališne djelatnike, koji su gotovo svi u Velikoj Britaniji slobodnjaci, pandemija je bila doista pogubna.
Express: Živite u Glasgowu u Škotskoj gdje ste se preselili iz Londona. Kakvo je raspoloženje javnog mišljenja vezano za mogući novi referendum o odcjepljenju Škotske od Ujedinjenoga Kraljevstva?
Mišljenje je podijeljeno, ali mislim da u ovoj fazi pandemije naginje više odcjepljenju. Teško je reći jer zapravo svi živimo u nekim vrstama takozvanih eco-chambers, a u pandemiji se to još intenziviralo, ali mislim da je Škotska sve vrijeme održavala jedan odgovorniji, trezveniji stav prema situaciji, dok je Westminster odgovoran za kontinuirane gafove s katastrofalnim posljedicama i mislim da to pridonosi atmosferi rezignacije prema ujedinjenoj koncepciji.
Express: Kako ste se osjećali kad ste čuli da je potres pogodio Zagrebu?
Već u samoj pandemiji biti daleko od roditelja i spriječena da putujem ako je to potrebno je priličan šok, a onda na to čuti vijesti o potresima… Ne znam, ne mogu zamisliti koliku su količinu straha i anksioznosti prošli svi zahvaćeni potresom.
Express: Premda više ne živite u Hrvatskoj vjerujem da ste upoznati s pobjedom zeleno-lijeve koalicije Možemo! na lokalnim izborima u Zagrebu. Što očekujete od njih?
Prvenstveno svjetonazorsku promjenu. To uvjerenje koje se ovdje već stvarno uvuklo u kosti, a prožima puno šire prostore od lokalnih zagrebačkih da su korupcija, nepotizam i gramzivost jedino što možemo očekivati od onih na vlasti i da pojam općeg dobra i uopće solidarnost i briga za zajednicu ne postoje. To je ono što se mora promijeniti.
Express: Koji su vam planovi za postpandemijsko vrijeme? U kojoj je fazi vaš dugometražni film, crna komedija “Mama, tata i ja“, koja bi se trebala snimati u Hrvatskoj?
Za Dramu u Ljubljani radim jedan novi komad s Marjanom Nećakom. A upravo smo dobili i potporu za razvoj filmskog projekta “Mama, tata i ja“ od HAVC-a pa se nadam da ćemo u nekoj skoroj budućnosti početi snimanje.
