Kultura
81 prikaza

Repešin novi roman nosi čežnju za svime što je nepovratno izgubljeno

Privatna arhiva
Repeša u romanu 'Iza šutnje su planine' nema misiju inventarizirati redom obitelj i susjedstvo, oslikavati fresku rodnog kraja niti će tražiti čudo u dokumentarnosti i poetici običnog, on piše intimističku posvetu formativnim figurama svog odrastanja, pojedince koji su ga dalekosežno obilježili otima od zaborava

Rastvarajući staru bilježnicu junak - pripovjedač, ispovjednik, “onaj koji je preživio”, “onaj koji se sjeća” - uvodi svog čitatelja, dakle “onoga koji zalazi u knjigu” Adnana Repeše, kroz portal, u arkadijski krajolik hercegovačkog sela, u bajkovitost djetinjstva, tamo gdje “iza šutnje su planine” - u utopiju. U pastoralu čija bujnost, zvučnost i kolorit podsjećaju na djetinje pripovijesti Marcela Pagnola, ali koju ovdje prijeteće potamnjuju sjene kakve u jednostrano vedrim provansalskim pseudo bukolikama nisu zabilježene. Dječaku, isprva otprilike desetogodišnjaku, kakav je narator, možda i alter-ego ovog blagajskog prozaika rođenog 1978. u Mostaru, bio predratnih osamdesetih, za ramenom je neprestano smrt, koja je jednom djetetu i posve apstraktna i itekako opipljiva, a upravo slatkasta jeza epizode odrastanja, koje autor izlaže u četiri nejednake cjeline istočkane nizom kraćih poglavlja, čini intenzivnijima, a pomalo i mističnima. Smrt će seljane vabiti u čatrnju, gušiti kašljem, vrebati po lokalnim cestama. U formativnim godinama, ta smrt koju odrasli od njih ne skrivaju, dječaka i njegove prijatelje opčinjava dok rastu u vrlo zatvorenom mikrokozmosu, uz brojne vjerske i napose pogrebne rituale koji ih ispunjavaju strahom, ali jasno strukturirani i svečani znače za njih i stanovitu magiju, da bi je rat, odjednom svakodnevnu pojavu, učinio običnom i nezanimljivom. Ljepoti pripovjedačeva sazrijevanja sabijenoj u anegdotalnim fragmentima kojima se šupljikavo, subjektivnim odabirom zbivanja ispisuje obiteljska pa i seoska faktografija implicitno je suprotstavljena krajnja ružnoća koja će uslijediti, naprasni gubitak dječje nevinosti, a s njom i dragih ljudi. 

 | Author: Privatni album Privatni album


Tijelo Repešine proze kao da ne formira tekst nego slika, delikatna liričnost u filozofičnim reminiscencijama o prolaznosti, samoći, tišini i hodanju, u gustim opisima vegetacije, kakve bi nestrpljiv netko negdje drugdje ovlaš prelijetao, tražeći nešto konkretnije, hvatajući se za akciju ili barem dijaloge. Takav čitatelj tu ne bi imao kamo i divno je da je tako, Repeša posjeduje izraziti senzibilitet za vizualno pa se čitajući osjećamo kao da gledamo nijemi art film u slow motionu. Dok je Almin Kaplan, primjerice, u prikazima ruralne Hercegovine izoštravao lica seoskih ljudi fragmentirajući  njihove mikroodnose u repetitivnoj kolotečini, a sve to držeći se srednjeg i krupnog plana, Adnan Repeša - uz Kaplana, Elvedina Nezirovića i Adnana Žeticu, prema Jergoviću, pripadnik “hercegovačkog novog vala” - izmjenjuje totale nestvarnih pejzaža sa zumovima detalja koje njegov pripovjedač u poznatoj i bliskoj mu okolini neprestano iznova uočava i bilježi poput, recimo, kaligrafije na starom mezarju. U jednakovrijednoj relaciji s pejzažno opisnim pasažima upijamo portrete likova, ali ne bilo kojih, Repeša nema misiju inventarizirati redom obitelj i susjedstvo, oslikavati fresku rodnog kraja niti će tražiti čudo u dokumentarnosti i poetici običnog, on piše intimističku posvetu formativnim figurama svog odrastanja, pojedince koji su ga dalekosežno obilježili otima od zaborava. Tako iz akribičnih deskripcija krajobraza i seoske nedogađajnosti izviru fizionomije ljudi, to portretiranje kao da pomicanjem fokusa s lica na okoliš dobiva na suštini. Dječak će se vođen intuicijom i zdravim osjećajem za logiku s vremena na vrijeme otrgnuti autoritetima, roditeljskim, i religijskim i putem sam odabirati uzore i savjetnike, zaobilazit će zato hodžu i formalnosti njegova nauka pa te sate radije provoditi s Tkaljom, starom katolkinjom, kao što će to puno kasnije činiti s Ciganinom Muradifom, koji će ga tretirati kao sina.

 | Author: Buybook Buybook

U pripovjednoj poziciji preklapa se infantilno ograničena, autentično djetinja vizura s na momente “naknadnom pameću”, točnije širokokutni pogled unatrag sad zrelog čovjeka, kojem je onaj izazovan, nikad lak prijelaz iz djetinjstva u dječaštvo presjekao rat i time neprirodno ubrzao inicijaciju u odrasli svijet. Repešin roman - a to mu je drugi nakon dviju zbirki priča - nosi nostalgija, idealizacija prošlosti, romantiziranje ranih dana, čežnja za svime što je nepovratno izgubljeno, konačno, intimna potreba za oživljavanjem jednog multietničkog univerzuma, koji očito, barem sudeći prema razvoju nesretnih događaja, u svojoj dobronamjernosti nije bio sasvim održiv. 


Ono što bih još kratko naznačila, nikako kao zamjerku, više kao razmišljanje, pitanje je pripovjednog modusa, to jest strukture ove autobiografske proze, naime, nalazimo tu klasičnu, ustvari vrlo tradicionalnu metodu evokativnosti, gdje se u polje priče kao u kakvu kutiju naslaguju memoarski zapisi, što u odabranom obrascu besprijekorno funkcionira, no voljela bih da je autor možda u inicijalnoj gesti bio hrabriji i taj okvir, umjesto “škatule za uspomene”, malo riskantnije postavio. Druga eventualna primjedba tiče se jezika, inače prekrasnog, sočnog i obojenog lokalizmima, konkretnije arhaičnosti na planu izraza, koja je posebno na početku toliko naglašena da u prvi mah ne razabiremo u kojem smo vremenu, slušamo li glas kakvog ostarjelog mistika iz bližih davnina ili pak, kako će se pokazati, momka našeg doba na pragu prve zrelosti. Istodobno, baš ta opojna “starinskost” sintakse koja izrasta iz bosansko-hercegovačkog, Andrićeva i Kovačeva neprikosnovenog umijeća pripovijedanja upućuje na univerzalnost temeljnih emocija i ključnih ljudskih iskustava, od bezbrižnosti djetinjstva do traume rata, koje ljudi kroz stoljeća jednako snažno proživljavaju. I na kraju ovo: u poplavi aktualnih naslova mlađih autora koji su nepotrebno opterećeni kojekakvim angažmanima pa i debelo ideologizirani, gdje se stječe dojam da se unaprijed detaljno promišlja što bi u tematskom, odnosno trendovskom smislu moglo najuspješnije dobaciti do publike pa i kritike, a da bi se onda u takvoj niši oblikovao vlastiti tekst, ovdje imamo nešto posve drugačije, doista nadarenog i izgrađenog stilista koji govori - bolje reći u svojim bilježnicama šuti - o onome što je nepatvoreno njegovo. Dokazao se već, radi to lijepo i dobro, samouvjereno i, sudeći po prethodnim naslovima, konzekventno. 

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.