Rastvarajući staru bilježnicu junak - pripovjedač, ispovjednik, “onaj koji je preživio”, “onaj koji se sjeća” - uvodi svog čitatelja, dakle “onoga koji zalazi u knjigu” Adnana Repeše, kroz portal, u arkadijski krajolik hercegovačkog sela, u bajkovitost djetinjstva, tamo gdje “iza šutnje su planine” - u utopiju. U pastoralu čija bujnost, zvučnost i kolorit podsjećaju na djetinje pripovijesti Marcela Pagnola, ali koju ovdje prijeteće potamnjuju sjene kakve u jednostrano vedrim provansalskim pseudo bukolikama nisu zabilježene. Dječaku, isprva otprilike desetogodišnjaku, kakav je narator, možda i alter-ego ovog blagajskog prozaika rođenog 1978. u Mostaru, bio predratnih osamdesetih, za ramenom je neprestano smrt, koja je jednom djetetu i posve apstraktna i itekako opipljiva, a upravo slatkasta jeza epizode odrastanja, koje autor izlaže u četiri nejednake cjeline istočkane nizom kraćih poglavlja, čini intenzivnijima, a pomalo i mističnima. Smrt će seljane vabiti u čatrnju, gušiti kašljem, vrebati po lokalnim cestama. U formativnim godinama, ta smrt koju odrasli od njih ne skrivaju, dječaka i njegove prijatelje opčinjava dok rastu u vrlo zatvorenom mikrokozmosu, uz brojne vjerske i napose pogrebne rituale koji ih ispunjavaju strahom, ali jasno strukturirani i svečani znače za njih i stanovitu magiju, da bi je rat, odjednom svakodnevnu pojavu, učinio običnom i nezanimljivom. Ljepoti pripovjedačeva sazrijevanja sabijenoj u anegdotalnim fragmentima kojima se šupljikavo, subjektivnim odabirom zbivanja ispisuje obiteljska pa i seoska faktografija implicitno je suprotstavljena krajnja ružnoća koja će uslijediti, naprasni gubitak dječje nevinosti, a s njom i dragih ljudi.
